Sjećanje na čuvenog ivangradskog “stanara”: Kako je Vuk Balević prije 40 godina spasao bjeloglavog supa i kako se rastao s njim

Poslije godinu dana, kad se ptica potpuno oporavila, Vuk je ipak odlučio da je vrati u divljinu. Odnijeli su je jednog jutra u podnožje Komova i pustili da poleti nazad u svoje nebesko carstvo. Nakon tri nedjelje desilo se nešto nevjerovatno…

Miloje, otac Vuka Balevića iz Doca, bio je strastveni lovac.

Toga septembra prije 40 godina, bježeći ispred oluje i strašnog nevremena u Srbiji, jedan veliki bjeloglavi sup, baš u vrijeme otvaranja lovne sezone, prelijetao je lovište u okolini Petnjice gdje se sa grupom lovaca iz Ivangrada i svojim četrnaestogodišnjim sinom Vukom nalazio i Miloje. Čim ga je ugledao podigao je sačmaru, opalio u pravcu ptice i već sljedećeg trenutka, na očigled malog Vuka, ptica se stropoštala u žbunje nedaleko od njih. Vuk je prvi pritrčao i u šipražju spazio ogromnog bjeloglavog supa, gospodara neba koji ga je uplašeno gledao pravo u oči, dok mu je iz lijevog krila i noge tekla krv. Prišao mu je, pokrio ga svojom jaknom i okrenuo se prema ocu, moleći ga da poštedi pticu i odnese je kući kako bi pokušao da je izliječi.

Tako je toga dana jedan neprikosnoveni gospodar nebeskih visina bespomoćno ležao u Vukovom krilu na zadnjem sjedištu kombija, umotan u ćebe iz kog mu je virio samo kljun i truskao se na putu za Dolac.

Od tog septembra porodica Balević iz Ivangrada dobila je novog kućnog ljubimca, a mali Vuk mezimca teškog 12,5 kilograma i sa rasponom krila od skoro tri metra.

Kako je vrijeme prolazilo, Vukov pacijent se polako oporavljao. Rane koje mu je vidao vremenom su zarastale, a njih dvojica se sve više zbližavali. Svakoga dana donosio mu je hranu iz gradske mesare i kada bi se približavao kući, na njegov zvižduk bjeloglavi sup bi istrčavao iz svog skrovišta da dočeka prijatelja koji mu donosi ručak i da sa njim, veselo i bezbjedno, nakon obroka malo trčkara po dvorištu.

Priča o Vuku i njegovom mezimcu ubrzo se pročula gradom, pa su djeca sa svih strana dolazila u Dolac da vide i da se poigraju sa ovim gordim gospodarom neba koji se spustio na zemlju i nastanio u Ivangradu. Dolazili su i đaci sa svojim nastavnicima da vide Vukovu pticu bijele glave, ogromnih krila i kandži kojima je mogla da podigne i odnese čak i ovcu, a koja je pred njihovim očima mirno stajala i čekala Vukov zvižduk u svom skrovištu, u bašti iza kuće Miloja Balevića.

Poslije godinu dana, kad se ptica potpuno oporavila, Vuk je ipak odlučio da je vrati u divljinu. Odnijeli su je jednog jutra u podnožje Komova i pustili da poleti nazad u svoje nebesko carstvo. Bjeloglavi sup je neko vrijeme kružio iznad njihovih glava, a onda se odjednom prepustio osjećaju slobode koja je ponovo sa hukom vjetra grunula u njegova krila i uzburkala mu krv u žilama. Za tren oka je odletio i izgubio se negdje u sivilu stijena čiji su vrhovi parali nebo iznad Andrijevice. Pognute glave i nekako prazan Vuk se vratio kući gdje je danima nakon toga zagledivao u oblake i pogledom tražio svog mezimca po dvorištu.

Tako su prošle tri sedmice, a onda se jednoga dana bjeloglavi sup pojavio na krovu kuće Kastratovića, preko puta Vukove, odakle je posmatrao “svoje” dvorište i čekao da se pojavi njegov mali prijatelj. Nedugo potom vazduhom se prolomio dječakov zvižduk. Istog trena ptica se sjurila u njegov zagrljaj i zajedno sa njim odšetala do svog skloništa gdje je provela još čitavih mjesec dana, sve dok jednom u dvorište kuće Balevića nije došao major, vojni starješina jedinice koja se nalazila na obližnjem aerodromu, i odnio sa sobom Vukovog bjeloglavog supa. Od tada mu se gubi svaki trag i više ni Vuk, niti iko u gradu, nikada nije čuo ništa o njemu.

Prošlo je, evo, čitavih 40 godina i mnogo toga se ovdje zaboravilo. Vuku Baleviću i onima koji to nijesu mogli ostalo je samo sjećanje na bjeloglavog supa iz Doca i par požutjelih fotografija dječaka koji se u svom dvorištu igra sa ogromnom pticom, držeći u rukama njena krila od skoro tri metra. Ali, i nakon toliko godina, šta god da se desilo sa njom, ja sam i danas ubijeđen da je čak i tom bjeloglavom supu kao najljepši period u životu zauvijek ostao upamćen onaj koji je proveo baš ovdje, u Ivangradu…

Adem Ado Softić

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!