Esko, Harun i Hajro Halilović – braća koja ne zaboravljaju zavičaj

Dug je spisak onih kojima su oni pomogli i kojima pomažu. No, oni nerado pričaju o tome, držeći se svetog hadisa da su Stvoritelju najdraži oni koji kada daruju sakriju da lijeva ne zna šta je dala desna. I uvijek tako…

Braća, kako to toplo zvuči! I moćno! Koliko snage u samo pet slova.

Još kada su, zaista, braća! Braća po ocu i materi, braća po sudbini, braća po svemu…

A braća Halilovići to jesu: pored porodičnih obaveza, obaveza u vlastitom preduzeću, i te kako pomažu Zavičajnom klubu „Bihor“ iz Luksemburga i predstavljaju jedan od četiri direka na kojima stoji ovo udruženje, jedno od najuspješnijih u dijaspori.

Zahvaljujući svom članstvu, u okviru svojih mogućnosti nesebično se bore da pomogne zavičaju, ali i cijeloj Crnoj Gori. Iskrena posvećenost trojice braće ovoj ideji zaslužuje punu naklonost ne samo članova ovog udruženja, već svakog dobronamjernog ljudskog bića.

To su braća Halilović: Esko, Harun i Hajro.

Dug je spisak onih kojima su oni pomogli i kojima pomažu. No, oni nerado pričaju o tome, držeći se svetog hadisa da su Stvoritelju najdraži oni koji kada daruju sakriju da lijeva ne zna šta je dala desna. I uvijek tako.

A da bi se poštenim radom, gdje je sve čisto i nevino kao kapi rose, stalo na visoku nogu – i nije lako; iza njih su dani i godine rada. Ali, prije nego li kažemo šta to oni rade i čime se bave u Zelenom Srcu Evrope, kako mnogi zovu Luksemburg, reći ćemo nešto i o njihovom predluksemburškom životu – krenućemo od rodnog Godočelja u Sandžaku, na sjeveru Crne Gore, u petnjičkoj opštini.

SA GRUMENOM ZEMLJE U SVIJET             

Esko, Harun i Hajro!

Niti boljih ljudi, niti ljepših imena!

Bilo mi tako suđeno – vrlo mlad, još dok bijah dijete golobrado, napustih rodnu kuću i utopih se u svijet. Sa nepunih petnaest godina, torbicu sa najnužnijim stvarima objesih o rame i uskim i strmenim bihorskim putevima krenuh od kuće.

U svijet!

Uskočih u arenu u kojoj se valjalo boriti i u kojoj vazda pobjeđuju jači.

A bio sam malehan i nejak!

Bijelo Polje, Titograd (Podgorica), Skoplje, Priština, Mostar, Sarajevo i sada luksemburški gradovi – mjesta su u kojima je golim noktima valjalo zemlju orati. Puno je izgubljenih bitaka, ali – ima i dobijenih.

Na tom svom putu, idući od tačke A do tačke B, sretao sam ljude. Razne. Od kockara, propalih studenata, lopova, izopačenih u svakom smislu, ubica, pa do onih dobrih za koje mudri narod govori „Da ga za krv ne ištetiš“.

E, ovo je priča o dobrim ljudima u vremenu koje mnogima, pogotovo onima u mjestima iz kojih smo došli u Luksemburg i drugim mjestim širom planete – nije naklonjeno.

Sastavljajući monografiju „Bošnjaci u Luksemburgu“, uređujući reviju „Bihor“ i pišući novinarske tekstove za razne medije – mnogo puta sam izgovorio imena ove braće. I opet, tako mi se čini, mnogo manje nego su zasluživali i zaslužuju.

Godočelje. Nije to obično selo. Ima nešto u njegovoj punoj isturenosti nebu. Od kako grahne dok na zađe za bjelasičke vrhove – sunce ga povazdan grije i miluje, lagano okrećući sjene oko svega što iz zemlje niče i na njoj stoji.

