Prije 119 godina (1903.) u Bijelom Polju, tada kasabi na rubu Osmanske države, rodio se Risto Ratković. Ratkovići su bili trgovačka porodica. Polagale su se nade da će Risto nastaviti očevim stopama, ali već od rane mladosti,dalo se primijetiti da je Ristov duh toliko nemiran da ga nikako ne može smiriti trgovački ambijent i posao.

Ratković će završiti osnovnu školu u rodnom gradu, a sudbina će ga dalje voditi do Novog Pazara (gdje će završiti gimnaziju), Beograda (gdje će završiti studije), dok će ga državna služba odvesti u Moskvu, Kairo, Pariz..

KO JE UISTINU BIO?

Ratković, ipak, nikada neće kidati veze sa rodnim krajem. Ratković će biti pitomac studentskog doma „Osman Đikić“’ kojeg je osnovalo muslimansko-kulturno prosvjetno društva „Gajret“. Iz Bijelog Polja je tokom postojanja ovog doma u njemu stanovalo 11 studenata. Jedan od njih je bio Risto Ratković, između ostalog i jedini nemusliman od njih 11. U književnosti će se pojaviti u drugoj polovini dvadesetih godina prošlog vijeka. Pored književnosti, Ratković će se dugo vremena baviti i novinarstvom, posebno su interesantne njegove reportaže, između ostalog i ona o rodnom kraju. Ipak, poznavanje stranih jezika i široko opšte obrazovanje, koje se u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nije lako moglo naći, odvelo ga je u diplomatsku službu. Zahvaljujući ovom poslu, Ratković će obići dobar dio zemljine kugle.

Mnogi su do sada pisali o Ristu Ratkoviću i njegovom djelu. I pisali su mnogo.

Ali, ko je uistinu bio Risto Ratković i koliko je naše znanje o Ratkoviću kao ličnosti možda pogrešno?

Ima jedna fotografija, nastala vjerovatno tokom diplomatske misije, u kojoj je bio i Risto Ratković. Ozbiljna je situacija. Ljudi su pod opremom sa zapetim puškama u vojničkom stavu. Svi. Svi osim pjesnika Rista Ratkovića. On se, dok su ostali muškarci zabavljeni ratnim igrama, oslonio na pušku. Da malo odmori, odrijema, ili mu je prosto to bilo toliko daleko i dosadno da nije znao šta da radi sa sobom, već je potkočio pušku i oslonio se na nju.

Za mene lično, nema većeg vizuelnog dokaza da je Risto Ratković bio pjesnik od ove fotografije. Zaboga, šta bi drugo pjesnik radio s puškom? Poezija se užasava fijuka metaka, zveketa mačeva i jatagana, preklanih vratova, prosutih crijeva. Istinski pjesnik zna da su te dugačke cijevi samo zamjena za kratku i nesigurnu muškost. Zato je Ristu dosadno i sigurno smiješno.

Da je mogao tu dugačku pušku donijeti u Bijelo Polje, sigurno bi je poklonio seljacima koji pored Lima stavljaju džibru, ili bi je poklonio komšinicama u njegovoj Donjoj Mahali da sa njom brkaju pekmez ili pritisnu poklopac za turšiju.

Ali, ne može ništa od toga. Ako već ne smije da je baci, pjesnik je pronašao rješenje. Upotrijebio je pušku na njemu u tom trenutku jedini mogući način: da se na njoj odmori.

E to je bio Risto Ratković. Na ovoj fotografiji naša varijanta dobrog vojnika Švejka.

Nažalost, sudbina mu je odredila da iskusi i preživi najveću katastrofu ljudske civilizacije: Drugi svjetski rat.

U njemu se je Ratković, siguran sam, još jednom uvjerio kako nas užasan svijet i ljudi okružuju. Gorka je istina da je ova fotografija i slika svijeta kako danas tako i tada. Puno je više ljudi koji su spremni da repetiraju puške i ubijaju u čoporu, nego onih kao Risto. U čoporu je ipak puno manje straha iako čovjek izgubi svoje ja.

POTPUNI INDIVIDULAC

A Risto Ratković se nije bojao. Ratković je bio potpuni individulac. Bez potrebe da pripada ideologijama, partijama ili bilo kojem kolektivitetu, svjesno je sebe osudio na marginu. Isuviše senzibilan, liječio je svoje i rane svijeta autodestruktivnim metodama. Umro je 1954. godine u Beogradu, u 51. godini života.

I kada se činilo da će Risto Ratković biti potpuno zaboravljen, u njegovom rodnom gradu je pokrenuta pjesnička manifestacija njemu u čast. Bio je to i period opšteg razvoja Bijelog Polja i Crne Gore. Zahvaljući međunarodnom ugledu socijalističke Jugoslavije, u gradić na Limu tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka dolaziće  velika pjesnička imena svijeta.

Ali, raspad zajedničke države je logično donio i kulturnu destrukciju. Devedesete su i ovu manifestaciju, kao i mnoge druge u tom vremenu u Crnoj Gori, svele na jeftinu propagandu i pornografiju u poeziji.

Ali, promjena političkog kursa Crne Gore krajem devedesetih značila je da se Crna Gora opet otvara prema komšiluku i svijetu. A to se uvijek najbolje radilo preko kulture. Ratkovićeve večeri poezije su među prvima otvorile prostor za pjesnike i umjetnike iz cijele bivše Jugoslavije.

Ipak, prava podrška ovoj manifestaciji, kao i čuvanju uspomene na Rista Ratkovića, jeste odluka države Crne Gore da osnuje posebnu instituciju „Ratkovićeve večeri poezije“ i proglasi manifestaciju od nacionalnog značaja za crnogorsku kulturu.

Nagrada „Risto Ratković“ dodjeljuje se za najbolju knjigu poezije za prostor Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine napisanu na jednom od četiri jezika: crnogorskom, srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku.

BEZ SUFLERA

Ratkovićeve večeri poeziju su rijetka tačka na ex-yu prostoru na kojoj književne granice prelaze naše čvrste državne.

Iako govorimo, kažu danas, četiri različita jezika, mi se odlično razumijemo i bez suflera.

Tu, u kući Rista Ratkovića, zahvaljući poeziji, granice među nama bar na trenutak izgledaju kao i one u Evropi-tekovina istorije.

Ako se, još jednom na kraju, duboko zagledate u ovu fotografiju, shvatićete da bi se i Risto Ratković, složio sa tim.

Jer granice među ljudima ne postoje niti ih treba imati.

Isto je to mislio i Risto Ratković.

Jer je bio pjesnik.

Uistinu.

Edin Smailović

Al Jazeera