Usred noći, 25. oktobra 1962. godine, kamion je jurio niz pistu u Viskonsinu. Vozač je imao jako malo vremena da zaustavi let.

Samo nekoliko minuta ranije, čuvar u Dulut centru za protivvazdušnu odbranu primijetio je mračni obris kako pokušava da preskoči ogradu ustanove.

Zapucao je i objavio uzbunu, strahujući da je to dio mnogo većeg sovjetskog napada.

Iste sekunde se aktivirao alarm u svakoj vazdušnoj vojnoj bazi u okolini.

Situacija je eskalirala veoma brzo.

U obližnjoj vazdušnoj bazi Volk Fild neko je stisnuo pogrešno dugme – umjesto uobičajenog bezbjednosnog upozorenja, piloti su čuli sirenu koja je bila signal za instant polijetanje.

Ubrzo je čitava baza bila na nogama, kako su piloti žurili da se što prije vinu u nebo, naoružani nuklearnim projektilima.

To se odigralo na vrhuncu Kubanske raketne krize i svi su bili na ivici živaca.

Jedanaest dana ranije, špijunski avion je napravio fotografije tajnih lansirnih rampi, projektila i kamiona na Kubi, što je sugerisalo da se Sovjeti pripremaju da gađaju mete u Sjedinjenim Državama.

Kao što je čitav svijet već dobro znao, potreban je bio samo jedan napad bilo koje strane i došlo bi do sukoba nepredvidivih razmjera.

Ali, u ovom slučaju se ispostavilo da nije bilo napadača, barem ne ljudskog.

Figura koja se šunjala oko ograde zapravo je bio veliki mrki medved.

Sve je bila greška.

Ali vojnici u bazi Volk Fild toga nisu bili svjesni.

Rečeno im je da neće biti probnih letova i drugih vježbi i kada su se ukrcali u avione, pomislili su da je to tô – Treći svjetski rat je počeo.

Na kraju je komandant baze shvatio šta se dogodilo.

Brzo je reagovao i kamionom prepriječio put avionima na pisti.

Vratimo se u sadašnjost – strah od nuklearnog napada iz šezdesetih godina je pitanje prošlosti.

Jedini vlasnici atomskih skloništa su ekscentrični preperi i multimilijarderi, dok se svijet bavi drugim egzistencijalnim problemima poput klimatskih promjena.

ZAMALO

Ljudi lako zaborave da u svijetu postoji oko 14.000 nuklearnih projektila, koji zajedno imaju moć da unište oko tri milijarde ljudskih života – a mogu dovesti i do izumiranja kompletne vrste ukoliko se započne nuklearni sukob.

Znamo da su šanse da bilo koji svjetski lider aktivira nuklearno oružje veoma male; na kraju krajeva, morao bi da bude lud da pokuša tako nešto.

Ali često ne uzimamo u obzir da oružje može da greškom da se aktivira.

Sve u svemu, otkako postoji nuklearno oružje, barem 22 puta je zamalo došlo do nuklearnog rata.

Do sada smo bili na ivici nuklearnog sukoba zbog incidenata koji uključuju jato labudova, Mjesec, sitne kompjuterske kvarove i neobično vrijeme u svemiru.

Jednom prilikom, 1958, avion je slučajno ispustio nuklearnu bombu u dvorište porodične kuće; nekim čudom niko nije stradao, mada su kokoške koja je porodica uzgajala isparile.

Do greške je došlo i 2010, kada vojno vazduhoplovstvo Sjedinjenih Država privremeno izgubilo mogućnost upravljanja nuklearnim raketama, što znači da nije bilo moguće primijetiti, a ni stopirati, automatsko lansiranje za 50 raketa.

Bez obzira na visoku cijenu izrade i naprednu tehnologiju modernog nuklearnog naoružanja – procjenjuje se da će Amerika potrošiti 497 milijardi dolara u ovoj oblasti u periodu od 2019. do 2028. godine – istorija nam pokazuje koliko lako ljudski, pa i životinjski, faktor može zbuniti sigurnosne sisteme koje smo postavili.

JELJCINOV PRVI PUT

Dvadeset petog januara 1995. godine, tadašnji predsjednik Rusije Boris Jeljcin postao je prvi svjetski lider u istoriji koji je aktivirao „nuklearnu aktovku” – torbu koja sadrži instrukcije i tehnologiju za lansiranje nuklearnih projektila.

Jeljcinovi radarski operateri su primijetili da je raketa lansirana sa Norveške obale i nelagodno su posmatrali kako se uzdiže u nebo.

Kuda se bila uputila – i da li je bila opasna?

