Više javno tužilaštvo u Valjevu, kako se i očekivalo, uložilo je žalbu Apelacionom sudu u Beogradu na rješenje Višeg suda u istom gradu o rehabilitaciji ratnog zločinca Nikole Kalabića, nekadašnjeg komandanta Gorske kraljeve garde Jugoslovenske vojske u otadžbini, jednog od nalbližih saradnika četničkog komandanta, “đenerala” Draže Mihailovića. “Tokom postupka je nesumnjivo utvrđeno da je odlukama Državne komisije Kalabić proglašen za ratnog zločinca. Niko, pa ni istoričari, ne može da daje pravne kvalifikacije značaja odluka Državne komisije kada je to Zakon o rehabilitaciji jasno propisao“, izjavila je tim povodom tužiteljka Dragana Marković.

Zahtjev za rehabilitaciju svog djeda podnijela je još prije deset godina Vesna Kalabić, unuka Nikole Kalabića, ali će na epilog slučaja ponovo sačekati, kao i prije četiri godine, kada je sličnu odluku valjevskog suda poništio Apelacioni sud. Njena logika i mnogih u Srbiji kojima na srcu leži četnička i ravnogorska ideologija vrlo je jednostavna. Kad je mogao biti rehabilitovan (u Beogradu 2015. godine), šta god to značilo, i četnički komandant Dragoljub – Draža Mihailović, zašto ne bi mogli i njegovi najbliži saradnici, bez obzira da li i koliko krvi nose na svojim rukama? I sve to na osnovu Zakona o rahabilitaciji, donesenog 2005. godine i dorađenog 2011. godine, koji je vjerovatno i usvojen s tom namjenom.

Izmilili su ranih devedesetih iz mišjih rupa…

Već su generacije djece završile školovanje učeći iz svojih udžbenika kako je Srbija, jedina na svijetu, imala dva antifašistička pokreta, onaj Titovih partizana, koji su dobili rat, i onaj Dražinih četnika, koji su rat izgubili. Mnogo godina iza Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih, koji su uništili Jugoslaviju, Partizanska spomenica 1941, naprimjer, izjednačena je sa Ravnogorskom spomenicom 1941, što je tumačeno potrebom konačnog pomirenja srpskog naroda.

Historijska je činjenica da je godinama poslije Drugog svjetskog rata Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) hvatalo pripadnike četničkog i ravnogorskog pokreta koji su se krili po šumama i u zemunicama širom Srbije, ali i Bosne i Hrvatske, kao što je i činjenica da im to srpski ultranacionalisti, koji su sebe doživljavali kao jedine prave rodoljube i borce “s verom u Boga, za kralja i otadžbinu”, to nikad nisu oprostili. Izmilili su ranih devedesetih iz domaćih mišjih rupa i, naročito, iz emigrantskih centara po svijetu ljubitelji najrazličitijih vrsta četnika, ravnogoraca, ustaša, domobrana, balista, belogardejaca… potiskujući sve one koji su smatrali da su jugoslovenski partizani na prostoru zajedničke zemlje jugoslovenskih naroda jedini i neprikosnoveni pobjednici Drugog svjetskog rata.

OZNA, koja, bezbeli, uvijek sve dozna (kasnije Državna bezbjednost – DB), vremenom će promijeniti svoje prioritete i početi pripremati međusobno suprotstavljene terene za nove okršaje. Prošle su decenije kada su se sa raspadom Jugoslavije društvene prilike promijenile i kada su malo po malo dominantniji postali narativi o četnicima kao žrtvama komunističkog terora, a historijske činjenice o njihovim zločinima i kolaboraciji sa okupatorom svjesno odgurnute u zaborav. Ti su se procesi počeli odigravati i prije neslavnog kraja druge Jugoslavije, pogotovo poslije smrti njenog rodonačelnika Josipa Broza Tita.

Borba ‘protiv petokrake’ prvi i jedini cilj

Što se tiče Srbije, ravnogorci Draže Mihailovića, koji su sebe smatrali Jugoslovenskom vojskom u otadžbini, najprije su proglašeni za antifašiste, pa su dekretom postali u svemu ravnopravni sa jugoslovenskim partizanima, a potom je krenula i serija takozvanih sudskih rehabilitacija lidera tog pokreta, uključujući “đenerala Dražu”.

