Dr Nina Ađanin je imenovana 2024. za članicu prestižnog The Explorers Club-a. Ona istražuje najudaljenije djelove svijeta, otkrivajući posljedice klimatskih promjena. Počela je karijeru kao naučnica iz oblasti društvenih nauka, a sada se bavi statistikom u istraživanjima i uticajem klimatskih promjena. Radi kao profesorica pri Northwest Missouri State University, gdje predaje Analizu podataka. Upisala je i treći Master studij, iz GIS (geo-information systems). Posjeduje još mastere iz nauke o obrazovanju i statistike u istraživanjima, kombinuje nauku s pasijom za avanturama, integrišući tehnologiju virtuelne stvarnosti u obrazovanje. Njena ekspedicija na Arktiku, kao i istraživanje uticaja klimatskih promjena na žene u Boliviji, pokazuju posvećenost zaštiti prirode i osnaživanju žena. Nina se ranije pela na neke od najviših planina širom svijeta, od Afrike, Južne Amerike, Evrope, Sjeverne i Južne Amerike. Sama je preplovila Atlantik od Gibraltara do Kariba. Inače, Nina je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a po majci je sa Grmeča, kojeg se rado sjeća kao dijela djetinjstva.

Nina je rođena 1982. u Minhenu, ali se vratila s majkom za Bosnu kada je imala dvije godine, nakon što joj je otac umro od srčanog udara.

„Mama mi je iz Bosanskog Petrovca, a otac iz Beograda. Nakon njegove smrti došli smo kod babe i djeda na Grmeč i tamo ostali do rata. Imala sam 10 godina kad je rat počeo“, kazala je Ađanin.

Osnovne studije je završila u Srbiji, a onda je dobila stipendiju na Ohio univerzitetu za magistarske studije.

„Školovanje u Americi je dosta skupo, tako da jedino sa stipendijom sam mogla nekako na pozitivnoj nuli da budem, a avio kartu da vidim familiju mi je morao često brat kupiti. Jer generalno te stipendije su izračunate da imaš dovoljno da preguraš i da preživiš, ali daleko od toga da imaš neki luksuz ili ekstra putovanja. Neke stipendije su takve da se samo fokusiraš na svoje školovanje, ali neke, kao moja, je bila da sam morala da predajem nekoliko predmeta na osnovnim studijama. Kao internacionalni student, nisam mogla nigdje da radim van univerziteta, jer sa vizom koju imamo samo možemo da radimo 20 sati nedjeljno, a za mene je to bilo držanje časova na osnovnim studijama, dok ostalih 20 sati nedjeljno smo slušali časove za svoje studije. Nakon prvog mastera upisala sam doktorske na istom univerzitetu iz novih tehnologija u obrazovanju. Ja sam radila doktorat na virtuelnih stvarnosti, kako možemo da koristimo nove tehnologije u obrazovanju, prije svega, da naučimo o klimatskim promjenama i regionima koji su daleko i za mnoge su nedostupni. Radeći doktorat, otkrila sam veliku strast prema statističkim analizama i metodologiji istraživanja tako da sam paralelno završila još jedan masters iz tog polja, što mi se kasnije pokazalo kao veoma korisno znanje za analize i istraživanja koja radim“, ispričala je Ađanin za Nauka govori.

Pričala je i kako je odrastanje na planini Grmeču u Bosni uticalo na njenu strast prema avanturi i prirodi. „To je imalo najveći uticaj na mene ko sam i šta sam. Kao Obeliks koji je upao u čarobni napitak, tako sam i ja pala u grmečku dolinu i selo Krnja Jela kod Bosanskog Petrovca. Bila sam dosta bolešljiva kad sam bila mala, ili je to moja mama tako govorila da ne bi pila hladnu vodu, sjedjela na hladnom kamenu, i bila na promaji, jer promaja u mom selu ‘ubija’ u jednom potezu kao samuraj“, našalila se Nina.