Esko, Harun i Hajro su braća. Ima još onih koji se braćom zovu i jednom dušom dišu u našem Bihoru, ali ima i onih koji se preko nišana pogledaju. Ali – o takvima nećemo trošiti hartiju ovaj put.

JEDNI OD NAJVEĆIH DONATORA SA PROSTORA BIHORA

Krenućemo od najstarijeg brata Eska koji je rođen aprila mjeseca 1968. godine. Prve četiri godine osnovne škole završio je u rodnom Godočelju, a sljedeće četiri u Petnjici, u OŠ „Mahmut Adrović“.

Bio je uzoran učenik i dijete koje nikome nije „sud vode natrunilo“. Kao i ostala dva brata i sestra. Poslije završene osnovne škole Esko odlazi na školovanje u, po mnogo čemu dobrome poznatu beransku (tada ivangradsku) gimnaziju, koju su još zvali i realna gimnazija. Po završetku gimnazije valjalo je na studije. S obzirom da je otac Meho radio u zemljoradničkoj zadruzi u Petnjici na mjestu šefa računovodstva i bio blizak selu i konstantno se borio za prosperitet sela i seoskih gazdinstava, imao je samo jednu želju: da sin Esko završi poljoprivredni fakultet i vrati se u zavičaj gdje će, sa pozicije stručnjaka, nastaviti da pomaže Bihor. Tako i biva: Esko odlazi na Poljoprivredni fakultet u Prištini i završava ga 1992. a onda se vraća u zavičaj. I ne biva sve kako je planirano, jer – rat uveliko bjesni na prostoru bivše Jugoslavije. Totalna neizvijesnost, ne zna se šta donosi dan, a šta noć. Otac i majka su zabrinuti, zabrinuta su i djeca. Još dok je bio na studijama Esku su, na adresu u Godočelju, pristizale plave koverte iz Vojnog odsjeka Berane. Htjeli su ga u vojsku: na front!

Poslije povratka u zavičaj nije bilo druge – moralo se u svijet. Jedina evropska zemlja koja je u to vrijeme primala izbjeglice sa Balkana bila je Švedska. Esko uzima grumen zemlje iz mjesta Rijeka, blizu Gusara, gdje se mnogo puta kao dijete igrao i u rijeci kupao, stavlja u torbak i odlazi… Prate ga dva zabrinuta lica: majka i otac. Nekoliko puta se okrenuo prije nego je zamakao ispod Livada. Majka i otac su stajali pred kućom kao dva spomenika, a onda je i njih i kuće nestalo sa vidika.

Esko je autobusom iz Novog Pazara stigao u Švedsku. Brzo je naučio jezik i, poslije tri godine boravka u Skandinaviji, dobio posao u struci. Bio je savjetnik i predstavnik poznate firme za proizvodnju dodatne stočne hrane. Punih jedanaest godina proveo je na poslovima savjetnika i predstavnika ovoga preduzeća. Za sve vrijeme provedeno u Švedskoj povremeno liječi nostalgiju srećući se i družeći se sa ljudima iz svog kraja koji su tih godina našli utočište u toj zemlji. Nikada neće zaboraviti drugove iz tog perioda sa kojima i danas održava prijateljstvo.

Godine 2000. Esko se ženi Arminom Smakić sa kojom danas ima troje djece: kćerke Dalilu i Ines i sina Benjamina.

Dva mlađa Eskova brata ubrzo poslije njegovog odlaska za Švedsku dolaze u Luksemburg, a Esko koristi svaku priliku da se sastane sa njima. Dva puta godišnje, za vrijeme ljetnjih i zimskih odmora, dolazi u Luksemburg. Tako se, jednoga dana, poslije petnaest godina provedenih u Švedskoj, odlučuje da sa porodicom doseli u Luksemburg.