Sa aktn-tašnom u rukama, Jeljcin se konsultovao sa najvišim savjetnicicma oko toga da li treba započeti kontranapad.

Imavši samo nekoliko minuta da donesu odluku, shvatili su da se raketa kreće ka otvorenom moru i da ne predstavlja prijetnju.

Kasnije se saznalo da uopšte nije bio u pitanju nuklearni projektil, već naučno-istraživačka sonda, poslata da istražuje polarnu svjetlost.

Norvežani su bili u čudu što je njihova naučna misija izazvala takav metež, jer je lansiranje sonde bilo javno najavljeno barem mjesec dana unaprijed.

PUT BEZ POVRATKA

Suštinski nije važno da li je nuklearni napad pokrenut zbog greške ili prave prijetnje – jednom kada se projektil lansira, ne može da se zaustavi.

„Ukoliko predsjednik odreaguje na lažnu uzbunu, onda će slučajno izazvati nuklearni rat”, kaže Vilijam Peri, koji je bio ministar odbrane tokom mandata Bila Klintona i zamjenik ministra odbrane tokom Karterove administracije.

„Ne može ništa da uradi po tom pitanju. Projektili ne mogu da se vrate niti da se unište.”

Zbog čega je bilo toliko neizvjesnih situacija?

I šta možemo da uradimo kako bismo spriječili slične incidente u budućnosti?

KAKO SE NUKLEARNI NAPADI ODVIJAJU

U samom korijenu potencijalne greške nalazi se stari sistem upozorenja uspostavljen tokom Hladnog rata.

Umjesto da čeka da nuklearni projektili pogode metu – što bi, normalno, bio konkretan dokaz napada – ovaj sistem uočava prijetnju unaprijed, kako bi se započeo kontranapad prije nego što njihova sopstvena oružja budu uništena.

Da biste tako funkcionisali, potrebni su vam podaci.

Ono što veliki broj Amerikanaca ne zna jeste da SAD trenutno ima čitav niz satelita koji sve vrijeme nadgledaju državu, uključujući i četiri pozicionirana na visini od 35.400 kilometara iznad Zemlje.

Oni se nalaze u geosinhronoj orbiti – pozicionirani na mjestu na kom nikada ne mijenjaju položaj u odnosu na planetu oko koje kruže.

Ovo znači da, manje-više, nadgledaju isti prostor, tako da mogu da uoče lansiranje bilo kog potencijalnog nuklearnog projektila, sedam dana nedjeljno, 24 časa dnevno.

Ono što sateliti ne mogu da urade jeste da prate projektil koji se kreće.

SAD za to koriste stotine radarskih stanica, koje mogu da utvrde poziciju i brzinu, kao i da izračunaju putanju projektila.

Kada ima dovoljno dokaza da je napad u toku, obavještava se predsjednik.

„Dakle, otprilike pet do 10 minuta nakon lansiranja projektila, predsjednik će biti obaviješten”, kaže Peri.

Državnici imaju nezavidan zadatak da odluče da li da uzvrate napad.

„U pitanju je veoma komplikovan sistem, ali funkcioniše skoro svaki put”, kaže Peri.

„Ali govorimo o događajima koji su malo vjerovatni, ali mogu da imaju velike posljedice.”

Dovoljno je da se dogodi samo jednom.

NEPREDVIDIVA TEHNOLOGIJA

Postoje dvije vrste greški koje mogu dovesti to lažne uzbune – tehnička i ljudska (ili, ako baš nemamo sreće, obje istovremeno).

Klasičan primjer prvog tipa greške dogodio se tokom mandata američkog predsjednika Džimija Kartera 1980. godine.

„To je bio takav šok”, kaže Peri.

Sve je počelo telefonskim pozivom u tri ujutru, kada ga je kontrolni toranj Vazduhoplovne komande obavijestio da su kompjuteri za nadzor uočili 200 projektila koji su iz Sovjetskog saveza ispaljeni direktno ka Sjedinjenim Državama.

Ali do tada su već shvatili da nije u pitanju pravi napad – kompjuteri su nekako napravili grešku.

„Zapravo su pozvali pozvali Bijelu kuću prije nego što su meni javili – zvali su predsjednika. Poziv je zatim preusmjeren na njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost”, kaže Peri.

Srećom, nisu odmah probudili predsjednika, a za to vrijeme su dobili informaciju da je u pitanju lažna uzbuna.

Ali da nisu čekali, da su odmah probudili Kartera, svijet bi danas izgledao drugačije.

