“Sjećam se, kao dječak, gjde sam odrastao u tom jednom selu, sjedeći na toj jednoj guduri iznad Foče, “Bože, da li ću ikada otići odavde,” čuvajući tu ovce, sa pogledom na Drinu. Život me je, ipak, napravio na pravog čov,eka, završio sam Vojnu akademiju u Beogradu, bio sam oficir JNA, postao sam ponos tog kraja. NIsam vilio da radim na zemlji, više sam volio da čuvam krave, i sad, sjedio sam sa majkom na njivi, u pauzi napornog rada, i ona mi je tada ispričala o događaju koji se odvio kada sam se ja rodio. Naime, tog dana u fočanskoj bolnici, Ivanović prezime, iz jednog sela kraj Foče, preminula je trudnica na porođaju. Moja majka je nastavila da doji tog dječaka. On mi je dakle, brat po mlijeku. Saznao sam da danas živi negdje u Srbiji, i volio bih da ga upoznam, da popijemo kafu. Rođen je tu negdje 27.12.1963, dan, dva, gore dolje”, riječi su kojima Amir Reko započinje svoju filmsku priču za “Blic”.

Grobnica u kojoj su sahranjeni Amirova majka i porodica (Foto: Privatna arhiva)

Biti čovjek u nedoba oduvijek je najteže, a čini se, Amiru, nekadašnjem oficiru JNA, rodom iz sela Gudelj kod Foče, bilo je i preteško. Živo se sjeća dana kada je mogao da bira – riječ za reč ili krv za krv.

“Meni se desilo da mi je u ovom ratu grupa izroda iz srpskog naroda zapalila majku i porodicu. To nisu bili ljudi. Al oni nisu nanijeli štetu čestitim Srbima, oni su izrodi, i ne znaju za dobro. Ja sam još kao dječak naučio kako se mjeri čovječnost. Mi smo iz sela Gudelj, u kojem je živjelo pola Srba, pola Muslimana. Prezime Reko bilo je pored prezimena Pejović. Kao dječak, slušajući baku, sjećam se dobro, da je moj komšija Lazo, koji je bio u četničkoj vojsci, prilikom dolaska u selo, jednog od četnika koji nije znao za komšijske odnose, ubio. Naime, taj neki vojnik je došao na nanina vrata tražeći joj dukate, prijeteći da će je ubti ako mu ne da. Kada je Lazo, koji je bio vojvoda, čuo za to, ubio ga je na pragu naše kuće. Kada su njega Njemci kasnije odveli u Mathauzen, on je svoju ćerku Milenu i svog sina Todora, ostavio u amanet mojoj nani, ne komšijama Srbima. Oni su odrasli uz moju baku. Ja znam da će mnogi muslimani danas reći “A šta su sve Srbi nama uradili?”, ali ja ne mogu da ne kažem istinu. Bez obzira da li je ona liepa ili ružna”, kaže on na početku razgovora za “Blic”.

“ZAUSTAVI AUTOMOBIL, STANI SA STRANE I UBIJ GA”

Rat ga je zatekao u uniformi JNA, u kasarni u Zaječaru, i to u najboljim životnim godinama. Kako kaže, o tom žrtvovanju mladosti i huškanju brata na brata, kuma na kuma, danas treba pričati. Da se ne zaboravi i da se ne ponovi.

Amirova majka Aziza (Foto: Privatna arhiva)

“Kad je počeo rat imao sam 29 godina i bio sam u činu kapetana. Ja tad nisam mogao da odem a da se ne oprostim od moje braće, od mojih oficira. Zamislite, ljubim se sa mojim kumom koji je išao da ratuje na strani Srba, a ja treba da idem da budem odjednom na strani Muslimana. Dragan je svoj život stavio na kocku spasavajući mene. Mi smo svi bili žrtveni jarci i o tome danas treba pričati. Ja sam Vojnu akademiju služio u Beogradu, pa sam služio u Pljevljima, u brdskoj brigadi. Odatle sam otišao u Bitolj, gdje sam bio komandir čete u motorizovanoj brigadi, a onda sam otišao u Zaječar i odatle sam kada je počeo rat krenuo nazad za Bosnu, kod porodice”, priča Reko. To je bilo lakše reći neko učiniti.

