Trideset godina napada na Dubrovnik, akteri i dalje bez kazne: Nisu samo u Beogradu sanjali „Nikšić na moru”

”Crna Gora je kasnije – a Milo Đukanović je razvio tu priču – zauzela poziciju tzv. Miloševićeve žrtve. Nažalost, mnogi tadašnji antiratni aktivisti pobjegli su od sebe i jako pomogli Đukanoviću da ispriča tu priču koja nije tačna. Zato je danas, za razliku od 1991, manji broj onih koji će javno posvjedočiti šta se dešavalo u Dubruvniku. Tada smo imali izvanrednu opoziciju predvođenu Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG), imali smo Monitor… To nisu bile tako male snage. One su bile srčane i bez ostatka spremne da uz najveće žrtve svjedoče o tome šta se događalo”, istakao je Kočan

Crnogorska vlast aktivno je učestvovala u napadu na Dubrovnik 1991. godine, pa je stoga njen pokušaj da se predstavi žrtvom tadašnjeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića i da svu krivicu za počinjene ratne zločine i razaraznje tog grada prebaci na Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) – očigledna neistina.

To su ocijenili sagovornici “Vijesti”, komentarišući 30. godišnjicu agresije JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik, koja je prouzrokovala velike ljudske žrtve i materijalna razaranja.

Foto: Printscreen

Hrvatski novinar Jadran Kapor smatra da je tadašnja crnogorska vlast nesumnjivo aktivno učestvovala u napadu koji je počeo 1. oktobra 1991.

”Imao sam čast da razgovaram s pokojnim Nikolom Samardžićem, haškim svjedokom, bivšim ministrom vanjskih poslova Crne Gore. Iz njegovog svjedočenja – ali naravno i iz činjenice da sam u vrijeme rata bio u Dubrovniku, a nakon toga dugo vremena provodio u Crnoj Gori – definitivno sam siguran da je crnogorska vlast dušom i tijelom, dakle svojim izjavama i odlukama o mobilizaciji milicije i teritorijalne odbrane, sudjelovala u napadu na Dubrovnik. Nije tačno da nisu imali nikakvog uticaja i da su samo bili izvođači radova”, kazao je on “Vijestima”.

Glavni i odgovorni urednik nedjeljnika “Monitor”, Esad Kočan, rekao je da kod bivše crnogorske vlasti – koju je predvodila Demokratska partija socijaista (DPS) i koja je upravljala državom kad je napadnut Dubrovnik – postoji lažno, prijetvorno izražavanje žaljenja zbog agresije, te pokušaj da se sva krivica za to svali na vojsku, što je, prema njegovim riječima, notorna neistina.

”Crna Gora je kasnije – a Milo Đukanović je razvio tu priču – zauzela poziciju tzv. Miloševićeve žrtve. Nažalost, mnogi tadašnji antiratni aktivisti pobjegli su od sebe i jako pomogli Đukanoviću da ispriča tu priču koja nije tačna. Zato je danas, za razliku od 1991, manji broj onih koji će javno posvjedočiti šta se dešavalo u Dubrovniku. Tada smo imali izvanrednu opoziciju predvođenu Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG), imali smo Monitor… To nisu bile tako male snage. One su bile srčane i bez ostatka spremne da uz najveće žrtve svjedoče o tome šta se događalo”, istakao je on za “Vijesti”.

LIBERALI I SDP TRAŽILI PREKID AGRESIJE

Dio domaće javnosti – okupljen prvenstveno oko LSCG-a i Socijaldemokratske partije – zahtijevao je prekid agresije, optužujući za nju Miloševića i vlast u Crnoj Gori.

Jadran Kapor (Foto: Facebook)

U vrijeme napada na Dubrovnik crnogorski premijer bio je Đukanović, dok se na funkciji predsjednika nalazio pokojni Momir Bulatović. Obojica su tada bili u jedinstvenom DPS-u.

Iako je 1991. govorio da je zamrzio šah zbog hrvatske šahovnice i da će “nametnuti rat” biti dobijen, Đukanović se 2000. izvinio građanima Hrvatske zbog učešća ljudi iz Crne Gore u napadu na Dubrovnik.

Kapor navodi da su na dubrovačkom području poginula 92 civila i 184 dubrovačka branitelja, a da je ranjeno preko 1.500 ljudi.

