Kad u bihorskom selu Sipanju napada dubok snijeg i noć se spusti, a vjetar fijukne ispod strehe, tad gore, visoko u planini, zaurla gladan i ozebo vuk. Što su noći hladnije to su i vuci glasniji i bliži kući Hajrušinoj. I kad se primaknu blizu, tad šarov upre zadnjicom u vrata i stane cviliti.

Tako je bilo i ove zime; snijeg je danima neprestano padao. Majka je jedino išla do izvora i do kotara. Snijeg bi brzo zatrpavao trag, pa je starica svaki put počinjala iznova. Pod kravom se mrznula balega, bio je to znak da nailazi oštra bihorska zima. Majka je donosila slamu i nabijala ispod strehe kuda je nadirala studen. Kada završi – vrata ogrnu ponjavom, trupnu nogama u prtinu i nesta u kuću u kojoj je bjesnila vatra u peći. Iza nje ostade vjetar i sablasno puste poljane oko kuće. Svuče veliki očev kaput, uze dvogled, primače prozoru i stade škiljiti u daljinu.
Nigdje nikoga.
Samo što vjetar fijuče i nevidljivom rukom naginje vrhove kleka što vire iz dubokog snijega. Od onog sitnog grmenja – ni traga. Najbliže kuće bile su na kilometar. Otud su odlijegali krupni laveži ovčara, odgovarajući na zavijanje vukova u Kojzači.
Još uoči oluje Ramiz je sišao u župu. Nestajalo mu je duhana, a i svratiće do poštarove kuće: – pisala su djeca – zaključi, uzjaha Đogina i nesta preko Stankova brda. Po ukorubljenim livadama pucketala su bijela zrncad, nagovještavajući padavine. Od Pešteri i Crvene lokve gomilala se tama. Na rasklimanim kolima, Godušani su prikupljali ljetinu. Oko ukovanih katuna ostajao je miris sira i ognjišta. Otac pospusti kapu na čelo i ošinu konja. Pomaljajući se na Prijeku stijenu, odakle se kao na dlanu vidjelo njihovo selo, Godušani zapjevaše: «Zaplakala stara majka, Đaferbegova…», a onda su zamakli iza brda. U isto vrijeme i Ramiz minu Hanifov stan i nesta iz Hajrušinog oka.
Od kako je počela ostajati sama ona sve češće razmišlja o davno umrloj djeci. Njihove slike, žive i neizblijedele, stoje u njenom sjećanju:
– Rano moja, rano mi pomrijeste – šaputala je kroz plač. Prve kolijevke, prve radosti. Doktori daleko, a stari nerazumni. Kako je samo Nasuf bolećivo gledao u mene bespomoćnu dok je u bunilu izdisao – razmišljala je majka. Rabija bješe lijepa na bijaču: trepavice duge, a oči crne kao zift.

Nasuf je bio bistar kao pčelica: sa četiri godine bi od početka do kraj ispjevao pjesmu…
Bile su to one, po zlu čuvene godine, kada je bihorskim bespućima harala neprebolna. Znala je i prepoloviti djecu u selu. Praznih kolijevki bilo je u svakoj kući. Bila je zima, nije bilo posjedaka, nije bilo pjesme. Vrata su se rano zatvarala. Malo, malo, pa se začuje jedak vrisak: – Oči moje!
– Sabur, sabur učini snaho – tješili su izbezumljenu majku, dok je bespomoćno vapila za tabutom.
Iz dana u dan, groblja su se punila kratkim svježim humkama. Iako bi putnik namjernik zastao u čudu gledajući dobivao je odgovor:
– Frus, brate, frus! Zlo da gore biti ne može. – Putnik bi potegao konja za uzdu i brže-bolje nestajao.

Jak vjetar udari u Hajrušine prozore. Ona se prenu, ustade i otvori prozor. Gusta tama zavezala se za namete, pa se ni prst pred okom ne vidi. Ona, po običaju, zviznu. Dugo, ovčarski. U selu zalaješe psi. Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore, visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebo vuk. Ona se povuče u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliži krevetu, i stade prebirati po gomili knjiga, tražeći onu što bješe najljepša – o ćoravom Milutinu. Pomažući se dugom pletićom iglom, kojom je podvlačila ispod redova, i očevim naočarama –čitala je rečenicu po rečenicu.
Oluja je svunoć bjesnila. Kuća se ljuljala iz temelja kao da se htjede prevrnuti sa kamenih podzida. Ječale su grede kao ranjenici.
U cik zore majka je bila na nogama. Podloži vatru i ponovo priđe prozoru. Oluja je prestala. Dan se polako bistrio. Bijeli jorgan pokrivao je polja. Otud, na izlasku iz sela, neko je probijao debele nanose, zastajao, gledao u Hajrušine prozore, pa ponovo kretao. Sporo je odmicao. Bio je to Ramiz, a i ko bi drugi hazora valjao snijeg sipanjskim nebeštinjama. Majka skide sa tavana drvenu lopatu, onu kojom je otac izvijavao ječam i krenu mu u susret. Korak po korak. Snijeg dubok, a Ramiz daleko. Sa Mučićkog krša izvi se sunce, kao svjedok, da vidi dvije ljudske prilike kako se na izmaku snage primiču jedna drugoj.

Podne bijaše minulo kad otac prevali prag.
– Konj je ostao u nametu – reče i sruši se na drveni krevet.
– U nametu? – ponovi majka i zadrhta kao prut. Od nateklih Ramizovih nogu jedva je odvajala obuću. Pocrvenjelu kožu trljala je snijegom i plakala – žalila je Đogina. Ćorav u lijevo oko, ali hitar i hasul kao insan, bio je desna ruka kuće.

S akšamom ponovo okrenuše vjetar i snijeg. Otac se nije budio. Ne bi se ni okrenuo do jutra da majka, nekako iza ponoći, ne skoči:
– Groba mi, hrže naš Đogin – otvori prozor i stade osluškivati. Vani je šibao sjever i gore, visoko u Kojzači, urlao vuk. Možda onaj isti što mu je kosti raznio, prije nego je Muno u Klisuri našao samar i bijele razasute vlasi. Na bukovoj čičvarici* visila je siva zobnica, puna ječma, kao majčinom rukom obješena.

Faiz Softić

 * čičvarika – bukov grmen bez omladaka. Obično se nalaze uz put kuda prolazi stoka i čim šta iz njega krene – stoka obrsti.