Ovaj tekst predstavlja prilog sjećanju na Dragišu Pavličića slavnog emigranta iz Crne Gore koji je tokom Drugog svjetskog rata učestvovao u spašavanju grupe mađarskih Jevreja koja se preko Jugoslavije povlačila prema Istambulu.

Sa jevrejskom zajednicom je bio sudbinski vezan. Njegova supruga je bila Jevrejka, a bjekstvo i spašavanje više desetine Jevreja je organizovao 1941. godine u saradnji sa Josipom Abrahamom sekretarom jevrejske zajednice u Zagrebu. Crnogorac starog kova o broju spašenih i o samom događaju nije želio previše govoriti i sebi praviti publicitet,  ali jevrejska zajednica je to duboko cijenila i ovog plemenitog čovjeka poštovala i vodila računa o njemu do kraja života. Na žalost, do danas je ostao nepoznat i zaboravljen u svojoj mnogo voljenoj Crnoj Gori.

Vrijedi poslušati jedan od njegovih posljednih intervjua za televiziju jevrejske zajednice Shalom TV (na njihovom  You tube kanalu) u Brazilu gdje tako lijepo govori o vjerskoj toleranciji i nepostojanju pošasti antisemitizma ili rasizma u Crnoj Gori.

Dragiša Pavličić je rođen 1914. godine u Bjelopavlićima (Kraljevina Crna Gora). Prije nego što je napustio ratom opustošenu Jugoslaviju, radio je kao činovnik u Poštanskoj štedionici u Beogradu, bio je neobično talentovan i što je u to vrijeme bilo rijetko pravi poliglota. Njega i suprugu je put imigracije naveo prvo u Francusku pa onda u Brazil, kao krajnju destinaciju. Nijesu imali djece, te su usvojili kćerku. U Sao Paulo je stigao 1947. godine brodom “San Žorž” koji je prevozio Jevreje iz Evrope. U ovoj brazilskoj metropoli je proveo skoro 7 decenija, sve do svoje smrti 2015. godine.

Radni vijek je proveo kao sudski tumač i prevodilac sa naših jezika na portugalski, i bio najbolji u svom poslu u čitavom Brazilu. Radio je do posljednjeg dana života, pomogao je mnogima, bio najbolji ambasador prvo Jugoslavije, a onda Crne Gore u toj velikoj zemlji i nepregledno velikom Sao Paolu. U tom gradu je ostavio snažan pečat bjelopavlićke pitomine, smirenosti i tolerancije na koju je bio mnogo ponosan, što je uvijek isticao u brojnim razgovorima za medije. Interesantno je da nikada nije koristio kompjuter i da je sve sudske prevode kucao isključivo na pisaćoj mašini.

Vjerovao je u potpunu slobodu izbora pojedinca i bio veliki individualista. U jednom razgovoru ističe da je nakon dobivenog odlikovanja za unaprijeđenje odnosa između Brazila i SFRJ, šezdesetih godina prošlog vijeka, bio dogovorio da se vrati u Jugoslaviju i dobije neko od čelnih mjesta u TANJUG-u. Međutim, kada mu je stigao telegram u kojem piše „da se Dragiša Pavličić smesta javi XX datuma u kancelariji broj XX u Tanjugu radi rasporeda” kaže da mu se, kao čovjeku koji želi da pomogne, takav ton nije dopao pa je odlučio da ipak ostane u Brazilu gdje se osjećao slobodnije.

U Brazilu sam mnogo divnih stvari slušao i čitao o pokojnom čika Dragiši. Želja je bila, kako moja tako i počasnog crnogorskog konzula u Sao Paolu Marka Brajovića, da prostorije konzulata Crne Gore u toj metropoli otvori upravo Dragiša, ali na žalost to se nije dogodilo. Te noći je mnogo puta pominjan i negdje sam siguran da je bio sa nama kao neodvojivi dio rodne mu Crne Gore i Sao Paula koje je obožavao istovremeno.

Riječi kojima ga opisuje moja prijateljica Ivana Đurović, koja je imala čast da provede dosta vremena sa njim, su nešto najbliže onome što sam čuo od konzula Marka Brajovića, ljudi iz jevrejske zajednice, novinara, prosto svih koji su ga poznavali. Ona kaže: „Čovjek prije svega! Moralna gromada, intelektualac, emotivac, gospodin, Crnogorac, Jugosloven … Sa ponosom ću se pohvaliti da sam imala privilegiju i čast da lično poznajem Senhor Dragišu. Gospodin koji je do poslednjeg dana tiho patio za „mirisom pokošenog sijena sa Orje luke”, vikendom provodio prijepodne u Pinakoteci, sa prijateljima, naspram koje je i stanovao – Rua Prates 225, apartamento 93 (u dnevnoj sobi je bila okačena zastava Brazila i Crne Gore ) a ručao u restoranu „kod Grka” (kako bi on govorio). Svaki naš susret je bio emotivan za oboje, a on bi mi uvijek odrecitovao par stihova iz Gorskog vijenca. Savjetovao me je roditeljski, iskreno i mudro. Čika Dragiša je bio ‘glavna karika’ za svakoga ko bi došao u Brazil, sa prostora bivše Jugoslavije. Jednostavno, bez njega se nije moglo!”

Nije dobro i tužno je što se ovakvim ljudima Crna Gora nikada neće odužiti. Da je Dragiša Pavličić bio Holanđanin ili Francuz danas bi ulice nosile njegovo ime, snimali se filmovi i cio svijet bi znao za takav primjer ljudskosti i požrtvovanosti koji pominjemo na početku ove priče. A on bi taj događaj tiho prokomentarisao da je to za njega bila jedina moguća opcija, nešto najnormalnije… jer ljudi moraju spašavati ljudske živote, u protivnom ljudi nijesu.

O autoru:

Gordan Stojović (1977), bavi se istraživanjem migracija u Južnoj i Śevernoj Americi, međunarodnim odnosima, te razvojem odnosa sa crnogorskim iseljeništvom u novom svijetu. Bio je ambasador Crne Gore u Argentini, Brazilu, Čileu i Urugvaju. Autor je brojnih tekstova i knjiga sa tematikom migracija i istorije crnogorskog iseljeništva. Jedan je od osnivača časopisa Global Talks, koji se bavi temama geopolitike, ekonomije i diplomatije.

Foto: Screenshot

Izvor: Identitet br. 8/2022

https://www.nenadstevovic.com/identitet