A tu, ljudskost na djelu. U automobilu ka granici Srbije i Bosne nalaze se dva čovjeka, Amir Reko i Dragan Simić. Prijatelji, braća po uniformi. Tri puta je Dragan drčnim stavom švercujući prijatelja muslimana prešao punkt. Kada su otkriveni tražili su mu da ga ubije pored puta, Simić je i to odbio. Bezbjedno je doveo Reka do Foče. Činjenicu da je od njega traženo da ga ubije, Dragan je rekao Amiru tek kada su se sledeći put nakon pozdravljanja na mostu vidjeli – 23 godine kasnije.

Dragan Simić (Foto: Printscreen/”Kvadratura kruga”)

Dolaskom na teritoriju Bosne i Hercegovine, zadužio je novu uniformu. Prvo je postao komandant 43. Drinske brigade najprije Teritorijalne odbrane, a potom i Armije BiH u Goraždu. U njoj je i dočekao najstrašnije vijesti u životu.

“PRIČAO JE O POBIJENOJ PORODICI – A ONDA SAM SHVATIO DA JE TO MOJA PORODICA”

“Javili su mi da je Foča preuzeta od strane Srba i da mi je porodica na selu. Majka i sedam članova porodice je stradalo. Satjerani su bili u podrum dedine kuće. A deda je bio predratni hodža, uvažen čak i u Beogradu. Ono što mi je najteže palo jeste činjenica da su svi oni ležali kraj vrata podruma. Našli smo 12 kilograma kostiju, svi su oni danas sahranjeni u porodičnoj grobnici u Jošanici. Posle sam saznao da je jedan od haških osuđenika bio kriv za njihovo stradanje”, kaže Amir.

Da je ostao bez majke i rođaka saznao je na bizaran način, tokom predaje raporta kurira. Naime, mladić, koji nije znao da se radi o njegovoj porodici, vojnički je raportirao o slučaju u selu Gudelj, gdje je imenom i prezimenom naveo kako su u podrum jedne kuće živi uterani, a zatom i zapaljeni članovi Amirove porodice, navodeći ih poimence. Taj momenat pamtiće do kraja života.

“Ostao sam bez teksta. Deset minuta nisam mogao da govorim. Od štaba do komande išao sam dok se okolo granatiralo, bilo mi je svejedno šta mi se može dogoditi. Bio sam u šoku, nisam htio da povjerujem da se to desilo”, kaže nam Reko.

Amir i Dragan na mostu, dvije decenije nakon što su se rastali (Foto: Printscreen/”Kvadratura kruga”)

Igrom sudbine, ponudu da se osveti, dobio je nekoliko dana kasnije. Tu priliku nije iskoristio. Umesto toga, odlučio je da bude čovjek.

“SLUŠAJTE ME, SRBI. VAŠI SU MI PORODICU SPALILI, A JA SAD VAS IMAM NA NIŠANU”

“Meni su tri dana ranije zamjerili što neću da “očistim” jedno srpsko selo. Znao sam da je dobro naoružano, ali da ima žena i djece i da bi oni izginuli prilikom napada. Oni su oni poslali drugu jedinicu da to urade, i to sam spriječio. Svojim autoritetom sam uspio da spasim te ljude u Bučju. Bilo je to juna 1992. godine”, kaže nam, pa opisuje slikovito čitav događaj:

“’Slušajte me Srbi, ja sam Amir Reko, Dragan Simić mi je pomogao, spasio mi je život da uđem u Goražde. Moju majku srpska vojska je živu zapalila, zajedno sa mojom porodicom. Ja se sada mogu osvetiti’. U tom trenutku počele su da se repetiraju puške. Tada sam strogim glasom rekao: ‘Ali ja se neću svetiti. Niste vi krivi što su neki drugi neljudi uradili to. Idite s milim bogom’. Sad, da me pitate odakle mi te riječi, ne znam. Znate, tada je vladala neka druga psihologija, bio je rat, ali riječi moje majke su odzvanjale unutar moje glave. To je zajedno uz druženje sa Srbima, kroz odrastanje, presudilo da ostanem čovjek 1992. godine, 25. juna u Goraždu” objašnjava Reko.