„Sećam se da sam gledala filmove ‘Indijana Džons’ i ‘Gospodar žvotinja’. Moja baba Sava je imala u jednom trenutku preko 60 kokošaka i ja sam sebe zamišljala da sam im gospodar jer su stalno išle za mnom, imala sam tajno oružje, a to je bio kukuruz u džepovima. Život kod babe Save je bio kao priča iz neke bajke, iako su me mnogi žalili jer nisam imala oca, nasuprot svemu tome ja sam imala najsrećnije detinjstvo u svemiru. Ujak Drago, koji je bio vojno lice i pisao knjige, a to i danas radi sa 92 godine i stalno mi je donosio knjige Žila Verna i uvijek me je vodio da pravimo hranilice za divljač, tako da sam voljela da maštam kao da sam na nekoj misiji i da vodimo operacije od koje cijela planeta zavisi. Mojoj mašti nije bilo kraja“.

Ona je, kako kaže, bila i đak pješak, pa se njena okolina bojala za njenu bezbjednost, da će je vuk napasti, da će upasti u neku jamu.

„Bilo je i priča da ima moćna aždaja na Grmeču koja leži na dukatima i da baš tih dana kada ja hodam ostavlja trag po livadama i posađenom krompiru u njivama… Oni što su ilegalno krali šume i vukli balvane su vjerovatno isto krivili moćnu aždaju sa Grmeča što uništava puteve. Grmeč me je naučio da se čuvam, da koristim šta imam, da osmatram prirodu, paterne i da je poštujem, jer i priroda će da poštuje mene i da me čuva. Naučila sam da koristim šta imam i da se snađem, ako nema šibice, ima klipića da se zapali vatra, ako nema toalet papira ima lišća ali ne svako, kopriva i nije baš dobra“.

Iz tog doba su joj u sjećanju ostale priče starog naroda uz vatru, njihove živopisne priče.

„Danas je sve u mimovima i skraćenicama, imam osećaj da današnje priče nemaju ‘boju riječi“, jer imamo video, imamo slike i drugačije je, a nekad te njihove reči su stvarale takve slike u mojoj dečijoj maštovitoj glavi“, dodala je.

Ađanin je uspjela spojiti svoje iskustvo u planinarenju i istraživanju ekstremnih okruženja svojim radom kao profesoricom na Univerzitetu Northwest Missouri State Univeristy. Kaže kako je to zapravo bila strast prema prirodi, odgonetanju mnogih pitanja i avantura.

„Kada smo u ratu došli u Beograd, meni je Grmeč mnogo nedostajao, nijedan mi beton nikad nije zamijenio livade podno Grmeča. Imala sam puno energije, ali ni malo volje, pa me je nastavnica u osnovnoj školi upisala na atletiku u Crvenoj zvezdi. Tamo sam bila par godina pa sam počela igrati odbojku i sport mi je puno pomogao, ali i dalje taj zov prirode nikad nije nestao. Počela sam da planinarim sa lokalnim planinarskim klubovima. Dragan Jaćimović mi je pružio šansu i poveo me je na Himalaje bez ijednog dinara u džepu. Tad se nešto prelomilo u meni. Ja sam mislila da su Himalaji vječno okovani snegom, ali šta sam vidjela je bila samo pustinja i glečeri koji se tope. Pitala sam se zašto ovo niko ne govori i ne priča. Moramo nešto da uradimo! Kako da uradimo? Škola, obrazovanje… tako da sam se vratila nazad u školu, upisala prve magistarske sa 34, što je za nas prestaro, a doktorirala sam sa 38 godina! Nikad nije kasno, i želim da ohrabrim mnoge da naprave taj korak, i da nemaju predrasude, školovanje nikad ne treba da prestane ni za ovaj život ni za naredna tri“, kazala je dr Ađanin.

Jedna od njenih najvećih i najznačajnijih istraživačkih ekspedicija je bila 2021. na Arktiku. Bila je članica grupe od četiri naučnice, pod vođstvom dr Heidi Sevestre, jedne od najpoznatijh naučnica za glečere iz Francuske.

„Provele smo 36 dana skupljajući uzorke okružene polarnim medvedima i sa pređenih 400 kilometara na skijama. Vukle smo sve sa sobom, spavale smo u šatorima, daleko od bilo koje civilizacije. Doživjele smo da vidimo koliko Arktik postaje ugrožen zbog globalnog otopljenja, koliko su vremenski uslovi postali nepredvidivi uz svu moguću tehnologiju, i šta će se desiti sa florom i faunom. Bez leda irvasi neće moći migrirati na djelove gdje imaju više hrane, bez leda polarni medvedi će teže dolaziti do foka, bez leda od glečera fitoplankton se neće moći hraniti, a on nam daje kiseonik.