Nedavna, druga po redu, sudska (nepravosnažna) rehabilitacija Nikole Kalabića, četničkog komandanta, koji je poslije rata OZNA-i pomogao u hvatanju Mihailovića, još jednom je potvrdila da pobjednici Drugog svjetskog rata nisu bili Tito i partizani, nego upravo Mihailović, Kalabić i ostali “antifašisti”, koji su još 1942. godine izabrali borbu “protiv petokrake” kao svoj prvi i jedini “antifašistički” cilj. Za šta postoji obilje historijskih dokaza, kako po domaćim, tako i relevantnim stranim arhivima. Ovakav sud, nažalost, nije nikakav cinizam, nego puka istina da su revizionisti historije uspjeli u svojoj višedecenijskoj nakani da i historiju upregnu u kola novonastalih političkih elita od kojih su takvu zadaću i dobili.

Slučaj četničkog vojvode Kalabića, u tom smislu, zapravo jest paradigmatičan, i to ne samo zbog činjenice što mu nikad nije ni suđeno (jer je slobodu “kupio” izdajom Mihailovića), pa se, pravno gledano, tu nema šta poništavati, nego prije svega po odnosu prema ratnim zločinima, koji, kao što je poznato, nikad ne zastarjevaju. Upravo su Kalabić i jedinice pod njegovom komandom ostali upamćeni po stravičnim zločinima u Srbiji i Bosni, nad kojima se, prema nekim svjedočenjima, zgražavao i njegov pretpostavljeni – “đeneral” Mihailović. Zbog okrutnih egzekucija onih koji su učestvovali ili samo podržavali Narodnooslobodilački i antifašistički pokret, bez obzira na pol ili dob, s pravom su nazvani koljačima sopstvenog (i drugih) naroda, jer je bilo dovoljno da Kalabić na spiskovima mještana uz ime napiše slovo Z, što je značilo zaklati, pa da se krene u zločinačke pohode.

Građanski rat između Srba nikad nije završen

Selo Vranić u okolini Beograda, u zoni Kalabićeve odgovornosti, u kojem su četnici prvog bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa JVuO 1943. godine za jednu noć zaklali 67 civila, nikako nije usamljeni slučaj. Jedna od seoskih kuća odavno je pretvorena u muzej sa slikama ubijenih na zidovima, ali nije poznato da je ijedan beogradski nastavnik odveo svoje đake na ovo mjesto potpuno svjesno zaboravljenog gnusnog zločina.

O sudskim postupcima koji su vođeni ili se povodom rehabilitacije na zahtjev potomaka o vraćanju oduzetih građanskih prava i skidanja “ljage” sa imena njihovih djedova, gotovo po pravilu otvaraju se javne debate o odnosu pravnog i historijskog momenta koji se ponekad dijametralno suprotno razilaze. U biti, u svih nekoliko hiljada do sada vođenih popstupaka potvrđeno je ponajprije da ideološke razlike zbog kojih je vođen građanski rat između Srba zapravo nikad nije ni završen, s tim što se nekadašnji partizani danas u debeloj defanzivi.

Slučaj Kalabić, naravno, ponovo je rasplamsao polemike, pogotovo među historičarima, koji su i sami podijeljeni u tumačenju činjenica i posljedicama takvih tumačenja koje su se vidjele još krajem osamdesetih ne samo na sjednicama republičkih centralnih komiteta, nego možda najeksplicitnije na stadionima, gdje je publika pjevala naručene, zna se od koga, “navijačke” pjesme “Od Topole do Topole, sve do Ravne gore, sve su straže, sve su straže đenerala Draže”, dodajući sljedeće riječi: “…A patrole, a patrole Kalabić Nikole…”, i tako redom.

Ni Anti Paveliću nije suđeno za ratne zločine

Najbliži istini možda je istoričar Predrag Marković, koji poručuje da nijedno suđenje ove vrste ne treba posmatrati crno-bijelo, nego slučaj po slučaj, jer “nisu svi četnici i ravnogorci činili zločine, kao što su i neki partizani bili zločinci”. Argument da Kalabiću nije suđeno i na osnovu toga zaključivati da nije kriv uporedio je sa slučajem ustaškog poglavnika Ante Pavelića, kome, takođe, nije suđeno, što nikako ne znači da nije kriv za ratne zločine.