Ubrzo, sa svojom braćom pokreće preduzeće „EHH LUX“ i zapošljavaju sedam radnika. Bave se uređivanjem prostora oko objekata, iskopima priključnih kanala, uređivanjem i održavanjem zelenih površina.

Jedni su od najvećih donatora sa prostora Bihora i Crne Gore u Luksemburgu. Podug je spisak donacija koje su uputili zavičaju, ali ćemo izdvojiti kamion za odvoz otpada, učešće u kupovini drugog kamiona za čišćenje i održavanje puteva, kao i česte donacije FK „Petnjica“ iz Petnjice. Jedan su od četiri stuba na kojima stoji ZK „Bihor“ koji je, kao udruženje, prepoznato u cijeloj dijaspori. Tu su, u mnogo navrata, uložili značajna sredstva kojima je ZK „Bihor“ s ostalim svojim članovima sproveo veliki broj humanitarnih programa. Ne libe se rada u klubu i često se mogu vidjeti na štandovima prilikom organizovanja raznih manifestacija u Luksemburgu.

Esko i njegova braća su veliki ljudi i čast ih je imati za prijatelje, a to što se posrećilo jednom broju ljudi da ih imaju u svojoj blizini se smatrati privilegijom prve vrste.                                  

OD SARAJEVA DO LUKSEMBURGA

Ova priča ne bi bila potpuna bez portreta i druga dva Eskova brata, Haruna i Hajra.

Harun je rođen 1. decembra 1969, u vrijeme kada bihorska sela okuju zima i led. Kao i njegova dva brata, osnovnu školu završio je u Godočelju, a gimnaziju u Beranama. Godine 1990. odlazi u Sarajevo gdje se zapošljava u GRAS – u (Gradsko saobraćajno preduzeće). Poslije godinu dana rada u ovom preduzeću biva primljen u Službu unutrašnjih poslova. Tu se zadržava do izbijanja rata u BiH. Po izbijanju rata odlazi u Sloveniju i poslije kratkog zadržavanja u slovenačkom gradu Domžale, krajem 1992. vraća se u rodno Godočelje. Tu se zadržao osam mjeseci, a onda i on, kao i većina mladih iz Crne Gore u to vrijeme, bježeći od rata, dolazi u Luksemburg. U Luksemburgu brzo nalazi posao u preduzeću “Weiland Bau“ gdje radi do 2008, kada otvaraju zajedničko preduzeće.

Harun je oženjen Sanelom, rođenom Rastoder, sa kojom ima četvoro djece: Almina, Alminu, Amina i Alinu.

RIJETKI SVIJETLI PRIMJERI

Hajro je rođen 5. februara 1972. Kao i starija braća, i on je osnovnu školu završio u Petnjici, a gimnaziju u Beranama. U maju 1990. odlazi u JNA u Banjaluku, u BiH. Godine su predratne i već se u zraku osjeća miris rata. Poslije šest mjeseci provedenih u Banjaluci prekomandovan je u Varaždin, gdje ostaje do kraja odsluženja vojnog roka.

U maju mjesecu 1991. vraća se u rodno Godočelje, gdje ostaje do kraja 1995. kada, na poziv brata Haruna, dolazi u Luksemburg. Odmah po dolasku počinje da radi sa bratom Harunom u preduzeću „Weiland Bau“. Tu ostaje do 2008. godine, kada sa braćom pokreće privatno preduzeće.

Oženjen je sa Dževahirom, rođenom Rastoder, sa kojom ima petoro djece: Ermina, Asmira, Dženetu, Esmelardu i Džejlu.

Ovo je priča o trojici braće Halilović koji zaslužuju da se o njima piše i zna mnogo dalje od Luksemburga i njihovog rodnog Bihora. Oni su rijetki svijetli primjeri u savremenom društvu i eri materijalizacije i egoizma.

Vjernici kažu: džomretanska ruka – pred dženetska vrata.

Nama je da vjerujemo!

Faiz Softić

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!