Kaseta je mjesec dana putovala od Dragija do Njujorka. Prethodno je Deda svojima u Gusinju poslao na poklon magnetofon, koji je donio njegov pobratim Šeljo Radončić. On je snimio razgovor sa Dedinim ocem dok je bio kod njega u posjeti, i u povratku u SAD Dedi donio kasetu. Deset članova porodice Nikač se 1971. godine vratilo kući. Međutim, problem je bio ko će ocu da kaže da su došli, jer su se plašili da od sreće ne doživi infarkt
Davne 1967. godine Deda Nikač iz sela Dragije kod Gusinja uputio se prema Americi sa suprugom Marom i šestoro djece, među kojima je bio i šestomjesečni Gjovaljin. Porodica Nikač bila je jedna od prvih koja je sa područja plavske opštine otišla u SAD. Put od Dragija do Njujorka, preko Italije, trajao je više od devet mjeseci.
TEKST OBJAVLJUJEMO U ZNAK SJEĆANJA NA DEDU NIKAČA, KOJI JE UMRO 2010, I MARU NIKAČ, KOJA JE PREMINULA 2020. GODINE
Nakon četiri godine provedene u obećanoj zemlji, i kada je Deda počeo da radi i zarađuje za pristojan život, on i Mara su odlučili da se vrate u svoj rodni kraj, ali ovoga puta sa dvoje djece više. Kada je 1971. godine na audio kaseti čuo plač i riječi bolesnog oca Zefa da ne bi žalio da umre samo kad bi oni bili pored njega, Deda se nije dvoumio – spakovao je kofere i sa porodicom se vratio u Gusinje.
„I dan-danas kad se sjetim tih riječi mog 90-godišnjeg oca, dođe mi da zaplačem. Za mene je tada umrla Amerika. Rekao sam sebi: ‘Šta će meni život kad moj otac mora da umre, a ja nisam kod njega’”, ispričao je svojevremeno Deda novinaru Portala Revije Fokus, Edinu Jadadiću. Oči mu su mu tada bile pune suza i drhtavim glasom izgovorio je očeve riječi koje su ga pratile čitav život: “Sine, ne vrijedi mi Amerika ni dolari, vrijediš mi ti, i Mara, i djeca. Da ste kod mene ove zadnje dane”.
Očeva želja mu bila važnija no svo bogastvo Amerike – Deda Nikač sa svojim sinovima
Inače, kaseta je mjesec dana putovala od Dragija do Njujorka. Prethodno je Deda svojima u Gusinju poslao na poklon magnetofon, koji je donio njegov pobratim Šeljo Radončić. On je snimio razgovor sa Dedinim ocem dok je bio kod njega u posjeti, i u povratku u SAD Dedi donio kasetu.
Dok je Deda bio u SAD, pobratim Šefket Radončić je redovno obilazio i pazio njegovog oca: Prena Nikač, Zef Nikač i Šefket Šeljo Radončić
Deset članova porodice Nikač se 1971. godine vratilo kući. Međutim, problem je bio ko će ocu da kaže da su došli, jer su se plašili da od sreće ne doživi infarkt.
„Među onima koji su došli da nas čekaju u Beograd bili su Šeljo i ljekar Pero Perić, koji je liječio oca. Dođu oni kod njega i pitaju ga šta bi uradio kad bi Deda došao, a on im kaže da bi me poljubio i da bi bio najsrećniji kad bih ja došao i da ga sahranim. Ja sam čekao ispred sobe. Zovu oni mene i ja uđem. Kad me ugledao, pokušao je da ustane, a onda je rekao: ‘Blago meni, što me danas ugrija sunce“.
Preko radia su pratili utakmice – Omiljeni klub članova porodice Nikač nije teško pogoditi
I nije se Deda, kako je tada kazao, pokajao što se vratio iz Amerike. Jer, kako je rekao, tuđa zemlja tuga je golema.
“Nema para, ali svoj život ne bih prodao ni mijenjao ni za šta, posebno ne društvo sa kojim sam proveo život“, kazao je Deda.
RODITELJI IH VJERILI, A ONI SE NISU POZNAVALI
Deda i Mara su bili duže šest decenija u braku. Deda je znao da kaže da je Mara umnogome zaslužna što su se vratili u Gusinje, jer je bez riječi pristala da urade onako kako on misli da treba. A kada su im roditelji ugovorili vjeridbu i vjenčanje, oni jedno drugo nijesu ni poznavali.
„Tri mjeseca nisam znao koju su mi isprosili otac i majka, sve dok nije došla ovdje. Ali, evo 61 godinu smo u braku“, ispričao je svojevremeno Deda.
„Ni ja ništa nisam znala, a moji su me dali za njim“, kazala je Mara, koja je rodom iz mjesta Šalja u Albaniji. „Mene je bilo stid da pitam majku za koga su me vjerili. Ja sam imala 16, a on 17 i po godina. Rekli su mi da je jedinac i da ima pet sestara. Tako je to tada bilo“, ispričala je tada Mara.