“Zbog toga što sam i sam učestvujući u tom procesu, podneo određeni broj dokaza koji su govorili o nepobitnoj kolaboraciji i učešću u ratnim zločinima od strane Nikole Kalabića, ovo zaista jeste rehabilitacija i ratnih zločina i rehabilitacija kolaboracije, tako da mislim da je ova odluka loša, da je potrebno ponovo ići na njeno obaranje“, rekao je istoričar Milivoj Bešlin.

Za antropološkinju Tanju Petrović  nema nikakve sumnje da je sud u Valjevu donio pogrešnu odluku u slučaju Nikole Kalabića. “Kao što su loše odluke bile i rehabilitacija Draže Mihailovića i rehabilitacija [Leona] Rupnika u Sloveniji i mnoge druge rehabilitacije koje se na našim prostorima dešavaju, jer na taj način se briše razlika između dobrog i zlog, između toga biti na pravoj strani u nekom istorijskom trenutku i biti na pogrešnoj strani. Od toga ko je bio na kojoj strani u Drugom svetskom ratu zavisila je naša budućnost, koju smo mi ponovo resetovali. Znamo da je Nikola Kalabić bio jedan od najsurovijih četničkih vojvoda u Drugom svetskom ratu i ne znam uopšte kako smo kao društvo došli do toga da nam je to prihvatljivo“, izjavila je Petrović.

‘Posljednji čin’ i izdaja ‘đenerala Draže’

Istoričar Srđan Milošević je rekao da, “kada su u pitanju četnici, njihovu ulogu ne boji načelno opredjeljenje za borbu protiv okupatora, njihov rad boje zločini koji su učinjeni i stalno odlaganje borbe… Problem sa oba zakona o rehabilitaciji bio je u tome što su kao kriterijume za rehabilitaciju predviđali to da je potrebno da lice za koje se rehabilitacija traži bilo žrtva režima iz političkih i ideoloških razloga. Ne postoji način da sud kompetentno utvrdi da li je neko bio žrtva iz političkih i ideoloških razloga, a ne zbog toga što je u konkretnoj situaciji vršio zločine koji mu se stavljaju na teret”, poručio je Milošević.

S druge strane, istoričar Bojan Dimitrijević smatra da je zakon dobar u smislu što, kako kaže, vraća pravdu nekim “nevino optuženim i osuđenim ljudima, ljudima kojima je oduzeta imovina samo zato što su bili na drugoj strani”. Iako u domaćim i stranim arhivima postoji obimna dokumentacija i prepiske iz rata koje potvrđuju Kalabićevu odgovornost za čišćenja komunista, teror, pljačke, premlaćivanje i pokolj nad civilima u Srbiji, potomci će tvrditi kako nema dokaza da je Kalabić odgovoran za zločine te da će sud na osnovu dokaza “razotkriti gnusne laži koje su o njemu širili komunisti“.

Posljednji čin, televizijska serija Save Mrmka iz 1981. godine o hvatanju Draže Mihailovića, koje se mnogi još sjećaju, iako joj to nije bio cilj, ostala je upamćena po liku Nikole Kalabića, kojeg je pred kamerama izvanredno odigrao pokojni glumac Zoran Rankić. Akcija kojom je rukovodio “oznaš” Slobodan Penezić Krcun, zahvaljujući Nikoli Kalabiću, urodila je plodom, nakon čega je Draža Mihailović osuđen i strijeljan. Mjesto gdje je sahranjen nikad nije otkriveno.

Krcuna ne spominju ‘Četnici sa severa’

Nikola Kalabić je pušten na slobodu, viđan je neko vrijeme po beogradskim kafanama, a onda mu se gubi svaki trag. Godinama je vođen kao nestao, da bi 65 godina kasnije službeno bio proglašen mrtvim. Okolnosti njegove smrti nikad nisu utvrđene. Rješenjem Sreskog suda u Mionici od 11. novembra 1946. godine, Kalabić je proglašen narodnim neprijateljem i oduzeta mu je imovina, od koje je najvrjednije zemljište na Divčibarama, turističkom izletištu 120 kilometara od Beograda.

Slobodana Penezića Krcuna, koji je bio i predsjednik vlade, osim kao osnivača fudbalskog kluba Crvena zvezda, danas malo ko spominje. Na samom stadionu mogu se sasvim legalno kupiti majice na kojima piše “Četnici sever”.

Goran Mišić (Al Jazeera)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.