Amir i otac Srđana Aleksića (Foto: Privatna arhiva)

Ostavši čovjek i oslobodivši više od 40 Srba toga dana, Reko je sebi stavio nišan na čelo, a puška je bila u rukama tadašnjeg državnog vrha BiH i vladajuće partije. Tu informaciju je dobio od prijatelja, nakon čega je riješio da napusti Bosnu i Hercegovinu. Kako je rekao, on je u armiju BiH ušao da bi branio živote, ali ne samo jedne nacije i politike jednog čovjeka.

“Otišao sam krajem septembra u Dansku. Tamo sam im rekao: ‘Ja sam ovdje samo privremeno, ali ja ću se vratiti u moju Bosnu’. Oni tad nisu vjerovali, ali kada sam 2008. godine to i učinio, rekli su mi kako sam jedan od rijetkih sa stavom, koji što kaže to i uradi.

Danas je Amir Reko “Makedonac”, čovjek koji predstavlja most pomirenja između nacija na Balkanu i kao ličnu misiju stavio je pred sebe povratak na Balkan i želju da novim generacijama približi značaj.

U Danskoj se ostvario kao poslovni čovjek. Napornim i poštenim radom uspio je da pokrene unosan posao. Međutim, brak mu je propao i poslije dugo godina razveo se od supruge. On se vratio u Bosnu, dok su mu ćerke Amra i Lisa ostale sa majkom i danas su uspješni mladi zdravstveni radnici. Život mu je, ipak, spremio novi veliki preokret.

“U Bosnu sam se vratio sam. Došao sam u Foču i setio se svoje stare velike ljubavi.  Kad sam bio mladić, na akademiji sam volio jednu Azru. Zaljubio sam se u nju, dopisivali smo se stalno. Volimo se, volimo se, pisma samo idu. Poslije sedam mjeseci vratim se ja u Foču, kad čujem udala se, odveo je neki u Sarajevo. Kako ću sad nazad u Beograd, na akademiju, svi znaju o mojoj ljubavi velikoj, Azri, kako me je mogla prevariti? I tako, zaboravio sam na Azru, oženio drugu. Nakon što sam se razveo i vratio iz Danske, sjedio sam sa prijateljem kod njega u stanu, tu su bile neke žene, jedna od njih, starija. Kad smo sišli dolje u kafić, on me je upitao da li znam ko je ona. Rekao sam mu da je ne prepoznajem. Tada mi je rekao da je to majka moje bivše djevojke, Azre. Pitao sam tada gdje je ona, nakon čega mi je saopštio da živi u Sarajevu, da ima dvoje dece i da joj je muž stradao u ratu. Da skratim priču – sada pričam sa vama iz naše kuće, živimo zajedno, Azra je moja žena. Imamo malu kućicu, imamo dva psa, deset mačaka i živimo lijepo”, kaže nam Amir kroz smijeh.

Amir i Azra (Foto: Privatna arhiva)

Ljubav prema ljudima i želja da se ljudi ujedinjavaju, a ne da razdor vlada, u njemu tinja i danas. Kako kaže, nema plan da pravi novu Jugoslaviju, već da propagira ljudskost, dobrotu i pomirenje između naroda koji su vjekovima zajedno živjeli. Zna da je to težak i sizifovski posao, zbog čega je često i u Danskoj vodio rasprave, jer su mu tamo govorili da je ovo ovdje Balkan i da će kod nas demokratija doći tek za 50 godina.