U 36 dana, cijela budućnost nam je prošla pred očima, ako nešto ne uradimo, ako ne promjenimo svoje navike, i ako ne izaberemo političke partije koje razumiju i podržavaju nauku kao i staništa gdje svi mi živimo. Dugo sam mislila da mi naučnici trebamo da se mijenjamo, da moramo da uradimo ovo ili ono. Istina je da trebamo da napredujumo, al politika ima najveću moć trenutno“, primijetila je Ađanin.

Nedavno je, 2024. godine, imenovana i za uglednu članicu The Explorers Club, organizacije koja kroz istoriju okuplja najpoznatije istraživače, osobe koje su pomjerile mnoge granice, od prvog čovjeka na Mjesecu, prvih koji su stali na vrh Everesta pa do onih koji su zaronili u najdublje vode naše planete. Sadašnji i istorijski članovi kluba su astronauti Buzz Aldrin i Neil Armstrong, James Cameron, Jeff Bezos, predsjednik Roosevelt i avijatičar Charles Lindbergh.

„Iskreno, mogu reći da je to ogromna čast! Želim da motivišem mnoge nove generacije, a i stare, da ne odustaju od onog što vole da rade i što žele, ma šta to bilo. Ne treba da tražite priznanja, jer ako radite to što volite iz srca, priznanje će samo naći vas, i onda znate da je to to, ne treba da se preispitujete jesam li ja to zaslužio ili zaslužila, je li namješteno, plaćeno i druga razmišljanja kako naš narod to voli da radi”.

Njena strast za avanturom i naukom ju je inspirisala da radi na projektima kao što je integracija tehnologija virtuelne stvarnosti u obrazovni sistem.

„Cijela ideja je počela kad sam išla prvi put sa dr Heidi Sevestre u Kolumbiju, pošto radimo na projektu Poslednji Tropski Glečeri. Došli smo na planinu od skoro 5000 m i Heidi kaže kako će ovaj glečer da nestane za manje od godinu dana usled globalnog otopljenja i mnoge buduće generacije neće imati priliku ni da vide ni da znaju kako je to sve izgledalo. To sad zvuči kao da pričam o dinosaurusima. Tako se stvorila ta ideja da snimamo i napravimo tako da mnogi mogu imati bar približno ideju kako je to sve izgledalo, mogu da se okrenu, pogledaju gore-dolje, osjete i čuju krckanje leda i snega pod nogama. Trenutno virtuelna stvarnost je nešto najbliže što imamo da stvorimo, neko približno iskustvo o nečemu što možda više i ne postoji. To mi gledamo i okrećemo se u VR. Zamislite kako bi bilo dobro da imamo mogućnost snimka pravih dinosaursa i da ih gledamo u 360 stepeni sredini ili u virtuelnoj stvarnosti. Vještački kreirani već postoje, ali videti prave, mislim da bi to bilo skroz nešto drugo“, kazala je Ađanin.

Glečer Santa Isabel – Conejeras Glacier, o kojem priča Nina, nestao je ove godine. To je bio najviše izučavan tropski glečer na svijetu i izgubio je bitku.

„Postoje i druge stvari gdje se ovo može koristiti. Mnogi ne mogu da priušte putovanje na 5000 m u Kolumbiji, nije samo u pitanju novac, potrebni su i fizička i psihička pripremljenost kao i vrijeme. Dok je sa VR to neko približno iskustvo moguće. Naravno, teško će tehnologija zamijeniti pravu stvar, ali ako to pravo više ne postoji, onda je ta tehnologija jedina i najbolja“, dodala je.

Zanimljivo je i Ninino istraživanje autohtonih naroda, poput žena u Boliviji te uticaja globalnog zagrijavanja na ove zajednice. Klimatske promjene imaju i rodni predznak, često posljedice pogađaju ponešto više žene, naročito u tradicionalnim, autohtonim zajednicama.

