Pazi se, Vladimire Putine: Proljeće dolazi, a kada se to dogodi, izgubićete veliki dio poluge moći koja vam je ostala, piše Pol Krugman, kolumnista “Njujork tajmsa”. On u svom najnovijem tekstu piše o ratu u Ukrajini, analizirajući Rusiju, njenu vojnu moć i ruskog predsjednika Vladimir Putina.

Prije nego što je Putin napao Ukrajinu, možda bih Rusku Federaciju opsisao kao silu srednje veličine koja je napadala nekog izvan svog ranga, dijelom iskorišćavanjem zapadnih podjela i korupcije, a dijelom održavanje moćne vojske. Od tada suj međutim, dvije stvari postale jasne. Prvo, Putin ima iluzije veličine. Drugo, Rusija je čak i slabija nego što većina ljudi, uključujući i mene, shvata.

Odavno je očigledno da Putin očajnički želi da vrati Rusiji status velike sile. Njegov već sada ozloglašeni govori „ne postoji takva stvar kao što je Ukrajina“, u kojem je osudio Lenjina da je svom komšiji dao ono što Putin smatra lažnim osjećajem nacionalnog identiteta, jasno je stavio do znanja da njegovi ciljevi prevazilaze ponovno stvaranje Sovjetskog Saveza. On očigledno želi da ponovo stvori carsko carstvo i očigledno je mislio da može kratkim, pobjedonosnim ratom da napravi veliki korak ka tom cilju, piše Krugman u “Njujork tajmsu”.

Do sada nije išlo kako je planirano. Ukrajinski otpor je bio žestok. Ruska vojska je manje efikasna nego što se prokazuje. Posebno su me začudili izvještaji da su prvi dani invazije bili ometeni ozbiljnim logističkim problemima, to jest, osvajači su imali teškoća da obezbijede svojim snagama osnovne stvari za savremeni rat, prije svega gorivo.

Istina je da su problemi sa snabdijevanjem uobičajeni u ratu; ipak logistika je jedna stvar u kojoj bi napredne nacije trebalo da budu zaista dobre. Ali Rusija sve manje liči na naprednu naciju.

Istina je da sam bio velikodušan opisujući Rusiju čak i kao silu srednje veličine. Britanija i Francuska su sile srednje veličine. Bruto domaći proizvod Rusije samo nešto od polovine veći od bilo kojeg. Činilo se nevjerovatnim da tako ekonomski slaba država može da podrži visokosofisticiranu vojsku svjetske klase, a možda i nije.

To ne poriče da snage koje pustoše Ukrajinu imaju ogromnu moć i da bi mogle da zauzmu Kijev. Ali, ne bih se iznenadio ako obdukcije u ratu u Ukrajini pokažu da je u srcu Putinove vojske bilo mnogo više truleži nego što je iko očekivao.

A Rusija počinje da izgleda još ekonomski slabije nego prije nego što je ušla u rat.

Putin nije prvi brutalni diktator koji je od sebe napravio međunarodnog iznanika. Međutim, koliko mogu da procijenim, on je prvi koji je to uradio dok je bio na čelu ekonomije koja je duboko zavisna od međunarodne trgovine, a sa političkom elitom koja je navikla manje-više poslovno da tretira zapadne demokratije kao svoje igralište.

Životni standard Rusije se održava velikim uvozom industrijskih dobara, koji se uglavnom plaćaju izvozom nafte i prirodnog gasa.

Ovo ostavlja rusku ekonomiju veoma ranjivom na sankcije koje bi mogle da poremete trgovinu, što je realnost koja se ogleda u oštrom padu vrijednosti rublje u ponedjeljak uprkos ogromnom povećavanju domaćih kamatnih stopa i drakonskim pokušajima da se ograniči odliv kapitala.

Prije invazije bilo je uobičajeno govoriti o tome kako je Putin stvorio “tvrđavu Rusiju”, privredu koja je imanu na ekonomske sankcije, akumulirajući ogroman ratni kofer deviznih rezervi. Sada, međutim, takva priča deluje naivno. Šta su uostalom, devizne rezerve? Oni nisu vreće novca. Uglavnom se sastoje od depozita u prekookeanskim bankama i dugova drugih vlada – to jest imovine, koja se može zamrznuti ako je većina svijeta ujedinjena u odbojnosti protiv vojne agresije odmetničke vlade.

Istina, Rusija takođe ima značajnu količinu fizičkog zlata u zemlji. Ali koliko je ovo zlato korisno kao način plaćanja za stvari koje su potrebne Putinovom režimu? Da li zaista možete da vodite veliki savremeni posao sa polugama?

Konačno, kao što sam primijetio prošle nedjelje, ruski oligarsi su sakrili većinu svoje imovine u inostranstvu, što ih čini podložnim zamrzavanju ili zapleni ako demokratske vlade uspiju da se dogovore. Možete reći da Rusiji nisu potrebna ta sredstva, što je tačno. Ali sve što je Putin uradio na vlasti sugeriše da on smatra neophodnim da kupi podršku oligarha, tako da je njihova ranjivost njegova ranjivost.

Ipak, Putin ima još jednog asa u rukavu: bespogovorna politika učinila je Evropu duboko zavisnom od ruskog prirodnog gasa, potencijalno inhibirajući odgovor Zapada na njegovu agresiju. Ali Evropa uglavnom sagorijeva gas za grijanje, pa je potrošnja gasa 2,5 puta veća zimi nego ljeti. Zima će uskoro biti gotova i Evropska unija ima dovoljno vremena da se pripremi za novu zimu bez ruskog gasa, ako je spremna da donosi neke teške odluke.

Kao što sam rekao, Putin bi mogao da zauzme Kijev. Ali čak i da to učini, učinio je sebe slabijim, a ne jačim. Rusija je sada otkrivena kao Potemkinova supersila, sa daleko manje stvarne snage nego što se na prvi pogled čini, zaključuje kolumnista “Njujork tajmsa”.

Izvor: Nova.rs

Foto: Printscreen