Nema tog novca koji bi kupio ljubav prema rodnoj grudi. Prema onom parčetu zemlje gdje te majka hranila vrućom pogačom i parčetom sira. Gdje si gledao zalaske sunca iznad Visitora i tolio žeđ na Ali-pašinim izvorima. Nema tih para zbog kojih bi izbrisao uspomene na aliđunska okupljanja u Gusinju, na ašikovanja sa djevojkama pored Vezirove brade i pogled na slomovratne Prokletije. „Eh, pusta sjećanja“, uzdahnuo bi Braho Gačević tamo u Njujorku i odjurio do prve agencije da rezerviše let za sebe i suprugu mu Bahtiju. Tako od 1970. godine. Jer, ne mogu Braho i Bahtija da otrpe čežnju zavičaja, pa nek košta šta košta.

A koštalo jeste, ako ćemo pravo i po digitronu, samo za karte oko sto hiljada eura. No, kažu, ljubav prema rodnom mjestu se ne može mjeriti novcem, niti oni o novcu hoće da pričaju. Ali kad im pomeneš rodni kraj zacakle im oči kao voda Hridskog jezera, kao srebrnasta leđa ribe kad se praćakne u Plavskom jezeru.

Gačevići su iz Gusinja otišli 1970. godine. Braho je tada imao 42, a Bahtija 30 godina. Imali su tada dva sina i kćerku. Braho priča da su prvo otišli u Sarajevo, a tamo jedan poziv im je promijenio životni tok.

„U Sarajevu sam radio za 30.000 dinara, a to nije bilo dovoljno za moju petočlanu porodicu. Jednog dana Ćazo Pjetrović, moj šurak, me zvao i rekao mi da bilo bi dobro da dođem sa porodicom u Ameriku, da se više ne mučim u Sarajevu. Ispričao mi je kakvi su uslovi tamo i ja sam odlučio da odem. Prodali smo kući i krenuli preko Italije“, priča Braho.

U Italiji su ostali tri mjeseca kod Bahtijinog brata Jaza. Nakon toga, put pod noge i pravac Amerika. A tamo, sjeća se Braho, prvih dana bilo je teško.

„Prvih dana u Americi sam se osjećao kao muha utopljena u moru. Nijesmo znali jezik, a svaka riječ engleskog za nas je bila teška kao kamen. Ipak, snašli smo se. Moj šurak je radio kao super i dao nam je svoj stan, a sebi je našao drugi. No, tada se moglo naći posla i brzo sam se zaposlio u jednoj fabrici, a i Bahtija je počela da radi.“

Bahtija je radila u više smjena i pored toga je morala da bude i supruga, i majka, i domaćica.

„Kad smo stigli odmah su nas dočekali i papiri koje mi je brat dao. Kada sam ga upitala o kakvim papirima se radi, rekao mi je da to znači da trebamo sjutra ujutro krenuti na posao. Začuđeno sam ga pitala kako ću, jer ne znam jezik, ne znam gdje se posao nalazi. Ne znam ništa! Brat mi je rekao da ne brinem, da će me odvesti i vratiti s posla. Dok me je vodio, bilježila sam gdje je zgrada kod koje trebam ući u voz, a gdje zgrada ispred koje treba da izađem iz voza. I uspjela sam prvog dana da se sama vratim kući, na šta se cijela rodbina iznenadila. Radila sam mnogo u noćnim smjenama, radila svakog dana iz posla na posao, iz smjene u smjenu, pa bih se vraćala kući i u tri sata ujutro. Đecu smo kući zatvarali, da bi mi mogli da radimo. Nijesmo za ove godine imali nikakvih problema“, priča Bahtija.

Sada su Braho i Bahtija penzioneri i čežnja za zavičajem im je sve jača.

„Svi mi naše rodno mjesto nosimo u srcima. Ja i moja supruga svake godine idemo u Gusinje po dva mjeseca i tako će biti dok smo živi. Jedva čekamo da vidimo svoje mjesto, svoj narod, da osjetimo čist vazduh i vidimo prirodne ljepote kojih rijetko gdje možemo vidjeti, te da pričamo na svom jeziku“, priča Braho i ističe da mu je porodica ponos – troje djece, 11 unučadi i troje parauničadi, koje vole najviše na svijetu.

Amil Ibrahimagić