“Mi ovdje svakih 30, 50 godina palimo kuće jedni drugima. Pokazujemo koliko smo primitivni, koliko mrzimo, a svi se okrećemo ka Bogu i vjerujemo u Boga. Ako je Bog jedan i ako je on zajednički svima nama, bez obzira kako ga ko zvao, Bog ili Muhamed, to je ista osoba, na kraju krajeva, koliko se može religija zloupotrebiti? Pravi vjernici ne mrze. Ne mogu ja. koji sam se rodio u Gudelju, da mrzim. Ja sam ponosan. Moj kum Rade vjeruje u Isusa, ja u Muhameda. A mi se volimo. Deda mi je još govorio, đavo ti je na jednom, na drugom anđeo. Đavo je uvek glasniji. Sa mojim razmišljanjem, ja ovakav neću imati mjesta u mojoj Bosni. Mi svi moramo da živimo ovde, Srbi, Bošnjaci, Hrvati. A politika koja se danas vodi ne vodi ka tome. Kažu mi da sam utopista. Ako sam ja utopista samo zato što gledam ko je dobar čovjek a ko ne, onda je sve ovo otišlo do vraga”, kaže nam Reko.

Iako je mogao da živi u uređenoj zemlji, sa uređenim sistemom, daleko od prostora na kojem se opet zvecka oružijem, kaže da se nije pokajao zbog povratka.

“Nisam se pokajao. Moja dužnost i dužnost svih ljudi koji razmišljaju kao ja jeste da ostavimo poruku mladima. Jednoga dana kad nas ne bude, o nama će se pričati samo dobra dela koja smo učinili. Zvao me je skoro jedan prijatelj iz Crne Gore i kaže mi: ‘Amire, ti ćeš umrijeti u najvećoj bijedi’. Tu ga ja pitam što, tek će on: ‘Veliki ljudi umiru u najvećoj bijedi, ali o tebi će se pričati i za trista godina’. Nasmijao sam se. Znate, volio bih da je više nas koji će stati jedan uz drugog sa ovakvim mišljenjem. To je bitno. Dajte televizijske duele, oni koji mrze i ja koji volim. Pa da vidimo”, kaže nam on.

LJUDSKA PRIČA JAČA OD HILJADU TENKOVA

Pokret “Most21” koji je osnovao ima ljude koji su, poput njega, prošli sve i svja tokom rata koji je vladao na teritoriji BiH devedesetih godina. Takva je priča i njegovog prijatelja, a danas i člana pokreta, Dragoslava Pejovića.

“Ja sam odrastao sa Dragoslavom Pejovićem. Išao sam sa njim u školu. Igrao sam u školi sa Goranom, Zoranom, sa Dragoslavom. Danas, zbog svega što je bilo u prošlosti, Foča je tvrd teren. E sad, taj Dragoslav je tu vođa pokreta “Most21” u Foči. I mi smo sjedjeli u toj jednoj kafani, ja sam bio jedini musliman. On je javno ustao i rekao pred svima sledeće: ‘Mene je moja majka Vida pitala, dobro, Dragoslave, zašto si ti u tom pokretu sa Amirom? Slušaj me, majko! Naš đed Vlatko je bio četnik, i silovao je muslimanku tu i tu. Slušaj me, majko, ja sam u ovom ratu izgubio dva brata, a ti dva sina. I nogu sam izgubio. Ja neću da moje dijete i moje unuče stigne božja kletva zato sam ja sa Amirom”, priča nam Reko na kraju razgovora, dodajući da je takva ljudska priča, jača od hiljada tenkova.

Foto: Printscreen/”Kvadratura kruga”

Danas, 2022. godine, tri decenije nakon eksplozije bureta baruta na tlu bivše Jugoslavije, riječi i djela Amira Reka moraju da se čuju. Baš kao i djelima Srđana Aleksića i Josipa Rajl Kira, ljudi koju su u vihoru rata odlučili da ostanu ljudi, baš poput Amira.

U posljednjih par godina, sa ove strane Drine prisutna je inicijativa da se Reko nominuje za Nobelovu nagradu za mir. Nije ni čudo.

Izvor: “Blic”

Glavna fotografija: Amir Reko (Facebook)