Latif Adrović jedan je od onih Bihoraca koji je svoje životne puteve i pregnuća gradio daleko od voljenog zavičaja. Ipak, nikada ga nije zaboravio i kroz oko svog foto-aparata, ali i snagom pisane riječi ispisao je neke od lijepih stranica Bihora. Nije ga prepustio ni predao zaboravu. Autentičan, originalan, duhovit i mudar sagovornik i sabesjednik, onakav zapravo kakvi i jesu Bihorci, ljudi od pera i časti. Sreli smo se više puta, a ovaj razgovor je nastao mnogo ranije, u jednoj od toplih penjičkih noći dok su se zvijezde poigravale nad nebom Bihora, a Latif Adrović mi besjedio. Možda ga je njegova voljena Crna Gora malo zaboravila, ali dragi ljudi nisu i neće nikada.

Latif Adrović

O svom odrastanju porodici, rodnom zavičaju i karijeri ističe sljedeće: “Rodio sam se sada već meni daleke 1957. godine. Odrastao sam u patrijarhalnoj porodici i vaspitavan sam u tom duhu da su obraz i poštenje, pa i data riječ, važniji od mnogo materijalnih stvari. Porodica, rodbina i svojta se poštuju do devetog koljena, a zavičaj je samo jedan – onaj đe smo rođeni, načinili prve korake i među svojima, progovorili na svome maternjem jeziku. Studirao sam, osnovao porodicu i ostao da živim u Beogradu.  Zaposlen u „Politici,“ fotografisao sam političke i kulturne događaje – dvije decenije slikao političare u Saveznoj i republičkim vladama, izvještavao sa ratišta u Hrvatskoj početkom devedesetih, a najveći izazov bio je odlazak u Bosnu i Hercegovinu početkom avgusta 1992. godine kada sam fotografisao logore koje su držali Srbi (Republika Srpska, BiH) u Brčkom, Keratermu, Omardskoj i Manjači. U tih pet dana trebalo je preživjeti svaku barikadu (Check Point) na ulasku i izlasku iz svakog srpskog sela i pitanje; „Ima l’ balija u kol’ma?“ O tome svjedočim u neobjavljenom i obimnom rukopisu „Čerečenje Jugoslavije – hronika bezumlja””.

Tek 2012. godine stekli su se uslovi da „Službeni glasnik“ štampa moju fotomonografiju „Beograd – svetla velegrada.“ Iako sam upozoravan i savjetovan da se ne izlažem trošku, da moji Bihorci neće pojuriti da kupe knjigu, pred referendum o povratku statusa opštini Petnjica, krajem jula 2012. godine, štampao sam fotomonografiju “Gornji Bihor – slike zavičaja“.

Tako je i sa najnovijom monografijom, „Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka“. Iako dalako od zavičaja, bilo mi je stalo da se na neki način odužim precima, da pomenem sve ono što su oni živjeli i preživjeli, pa i ja djelimično sa njima. Bezmalo dvije decenije istraživao sam i zapisivao sve čega bi se neko sjetio i znao da mi objasni o čemu je riječ, kako bi pokoljenja iza nas (ako budu željela da nas pomenu) znala ko su im preci, kojim jezikom govore i koju vjeru ispovijedaju…”

DOPRINOS LATIFA ADROVIĆA KULTURI ZAPADNOG BALKANA

Objavio je izuzetno vrijedne i dragocjene knjige, publikacije i fotomonografije. Nedovoljno poznat nama u Crnoj Gori, mi se, nažalost, velikih stvaralaca sjetimo samo kada “nestanu” i odu sa životne scene. Latif Adrović je po mnogo čemu poseban i jedinstven stvaralac. Godine upornog rada i profesionalizma, ali i vezanosti za rodni kraj, Bihor i Crnu Goru, utkale su u njemu najveće vrijednosti. Za razliku od mnogih, nikada nije tražio “sjaj i slavu”, vjerovao je, kao i što mnogo časni neimari u kulturu vjeruju, da snaga intelekta, riječi i stvaralaštva mora i treba i sama da bude prepoznata, Je li pogriješio što je vjerovao? Možda jeste, a možda i nije. Rekao bi moj legendarni Cetinjanin, heroj jednog vremena i revolucionar Vlado Dapčević: “Ne može se na ovom svijetu živjeti, a ne vjerovati ljudima“.