„U slučaju da se predsjednik odazvao, imao bi otprilike pet minuta da odluči da li da pokrene napad ili ne. Ovo se desilo usred noći, ne bi mogao da se posavjetuje ni sa kim”, kaže Peri.

Od tog trenutka pa nadalje, lansiranje nuklearnih projektila usljed greške Peri više nije posmatrao kao potencijalni problem – ovo je bio istinska i zabrinjavajuće realna mogućnost.

„Rekao bih da je bilo jako blizu”, kaže.

U ovom slučaju problem je bio neispravan čip u kompjuteru koji startuje sistem za upozorenje u slučaju opasnosti.

Zamjena čipa koštala je manje od jednog dolara.

Godinu dana ranije, Peri je svjedočio situaciji kada je tehničar nehotice ubacio snimak treninga i slučajno emitovao veoma realistično (ali potpuno fiktivno) lansiranje projektila u svim centrima za uzbunu.

Sve to nam ukazuje koliko je sporno to što su nesavršeni mozgovi dvonožnih majmuna uključeni u proces koji podrazumijeva oružje koje ima snagu da stravni sa zemljom čitave gradove.

Ako izuzmemo trapave tehničare, ljudi o kojima treba da brinemo su upravo oni koji imaju moć da odobre nuklearni napad – svjetski lideri.

MAD

„Predsjednik SAD ima potpuno ovlašćenje da započne nuklearni napad i on je jedini koji to može da uradi – jedini autoritet”, kaže Peri.

Ovo je praksa još iz vremena Harija Trumana. Tokom Hladnog rata, odluka za nuklearni napad bila je u rukama vojnih komandanata.

Ali Truman je vjerovao da je nuklearno oružje zapravo političko oruđe i da, shodno tome, treba da bude pod kontrolom političara.

Tako je i bivšeg predsjednika Donalda Trampa svuda pratio pomoćnik sa nuklearnom fudbalskom loptom, koja sadrži kodove za lansiranje državnog nuklearnog arsenala.

Bilo da je boravio na planini, letio helikopterom ili plovio preko okeana, Tramp je imao mogućnost da započne nuklearni napad.

Sve što je trebalo da uradi jeste da izgovori riječi i osigurano obostrano uništenje – mutually assured destruction (MAD), u kom su i napadač i onaj koji se brani potpuno uništeni – bi bilo postignuto u roku od nekoliko minuta.

Kao što su brojne organizacije i stručnjaci istakli, davati ovoliko moći samo jednoj osobi predstavlja ogroman rizik.

ALKOHOL, DROGE I EMOCIONALNA NESTABILNOST

„Više puta se dogodilo da predsjednik previše pije ili je pod uticajem lijekova koje uzima. Takođe može da ima i psihičke probleme. Sve ovo se već dešavalo u prošlosti”, kaže Peri.

Što više razmišljate o tome, sve strašniji i strašniji scenariji se javljaju.

Ukoliko se to dešava usred noći, da li će predsjednik spavati?

Kada ima samo nekoliko minuta da donese odluku, jedva će imati vremena da se razbudi, kamoli da se osvježi šoljicom kafe; mala je vjerovatnoća da će razmišljati trezveno.

Avgusta 1974. godine, kada je američki predsjednik Ričard Nikson bio upleten u aferu Votergejt i na ivici podnošenja ostavke, postao je klinički depresivan i emocionalno nestabilan.

Kružile su glasine da je iscrpljen, da neprestano ispija martinije i generalno se ponaša čudno – agent tajne službe ga je navodno jednom vidio kako jede keks za pse.

Nikson je navodno uvijek bio sklon izlivima bijesa, alkoholisanju i uzimanju jakih lijekova, ali ovo je bilo mnogo ozbiljnije.

Ali i dalje je imao moć da lansira nuklearne projektile.

Konzumiranje opijata je takođe problem među vojnim osobljem koje čuva državni nuklearni arsenal.

Tokom 2016. godine, pojedini članovi vazduhoplovnih jedinica stacionirani u raketnoj bazi priznali su da su konzumirali droge, uključujući kokain i LSD, a četvorica su kasnije osuđeni.

KAKO IZBJEĆI KATASTROFU

Imajući sve ovo na umu, Peri je nedavno, zajedno sa Tomom Kolinom, jednim od direktora dobrotvorne organizacije za neširenje nuklearnog oružja Plaušers Fand, napisao knjigu “Dugme: Nova trka za nuklearno naoružanje i predsjednička moć od Trumana do Trampa” (The Button: The New Nuclear Arms Race and Presidential Power from Truman to Trump).

