Boro je krenuo na predsjedničke izbore sa imidžom koji je mješavina Ramba i Konana. Imao je svoj ogroman mač i grandioznu priču, kostim, dugu kosu i piskav glas što dopire iz dubine mišićavog tijela. Obećao je gimnazijalcima teretanu, a narodu Crne Gore žičaru od Lovćena do Kotora. I tad je bio vizionar

Prije skoro četvrt vijeka, Boro Miranović, zvani Boro Kralj, svim silama se trudio da bude jedan od kandidata na izborima za predsjednika Crne Gore. Kad se za Bora Kralja kaže „svim silama“ to znači da je u pitanju mnogo veća snaga i energija nego kod običnog čovjeka. Godine 1994. grupa građana prikupljala je potpise za Bora i njegovu kandidaturu.

Boro je krenuo na predsjedničke izbore sa imidžom koji je mješavina Ramba i Konana. Imao je svoj ogroman mač i grandioznu priču, kostim, dugu kosu i piskav glas što dopire iz dubine mišićavog tijela. Obećao je gimnazijalcima teretanu, a narodu Crne Gore žičaru od Lovćena do Kotora. I tad je bio vizionar.

Bio je šampion Jugoslavije i Evrope u bodibildingu, glumio je u nekoliko filmova, penjao se uz konopac jednom rukom do visine od pet metara. Krajnje ozbiljan lik. Planirao je da od Crne Gore napravi čudo, da u sportu ona bude Sparta, a u duhovnom smislu Jerusalim.

Njegov slogan bio je: „Ja znam kako – Crna Gora ka’ Monako“. Htio je da napravi malobrojnu vojsku „a la Rambo“, da bude sačinjena od profesionalaca, žalio je za Jugoslavijom, govorio da ako bude predsjednik i ne uspije za godinu dana da promijeni stvari, da će se povući. Režiser Momir Matović snimio je kratki film o njemu, naravno, propagandno dokumentarni, a dok Boro izranja iz ledene rijeke, trese mišićavo tijelo i pokazuje da bi „ovako otresao i sankcije“ da je on predsjednik države. Planirao je da napravi stazu za trku Formule 1.

Nosili ga na rukama

Mladi ljudi su mu klicali, nosili ga na rukama kao fudbalera, ali nije uspio da realizuje svoje velike planove. U jednom trenutku nestao je iz Crne Gore i kako kažu, otišao na Zapad. Tek nedavno pojavili su se snimci, on i dalje ima vatru u očima, trenira, ali sad ima kratku kosu.

Boro je bio mit, nestvaran čovjek u pogrešno vrijeme. Sportista, tipični crnogorski megaloman i ljudina. Bio je prava mjera Crne Gore, mitski kralj za zemlju čija sudbina oduvijek zvuči kao da je na pola puta od mita do vica.

Dvije decenije je bilo potrebno prođe od Borovog pokušaja kandidature pa da se neko pojavi sa sličnim konceptom i kandiduje za predsjednika, da uspije da dođe u situaciju da ga ljudi glasaju. To je učinio Ljubiša Preletačević – Beli u Srbiji. Međutim, ako pogledamo snimke i Borov propagandni film, Borov koncept je drugačiji, izvan vremena, dubok i prije svega iskren. Boro je art. U njemu nema ni ironije, pa ni autoironije. On je vjerovao u svoju priču. On je bio ubijeđen da je kralj.

U godinama koje većina krsti kao „mračne devedesete“ Boro Miranović bio je jedan od iskrenijih likova na sceni. On je bljesnuo na tren. Ako stavimo njega na jednu stranu, sve što ostaje na drugoj strani jesu dva slova ‘m’. Na predsjedničkim izborima 1997. godine narod je imao priliku da bira između Mila i Momira. Sudar titana ovjekovječen je tv duelom kakvi se više ne snimaju. Pogledao sam nedavno isječak te čuvene debate na youtubeu i bilo mi je loše. Jako loše.

Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo

Dovoljno je vidjeti da ni Milo ni Momir tad nisu imali sijedih vlasi skoro uopšte, da je prošlo dvadeset godina, da su osijedjeli a da se ništa značajno nije promijenilo. Milo 1997. godine crn i obrijan, Momir crn i ima brkove.

Milo optužuje Momira za poltronizam i prebliske odnose sa Slobodanom Miloševićem, Momir optužuje Mila da ima veze sa kriminalom. Tih godina inspirisan izborima je Mozak Eliminator pjevao stihove nalijepljene na matricu Makarena: „Dobar dan čika Slobo, je li kući mali Momo, dobar dan teta Miro, je li kući mali Milo“. Najgore od svega je što izgleda da što god su govorili jedan o drugom te 1997. godine dokazalo se kao istina. Momirov slogan tih izbora bio je upravo to, jedna riječ na ivici patetike u vrijeme nakon pada Berlinskog zida, „Istina“.

Momir je izgubio, istina je da je Crna Gora rasprodata, a građani se pravdaju da su tad birali između dva zla. Birali su Mila još nekoliko puta nakon toga. Nikad nije imao dovoljno jakog protivkandidata da mu poljulja tron. Zagospodario je Crnom Gorom na duge staze.

Ono što žulja mozak iole razumnog čovjeka koji ima pamćenje duže od nedelju dana jesu špekulacije da li će se ili neće na sledećim izborima kandidovati Milo Đukanović za predsjednika. Njegovi ga nagovaraju, on se nećka, priprema se teren, pipa se puls narodu.

Na drugoj strani neko pominje opet Momira i veliki come back. Na što bi to ličilo, da se nakon dvadeset godina ponovi sudar dva ‘m’ u predsjedničkoj trci. Kakvo ogledalo društva bi to bilo, dokaz dvodecenijske stagnacije. Pečat političkoj i društvenoj žabokrečini.

Jedina utjeha, ako bi se tako nešto desilo jeste da ima ljudi koji su na trenutak imali svog malog kralja, Bora Miranovića, Bora kralja! Iako nizak, veći je od Mila Đukanovića, širi od Kralja Nikole.

Boro je neprikosnoven, on je otišao na vrijeme. Baš kad treba. Kao pravi kralj.

Boro je jedan, sve ostalo je boranija.

Đuro Radosavović (Al Jazeera)