Sofra – simbol gostoprimstva kod Bošnjaka

Svojim fotografijama, ali i perom zapisivao je najvažnije trenutke ljudskih života i sudbina. Fotografija nam pokazuje intiman, intenzivan, a često i uznemirujući pogled na svijet. U tom objektivu koji uhvati tren ljudske duše, slabosti, prezira, stradanja, ponosa i rijetke sreće nastalo je 14.000 fotografija. Bogatstvo i dragocjenost više decenija društva koje je pratio i kome pripada. Na svu sreću, njegovo “oko kamere“ nije ubilo nikoga, ali je prenijelo strašne priče. U želji da se oduži svom zavičaju, nastala je monumentalna i dragocjena knjiga “Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka“. Vrijedno sakupljeno narodno blago Bošnjaka, kroz prizmu od rođenja do odlaska sa ovog svijeta. Trebale su decenije da na najljepši način zablista ova knjiga kao svojevrsni omaž onih kojih više nema i onih koji se tek rađaju na ovom svijetu. Latif Adrović je uspio da fotografijom prenese trenutke savremene i arhaične prošlosti, ali i budućim generacijama da ostavi dovoljno foto dokumenata koji danas ubjedljivo svjedoče o jednom vremenu i insanima – ljudima u njemu. Tako su i nastale vjerovatno najljepše, ali i najbolnije fotografije. Interesovali su ga samo insani – ljudi, tako da je svojim dosadašnjim ogromnim opusom proslavio, ispisao i preispitao svaku ljudsku emociju. Uz sve što radi publikuje, prezentuje i unosi cijelu svoju ličnost, gradeći interkulturalne mostove među narodima. Latif Adrović je jedan u plejadi stvaralaca iz bošnjačkog nacionalnog korpusa koji je na neki svojstven i poseban način izgrađuje našu kulturnu klimu, uvodeći estetske i moralne kriterijume i norme, otkrivajući milenijumske kontinuitete balkanskog kulturnog bića, uprkos uslovima i u skladu sa dugoročnim interesima bošnjačkog naroda i njegove kulture. Sve što radi, Adrović čini sa urođenim osjećanjem mjere i često neshvatljivom skromnošću, što daje posebnu notu njegovoj gospodstvenosti svih ovih decenija. Kao insan izuzetne širine, obrazovanja i intelektualne pronicljivosti, znao je dobro da prepozna sve ono što je novo i vrijedno u savremenoj kulturnoj prizmi. To je posebno došlo do izražaja prilikom pripremanja brojnih izložbi fotografija kao najboljeg svjedočanstva o svemu. On je neumorni poslenik kulture, umjetnik i fotograf koji istinski voli fotografiju, izložbe i književne večeri.

OD BEŠIKE DO KABURA – ŽIVOT I OBIČAJI BOŠNJAKA

U predgovoru svoje knjige piše: “Danas, početkom treće decenije dvadeset i prvog vijeka, svakodnevni život Bošnjaka nije ni nalik uslovima u kojima je odrasla moja generacija i sva pokoljenja prije. Ekonomski razvoj stvorio je bolje i humanije uslove života – omladina je završavala škole i dobijala poslove u gradovima, u njima su dobijali svoje potomke, pa i unučad, a nekoliko poslednjih decenija, u potrazi za boljim životom, „trbuhom za kruhom“ masovno su odlazili na Zapad – u Evropu i Ameriku. I, htjeli to da priznamo ili ne, desilo se ono što smo najmanje željeli – već druga ili treća generacija Bošnjaka rođena je daleko od zavičaja svojih predaka (u tuđini) i, ne svojom krivicom, malo znaju o prošlosti, jer ih, u eri svakakvog komfora i savremenih tehnologija, ne zanimaju „bapske priče“ roditelja o vremenima kada se u svemu i u svakoj prilici poštovao red i običaj i kako su oni svoje roditelje, pa i sve starije, slušali i uvažavali njihove savjete i pouke.