„Bolivija je ostavila ogroman utisak na mene, glavni grad je na 4000 m sa skoro 2 miliona ljudi. E sad, da se vratim na tu priču. Ideja je došla od moje drage prijateljice Iline Arsove, prve Makedonke koja je popela svih sedam najviših vrhova svijeta i koja je počela doktorske studije u Americi prije dvije godine. Ona me je nazvala jedno veče, i kaže, hajde da apliciramo za jedan grant i da idemo u Boliviju, imaju tamo žene iz dva plemena koje penju na planine. Kad mi je to rekla, meni se odmah stvorilo pitanje kako ove klimatske promjene utiču njih, na njihov život, i kulturu. Ilina i ja smo provele par mjeseci istražujući, skupljajući podatke i intervjuišući ove žene. Interesantno je da su one jako ponosne na to ko su, i sa ponosom nose tradicionalne haljine čak i u hladnim, visokom predelima Bolivije, gdje su planine i preko 6000 m nadmorske visine. Ono što me je jako iznenadilo u razgovoru sa njima jeste da su one dosta preuzele na sebe, ne samo održavanje porodice, već i donose novac radeći kao vodiči po opasnim planinama. Klimatske promjene utiču veoma na njih, jer mnogi narodi će morati da promijene lokaciju bivanja gdje su generacijama živjeli, jer manje snijega na planinama znači i manje vode u nižim predelima. Jedna od Cholita iz plemena Aymara mi je ispričala kako je nekad bilo puno vode, pokazujući mi prstom na jedno poveće selo, ali sad niko ne živi tu, jer vode je sve manje, a i kontaminirana je od okolnih rudnika, pa ne mogu ni stoku tu da napajaju. Dio mog istraživanja je bio i ispitivanje motiva kod ovih hrabrih žena i davanje ‘glasa’ planinama i glečerima pred javnosti koji gube bitku protiv globalnog otopljavanja. Vjerovanje u Pacha Mama je veliki motivator kao i tradicija života u visokim planinama. Pacha Mama bi bilo nešto kao Majka Priroda božanstvo i kod žena Aymara i Quchua itekako ima posebno značenje“, objasnila je Ađanin.

Ađanin je učestvovala i u ekspediciji Climate Sentinel 2021. godine od marta do maja koja je pokušala poboljšati naše razumijevanje zašto se Arktik tako brzo zagrijava. Ta ekspedicija se spremala preko 3 godine. Tim je istraživao taloženje crnog ugljenika na snijegu. Crni ugljenik sastoji se od finih i ultrafinih čestica koje se emituju svaki put kada sagorijevamo fosilna goriva. Te male čestice mogu putovati na velike udaljenosti, ponekad i hiljade kilometara. A kroz vjetrove i snježne padavine mogu se taložiti na snijegu i ledu, što potamni te bijele površine i katalizira njihovo topljenje. Istraživačka ekspedicija je imala za cilj da skupi uzorke crnog ugljenika, a to je jedino bilo moguće ako se ne koriste motorizovana vozila, jer bi se čestice ispušnih gasova slegle na snijeg koji skupljaju i ne bi dobili dobru sliku stanja Arktika.

„Tako da smo odlučili da to izvedemo na stari tradicionalni način, na skijama, i da vučemo svu opremu sa sobom i skupljamo. U isto vrijeme smo radili mjerenje debljine sloja snega da bi se jedan NASA satelit mogao kalibrisati. Ukupno smo imali preko 100 i nešto uzoraka snijega sa trase od 400 kilometara. Ekspediciju su činile četiri žene i ja sam bila jedna od njih. Jedan od razloga zašto samo žene, nekako se tako poklopilo, jer smo i privatno svi dobri prijatelji i od ranije smo radile na nekim drugim projektima. Na takvim istraživačkim ekspedicijama zaista morate dobro da poznajete jedni druge. Ekspedicija je bila uspješna, skupili smo dobar broj uzoraka, a isto tako važno je napomenuti da smo motivisale mnogo djevojčica da razmišljaju i počinju se baviti naukom u raznim poljima i da nema muškog ili ženskog naučnog polja. I da su ekstremni uslovi jednako zahtjevni za svakoga, tu nema razlike u polu i boji kože. Tu smo svi jednaki i zavisimo jedni od drugih“, kazala je Nina.

Nina se osvrnula i na ekspediciju na Svalbald u kojoj je učestvovala a koja nije bila nimalo laka.