U njoj autori ističu nepouzdanost naših trenutnih nuklearnih mjera zaštite i predlažu moguća rješenja.

Prije svega, voljeli bi da autoritet nema samo jedna osoba – tako bi odluka o eventualnom aktiviranju oružja za masovno uništenje bila donijeta demokratski, a uticaj bilo kakvog mentalnog rastrojstva na takvu odluku bi time bio umanjen.

U Americi bi ovo značilo da treba da se održi glasanje u Kongresu.

„To bi usporilo odluku o lansiranju”, kaže Peri.

Često se pretpostavlja da nuklearni kontranapad mora da se odigra brzo, prije nego što se izgubi mogućnost za bilo kakav odgovor.

Ali čak i u slučaju da su mnogi gradovi i lansirne baze na američkom kopnu uništeni u nuklearnom napadu, preostala vlada bi mogla da odobri napad iz podmornica.

„Jedina vrsta odmazde koja je opravdana je ona kada ste sigurni da ste napadnuti. Nikada ne bi trebalo da odgovorimo na uzbunu koja bi mogla da bude lažna”, kaže Kolina.

I jedini način da budete sigurni da je u pitanju prava prijetnja jeste da čekate da projektil udari.

Mirnije reagovanje bi omogućilo državama da zadrže odvraćajuću korist od osiguranog obostranog uništenja, ali uz značajno manju mogućnost srljanja u nuklearni sukob jer, recimo, možda medvjed pokušava da preskoči ogradu.

NIKADA NE NAPADAJTE PRVI

Drugo, Peri i Kolina se zalažu da se nuklearne sile obavežu da će koristiti nuklearno oružje samo u slučaju odbrane – da nikada ne napadaju prve.

„Kina je zanimljiv primjer, pošto već ima pravilo da ne napada prva”, kaže Kolina.

„Objavili su da u slučaju krize neće prvi koristiti nuklearno oružje, i postoji određeni kredibilitet u toj odluci jer Kina bojeve glave (koje sadrže nuklearni materijal) drži odvojeno od projektila.”

To bi značilo da bi Kina trebalo da spoji ta dva prije nego što pokrene nuklearni napad, a sa toliko satelita za neprestani nadzor, neko bi na kraju primijetio takve aktivnosti.

Ali Amerika i Rusija nemaju to pravilo – oni imaju pravo da lansiranju nuklearne projektile čak i kao odgovor na konvencionalne metode ratovanja.

Obamina administracija je razmatrala usvajanje „ne napadamo prvi” pravila, ali odluka nikada nije donijeta.

Na kraju, Peri i Kolina tvrde da bi za države bilo korisno da u potpunosti povuku njihove interkontinentalne balističke projektile, jer bi mogle da budu uništene tokom nuklearnog napada.

To je oružje koje bi najvjerovatnije bilo raspoređeno u žurbi ukoliko se na napad sumnja, ali nije potvrđen.

OTKAZIVANJE NAPADA

Još jedna opcija bi bila omogućavanje povlačenja nuklearnih projektila, u slučaju da se ispostavi da je u pitanju samo lažna uzbuna.

„Zanimljivo je zato što, kada obavljamo testove, mogu to da urade”, tvrdi Kolina.

„Ukoliko skrenu sa kursa, rakete mogu da se samounište. Ali to ne radimo sa pravim projektilima, iz straha da bi se neprijatelji nekako dokopali kontrola i uspjeli da ih onesposobe.”

A postoje i drugi načini na koje tehnologija jedne države može da se iskoristi protiv nje.

Kako se sve više oslanjamo na kompjutere, povećava se strah da bi hakeri, virusi ili botovi mogli da izazovu nuklearni rat.

“Vjerujemo da se šansa za lažnim uzbunama povećala sa porastom broja sajber napada”, smatra Kolina.

Na primjer, možete prevariti kontrolni sistem da je projektil na putu, što bi moglo da navede predsjednika da pokrene kontranapad.

Mnogo širi problem je što zemlje žele da njihovo nuklearno oružje bude spremno za reagovanje i lako za korišćenje – dostupno na pritisak tastera.

Ovo neizbježno otežava obuzdavanje njihovog korišćenja.

Iako je Hladni rat odavno završen, Kolina ističe da smo spremni za neprovocirani napad „iz vedra neba” – dok u realnosti živimo u mnogo drugačijem svijetu.

Ironično, mnogi stručnjaci se slažu da glavna prijetnja dolazi upravo od lansirnih sistema koji su osmišljeni kako bi nas štitili.

Izvor: BBC na srpskom

Foto: Ilustracija (YouTube/Printscreen)