Sa promocije knjige „Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka“

Kada sam 1976. godine napustio rodnu Vrbicu, mislio da odlazim privremeno i da ću se vratiti kada završim fakultet, no, sudbina je udesila tako da, evo, više od četiri decenije živim i radim u Beogradu. Iako sam i u mladosti često i rado obilazio zavičaj, dogodilo se, kao u onoj izreci – „Čovjek ode od kuće da nađe ono što mu nedostaje, a vrati se kući i nađe ono što mu nedostaje,“ poslednjih desetak godina išao sam sve češće i ostajao duže, a sebet (razlog) tome bila su istraživanja i pisanje monografije „Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka“ („Od kolijevke pa do groba,“ „Od bešike do motike“), jer sam baš tamo, u zavičaju, našao ono za čime sam tragao, a to su svi oni poslovi u seoskom domaćinstvu, narodna vjerovanja i bapsko liječenje i skrajnuti i skoro zaboravljeni običaji koji nas prate od rođenja do preseljenja na Ahiret – od učenja ezana i uvođenja u vjeru nakon rođenja, do El fatihe pored kabura.

Svi mi, koji smo trajno ili privremeno napustili zavičaj, odselili na Zapad, ili ranije u Tursku, svojim porodicama i sebi obezbijedili smo egzistencije i manje ili više udoban život, ali nas uspomene vraćaju u dane mladosti, kada smo, napuštajući vjekovna ognjišta, preskočili „najvišu planinu“ (kutnji prag) i otišli se u neizvjesnost pa se često sjetimo svoga ognjišta i čađavih greda, mirisa halve uoči Čestite večeri, ukusnih i sočnih aršlama, jerebasmi i đulajmi, jurnjave za stokom i čobanskih igara, svadbi i svatovskih košija, sabora i derneka, posjedaka i sijela, kosidbe i moba kod svih poljskih radova, prepadi i slijevanja strave, urokljivih očiju i sihira, radosti rađanja i dženaza… U selima koja smo napustili sve je manje žitelja, a jedna izreka kaže; „Tamo gdje nema naroda, nema ništa. Samo sjećanja“. I već odavno je tako – niko ne ore njive nit’ pobada ostože za guvno, ne čuju se više zvona ni čaktari niti ima buljuka ovaca, ne čuju se kilketi raspjevanjih tkalja, ne fata se omaha sa vitla vodenice uoči Đurđevodne, jer su žrvnje (vodenične kamenove) „prikopčali“ na struju, niko ne razvlači jufke za pilav, berberi ne zalaze u sela da sunete dječake, niko ne trli konoplju niti iko kalemi voćke…

Neko je vaktile rekao „Narod koji ne poznaje svoju prošlost, ne zaslužuje ni budućnost.“ Iako sam najviše zapisanog i lično proživio, trudio sam se da rukopis „Od bešike do kabura“ bude pisan narodnim – bosanskim jezikom, da ono o čemu pišem i pripovijedam bude jasno i razumljivo i onima koji nikada nijesu živjeli u teškim uslovima na selu, da razumiju svaku napisanu riječ i ne odustanu od čitanja od prve do poslednje stranice knjige, da i starijima bude i jasno i čitljivo (zato sam i ostavio veći font – krupnija slova), ali da bude jasno i akademski obrazovanim pojedincima (bilo Bošnjacima ili pripadnicima drugih nacija), kojima će, vjerujem, ovaj rukopis biti motiv za dalja i podrobnija istraživanja. Kako i kazuje ona narodna – „Koliko sela toliko običaja“, svjestan sam da ima mnogo sličnih adeta (običaja), ali i da se od kraja do kraja (od sela do sela), istim povodom, neki običaji drukčije obilježavaju i praktikuju, te ih je bilo nemoguće sve istražiti i sabrati među korice monografije. I halalit ću svakom Bošnjaku od Kladuše do Dragaša ili od Novog Pazara do Bara ako mi zamjeri da rukopisom nijesam obuhvatio i neke teme i običaje iz njihovog kraja. Sada je lako svjedočiti o nekom običaju, porodičnom veselju ili urađenom poslu, jer bezmalo svaki mobilni telefon ima kameru za snimanje fotografija i video klipova i svima su dostupne društvene mreže na Internetu da te snimke objave kako bi ih milioni ljudi vidjeli i komentarisali.