„Boraviti u šatoru 35 dana, svake noći smo na smjenu stražarili zbog polarnih medveda, jer ta regija ima preko 3000 medveda. Svaki dan smo postavljali šator na drugoj lokaciji, jer smo se kretali kao čerga, u koloni, i smenjivali se jer je uvijek bilo najteže biti prvi u koloni koji prti i postavlja stazu. Bilo je dana hladnih da, kad sam bila na straži na mećavi vani, morala sam da cupkam u mjestu, u glavi sam prevrtjela sve Balaševićeve pjesme, zatim Čoline, i Brena zapadne sa kojom pesmom, a onda kad dođem do sevdalinki, vrijeme je da neko preuzme moju smjenu jer se ‘ploča’ u glavi izgulila. Kad si sam vani, noću kad tvoje kolege spavaju, svakakve se slike javljaju, od panike, šta ako medved iskoči, jer su jako lukavi i teško ih je vidjeti u bijelom prostranstvu do momenata kad ne bih vijedjela horizont koliko je sve bijelo i kad je magla, to je jedna od najgorih situacija, podsjeća na efekat ping pong loptice, i može da dovede da vam se zavrti u glavi i izgubite svijest, a da čak i zalutate na 10 metara od šatora“, ispričala je Nina

GRUPA TALIBANA POBILA POLA NJENOG TIMA

Svjedočila je i velikim opasnostima.

„Najveću opasnost koju sam preživjela čistom srećom, ni sama ne znam kako, ta opasnost se zovu ljudi. Kada sam 2013. išla u Pakistan da se penjem Nanga Parbat od 8000 m, u baznom kampu koji treba da bude jedno od najbezbjednijih mjesta na planini, jedno veče je postalno i najopasnije. Grupa talibana je došla i pobila pola mog tima. Te noći je 11 ljudi izgubilo život. Bili su planinari, dobri ljudi, i nastradali su na način koji nisu izabrali. Jer kad idemo u planine, tu je uvijek rizik, kao što su lavine, odroni stijena, umor ili loše vrijeme. Ovo se nije smjelo desiti. Još ne znam zašto se to desilo, zašto su hodali 3 dana uzbrdo da dođu do baznog kampa od 4000 m, i unište mnoge živote, porodice, a i mišljenje o tim regijama kao i narodu“, sjeća se Ađanin.

Ne smatra kako postoje neki posebni izazovi biti žena na ovakvim ekspedicijama. Nini je očito da žene to mogu.

„Iskreno, uopšte ne razmišljam je li neko muško, žensko, ovo, ono, meni je bitno šta ko uradi i da li to radi iz srca. Pravo da kažem, kad obučemo jakne, nabijemo kapuljače, teško i sebe prepoznam, a kamoli druge. Čak i za nas žene imaju neki aplikatori pa možemo da obavljamo malu nuždu stojeći, potrebno je malo prakse, ali mnogo je lakše nego da skidamo teške kombinezone, i mnogobrojne slojeve. Ono što ja jedino razlikujem jeste dobre ljude i loše ljude. I ovi loši vjerujem da mogu da postanu dobri. Veliki sam optimista, i vjerujem da možemo da spasimo prirodu jer će i ona nas, kao na ekspediciji, svi zavisimo jedni od drugih i kao slagalice se dopunjujemo iako smo svi u potpunosti različiti, i to je je ta ljepota, to je što nas čini jedinstvenim i posebnim. Ako bi svi bili jednaki, bilo bi malo dosadno zar ne?“, naglasila je.

PREPLOVILA ATLANTIK

Dok je studirala, bavila se i sportovima kao što su kik boks, tenis. Kaže kako se danas, sa kulturom teretana, lakše pripremati za ekspedicije. Voli i jedrenje i provodi nekad vikende u blizini jezera, sa društvom, ali kaže kako planira i malo ozbiljnije da se priprema, jer neke od budućih ekspedicija na koje bude išla će imati veze sa jedrenjem. Inače, 2015. je preplovila Atlantik i to joj je bilo jedno veliko iskustvo.