OD DRAGIJA DO NJUJORKA
Na putu prema Americi, Deda je sa porodicom proveo devet mjeseci u Italiji – Na fotografiji nastaloj u Rimu 1967. godine nalaze se Fron i Nikol Marko Šaljanin, sveštenik Ambroz Martini, Deda Nikač i Đerđ Šaljanin
Iako je bilo prošlo skoro 40 godina otkako se Deda vratio iz Amerike, još se dobro sjećao vremena provedenog u Njujorku. Otišao je kod sestre Bilje Bučaj i počeo da radi u firmi koja je proizvodila elektronske uređaje. Kaže da mu je bilo teško, jer nije znao engleski jezik. Međutim, vlasnik te kompanije je bio Italijan. Sa njim se sporazumijevao na italijanskom, kojeg je naučio tokom devet mjeseci provedenih u Rimu.
„Prvog dana na poslu vlasnik fabrike me odveo u jednu prostoriju i rekao mi šta da radim. Sve što sam toga dana radio, uradio sam naopako, jer nisam razumio sve što mi je pričao“, ispričao je kroz smijeh Deda.
Na putu prema Americi, Deda je sa porodicom proveo devet mjeseci u Italiji. Kad je došao u Rim, četiri dana i noći su proveli na željezničkoj stanici i čekali da dođe neko da ih prihvati. Gusinjanin Đerđ Šaljanin, koji je radio u Rimu, čuo je da su došli i uspio da im nađe smještaj u jednom manastiru, kod sveštenika Danijela Gjecaja koji mu je bio prijatelj. Pola godine je Deda pokušavao da sredi papire za odlazak u Ameriku. Bezuspješno. Sve dok nije došao do dr Radovana Koraća koji je radio u jugoslovenskom konzulatu.
„Kada sam mu ispričao u kakvoj sam situaciji, dr Korać nije mogao da vjeruje. Zvao je američku ambasadu i pitao za moja dokumenta, a oni su mu rekli da ih nema. Kada je vidio sliku sa djecom, riješio je da mi pomogne. Ispostavilo se da su on i sveštenik koji me je primio veliki prijatelji“.
Članovi familije Nikač
Nakon toga, popunili su potrebnu dokumentaciju i obavili potrebne ljekarske preglede i za tri mjeseca uspjeli da odu u Ameriku. Zahvaljujući dr Koraću, koji je porijeklom iz okoline Berana, umjesto 2.000 dolara, koliko je trebalo da se plati za avionske karte, platili su samo 400. Deda i Mara su se sjećali svog prvog leta avionom.
„Došao je dan da krenemo na put, a do tada nikad nismo ni vidjeli avion. Dok smo letjeli avion je prolazio iznad oblaka i magle. Moja žena je mislila da je to snijeg“, prisjećao se Deda.
Kuća porodice Nikač u selu Dragije kod Gusinja
On je ispričao da su Plavljani i Gusinjani u to vrijeme slabo odlazili u Ameriku. Bilo je svega desetak kuća iz kojih su ljudi otišli, a od kraja šezdesetih počeli su da odlaze sve više.
POBRATIM SA ŠEFKETOM ŠELJOM RADONČIĆEM
Bratstvo i jedinstvo – Deda Nikač, Adem Kukić i Šefket Šeljo Radončić
Tokom 1946. godine bila je opšta mobilizacija za izgradnju zemlje.
„Jednog dana je došao kamion u Gusinje. Pohvatali su nas 40 i odveli u Nikšić da gradimo put. Šeljo Radončić je bio prvoborac i njega su izabrali za vođu naše grupe. On je bio jedinac među pet sestara, kao i ja. Jedno veče smo razgovarali o tome da postanemo pobratimi. Kad smo nakon tri mjeseca završili s radovima i došli u Gusinje, pobratimili smo se i to je trajalo 52 godine.
Muževi se pazili kao braća, a Ediba – Diba Radončić i Mara Nikač kao sestre
I dan-danas njegova porodica mene cijeni. Bolji mi je u ovoj mojoj bolesti bio Naser Šeljov nego moja djeca. Mi to držimo, kao da smo jedna porodica“, pričao je Deda Nikač.
Deda Nikač i Šefket Šeljo Radončić u sredini
Nakon povratka u rodni kraj počeo je da se bavi poljoprivredom i od toga izdržavao porodicu. Dugo je radio i kao zidar.
Deda i Mara s čuvenim gusinjskim krompirom
Kaže da je na 47 ari zemlje jedne godine našao 20 tona krompira, a jedan krompir je bio težak kilogram i šezdeset grama i sa njim je četiri godine držao rekord. Tada je u Dragijama bilo 20 domaćinstava sa 80 mještana. Sada u ovom mjestu živi veoma mali broj ljudi. Najviše ih je otišlo u SAD, ali i u Francusku, Holandiju…
Kuće su nove, ali prazne.
TEKST OBJAVLJUJEMO U ZNAK SJEĆANJA NA DEDU NIKAČA, KOJI JE UMRO 2010, I MARU NIKAČ, KOJA JE PREMINULA 2020. GODINE