Vjerujući da je neprocjenjivo važno da sve proživljeno ostane i zapisano kao svjedočenje o jednom vremenu i ljudima, o adetima i vjerovanjima, da opišem i svakodnevnevni način života „i u radosti i u žalosti,” moja pažnja i istraživanje je, zato, bila više usmjerena na ono što je bilo nekada. A pošto je, kažu, sjećanje varljivo, kako bi trajno, tačno i nepogrešivo „složio kockice“ i tako od zaborava otrgao i sačuvao i one stare običaje u Bošnjaka, slušao sam i zapisivao mnoga, manje ili više, blijeda prisjećanja pojedinaca iz moje generacije i starijiih, upoređivao njihova svjedočenja i, konačno, svoj višegodišnji rad predajem na sud Čitaocu.

Nacionalna nošnja Bošnjaka

Poznata izreka kazuje da „Slika govori više od hiljadu riječi”, te sam, radi boljeg razumijevanja, mnoge temetske tekstove ilustrovao fotografijama i crtežima. U monografiji je objavljeno 230 autorskih fotografija, koje sam snimio u periodu od 1977. do 2019. godine, 30 arhivskih fotografija iz porodičnog albuma i 20 crteža“.

IZ BOGATE BIOGRAFIJE LATIFA ADROVIĆA IZDVAJAM:

Rođen je 1957. godine u selu Donja Vrbica. Gimnaziju završio u Beranama, u Beogradu studirao geografiju i uporedo pekao fotografski zanat. Objavljivao fotografije, reportaže, karikature i ilustracije u „Turističkim novinama,“ „Intervjuu,“ „Politici,“ „Politici ekspres“, politikinom “Svetu“, „TV Reviji,“ „Politika International Weekly,“ a 1991. postao član redakcije dnevnog lista „Politika.“ Za dvije decenije fotoreporterskog rada u matičnom listu „Politika“ objavio više od 14.000 fotografija, a najbolje fotografije emitovale su i svjetske fotografske agencije Reuters, EPA i Associated Press. Objavljivao i u „Dugi,“ „Vremenu,“ NIN-u, „Mladini,“ „Bošnjačkim novinama,“ „Beharu,“ „Vaktu,“ u mnogim knjigama, raznim periodičnim izdanjima časopisa i kataloga. Imao je šest samostalnih izložbi fotografija, dobijao nagrade i pohvale i bio koautor u desetinama kolektivnih izložbi fotografija u zemlji i inostranstvu.

Autor je dvije fotomonografije: „Beograd – svetla velegrada“ („Službeni glasnik“ 2012) i „Gornji Bihor – slike zavičaja“ (autorsko izdanje, Beograd 2012). U pripremi su dvije autorske fotomonografije: „Hipodrom Beograd 1914-2014“ i „Ada Ciganlija – četiri godišnja doba“. Priprema tri autorska rukopisa: „Čerečenje Jugoslavije – hronika bezumlja“ (feljton u „Politici“ novembra 2005. godine), „Antologija poslovica i izreka sa područja Srbije, Crne Gore i BiH“ (26.500 poslovica i izreka). „Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka” je njegova treća autorska monografija.

*Museu International de Fotografia iz Španije, 2006. godine, dvije fotografije – „Dženaza u Srebrenici 3“ i „Srebrenica, nova masovna grobnica“ (snimljene 2005. godine) uvrstio je u svoju stalnu postavku. U braku sa Ljiljanom Vujović ima dvoje djece, ćerku Hanu i sina Damira. Živi i stvara u Beogradu.

Božidar Proročić, književnik i publicista