„E to je iskustvo bez iskustva. Mislim da sam jednom u životu prije toga bila na jedrilici u životu, ali se pružila prilika. Dobar prijatelj je prebacivao jedrilicu iz Evrope za Karipska ostrva i ponudio da mu se pridružimo u tome, ne trebamo ništa da platimo. Tada, 2015. godine, sam bila samo student bez boba u džepu, što se kaže. A kako je bilo? Uh, kanta mi je bila najbolji prijatelj, ne znam da li sam ikad nekog toliko grlila kao moju kantu tad. Morska bolest me pogodila, ali ćuti i radi, takav je život na jedrilici. Imam planinarskog iskustva oko kanapa, pa je dobro dolazilo to iskustvo oko jedara. Trajalo je oko 4-5 nedjelja. I kada smo stigli na Karipska ostrva, doživjela sam nešto nevjerovatno. Nakon 4 nedjelje na pučini, na jedno 3-4 sekunde kad smo se približili kopnu, osjetila sam miris tla, zemlje, što nikad prije nisam osjetila. Jako je kratko trajalo, ali je i dalje to ostalo urezano u sjećanju. Isto i tada vidjeli smo da je, iako je ogroman, okean je prljav, dosta je smeća i trave koje je sve više zbog porasta temperature. Sve u svemu, jedno veliko iskustvo i da sad kad pomislim kad samo bili na sred okeana, bila sam sama na izvidnici, jer smo stražarili da ne bi udarili u neki plutajući kontejner, ili ogroman brod koji ne obraća pažnju na manje u sred noći, pomislila sam koliko smo mi zaista mali i nemoćni u jednoj maloj orahovoj ljusci i da to je ta ljepota prirode… I hvala joj na tome!“, ispričala je dr Nina Ađanin za Nauka govori.

„Ponekad se osjećam tako malo i nemoćno, posebno kad stojim ispod planine, jer planine su najljepše kad ih gledate iz neke nizije, iako se volimo popeti na vrh, da vidimo od gore, i dokle nam vidik dostiže, a onda tamo gore se osjećam moćno i veliko. I šta nam to govori, koliko daleko vidimo i imamo ideje, toliko smo i moćniji, ovde je ‘matematika’ vrlo jednostavna“, primijetila je Ađanin.

Smatra da su život i emocije kao rolerkoster i to možda tako trebamo da prihvatimo. Ističe kako je za uspjeh misija važan definitivno tim, zatim iskustvo, podrška porodice i prijatelja… I dobar smisao za humor, te susprezanje ega.

„Ono što trebamo da radimo jeste da poštujemo jedni druge, imali oca i majku ili ne, hodali ili ne hodali, svako ima svoj put, i to treba podržati ako se može. Često ego može da bude zid, ali ako to uspijemo da zakopamo, onda je sve mnogo lakše u životu. Moj deda je uvijek govorio: ‘Čovek ima dva uva, a jedna usta’, što znači da trebamo u životu više da slušamo, a manje da pričamo. Tako da se i ja trudim da slušam više, a manje pričam, iako moji studenti vole da kažu da pričam puno, al’ to ću da kažem da je više kao profesionalna deformacija.

Evo daću vam primjer šta mi je otvorilo oči, a odnosi se na ego. Kada smo pripremali ekspediciju na Arktik nije bilo lako, jer puno je koštalo, ogroman je poduhvat i dosta rizično. Nekako u mojoj glavi tad sam mislila da samo trebamo da promovišimo sebe i da pričamo samo o našem pohodu, ali onda je Heidi napravila nešto što me je totalno šokiralo, a u isto vrijeme naučilo mnogome. U momentu kad smo puno radili na promociji našeg projekta, ona je počela da piše o drugim ekspedicijama koje su se dešavale u isto vrijeme kad i naša. Prvo sam bila šokirana, zašto ona to radi umjesto da promoviše našu priču. Ne, ona je uradila mnogo više!

Samim tim, ona je pokazala koliko ego ne postoji i koliko je bitno da podržimo jedni druge, a posebno kad radimo slične stvari i ne smijemo da se takmičimo jer nauka nije sport, ima djelove sporta, ali ne smije da ima borbu u ringu. Jedna osoba koja to radi bez imalo sebičnosti je dr Eddie Čustović. Akademija može biti more puno ajkula, ali taj čovjek, to biće, radi nevjerovatne stvari koje pomjeraju mnoge granice, pruža mogućnosti, jer to je ono što nam treba posebno na početku akademske karijere. Toliko sam ponosna što na prostorima Balkana postoje ljudi koji ne vide granice, poštuje svačije riječi,  od muka do molitve. Mnogi naučnici rade važne stvari, ali ne žele da se promovišu, jer danas promocija je zanat i nauka za sebe. Eddie nam svima daje taj glas i sve nas spaja, jer teško sami to možemo, trebamo jedni druge“, istakla je Nina Ađanin.

Jelena Kalinić (naukagovori.ba)

Foto: Heidi Sevestre, Ivan Tomov i privatna arhiva