”U operaciji oslobađanja tog područja poginulo je još 235 hrvatskih vojnika. Na području od Stona do Konavala srpsko-crnogorske snage spalile su 2.127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7.771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno – opljačkano je. U logorima u Bileći i Morinju zatočene su 423 osobe, a više od 33.000 ljudi protjerano je iz svojih domova”, ističe on.

Naglašavajući da su izjave crnogorskih političara iz vremena napada na Dubrovnik zabilježene “crno na bijelo”, Kapor podsjeća na onu koju je bivši lider Narodne stranke Novak Kilibarda izrekao na osnivačkom skupu dubrovačkog odbora Srpske demokratske stranke, u mjestu Ivanica, kad je saopštio da će od Dubrovnika napraviti “Nikšić na moru”.

”Tada još nije imao formalnu političku dužnost, ali je dobio kasnije kad je napravio oportunistički zaokret u svojoj retorici. Jasno mi je da bivša vlast nerado govori o svojoj odgovornosti i da nastoji da relativizuje svoju ulogu u svemu tome, ali to jednostavno nije moguće. Da, predsjednik Đukanović, ali i mnogi političari koji su kasnije iz ovog ili onog razloga završili u opoziciji, bili su personifikacija takve politike. Ali bio sam i nepuna dva metra udaljen kad je Đukanović u svoje lično ime i u ime građana Crne Gore izrazio žaljenje građanima Hrvatske – posebno Dubrovnika – za svu bol i patnju koja im je u ratu nanesena”, kaže on.

Napad na Dubrovnik bio je, prema riječima Esada Kočana, znak duboke moralne krize i dubokog moralnog posrnuća crnogorskog društva.

”Očiglednost lošeg – odnosno nikakvog – izgovora za napad na Konavle i Dubrovnik bila je ilustracija te krize, ali i pokazatelj da se Crna Gora neće lako suočiti s tim zločinom. Društvo se najteže suočava sa zločinom onda kad je krivica nedvosmislena. Propaganda tadašnje vlasti bila je dim i laž… Da je Crna Gora tada bila kadra da se suoči s istinom, ona ne bi ni napala Hrvatsku”, ocjenjuje on.

PARALELNO PLJAČKALI I CRNU GORU

Kočan navodi da je politička i vojna vrhuška – predvođena Đukanovićem, Bulatovićem i Svetozarom Marovićem – paralelno s Dubrovnikom pljačkala i Crnu Goru. Oni su, kaže, uspostavljali sistem potpune dominacije nad državom.

Esad Kočan (Foto: Facebook)

”Onima koje su poslali da ratuju, pale i pljačkaju Dubrovnik i Konavle, vlast je opljačkala sve kod kuće. Rat je bio dimna zavjesa za uspostavljanje novog režima. Crna Gora, nažalost, nije ni pokušala ozbiljno da se suoči s napadom na Dubrovnik. Ne samo što nema procesuiranja tada počinjenih ratnih zločina, već nema ni svijesti o tome”, podvlači sagovornik.

Iz Akcije za ljudska prava (HRA) podsjećaju da je Haški tribunal osudio samo dvojicu zbog granatiranja Dubrovnika – generala-pukovnika JNA iz Crne Gore Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora, i admirala Miodraga Jokića iz Srbije, koji je priznao krivicu, takođe na sedam godina.

Pred Tribunalom je, navode, bio optužen i penzionisani admiral Milan Zec, ali je 2002. oslobođen nakon što je Tužilaštvo povuklo optužnicu poslije dodatne istrage kojom je utvrđeno da nema dovoljno dokaza za djela koja su mu stavljena na teret.

Takođe, dodaju iz HRA, optuženi kapetan I klase JNA Vladimir Kovačević Rambo, 2004. je odlukom Haškog suda privremeno pušten na slobodu zbog liječenja, dok je naknadno pred Specijalnim sudom u Beogradu optužnica protiv njega odbačena 2007, jer zbog zdravstvenog stanja nije mogao da prati suđenje.

Izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević kaže da do danas u Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak zbog ratnih zločina izvršenih prilikom opsade Dubrovnika i osvajanja područja od granice s Crnom Gorom do grada (od 1. oktobra 1991. do kraja juna 1992), iako je, prema njenim riječima, poznato da su zločini vršeni nad civilnim stanovništvom i da je uništavana i privatna i javna imovina bez vojne potrebe koja bi to opravdala.

Ona navodi da ne postoje pokazatelji da se Državno tužilaštvo Crne Gore ikad konkretno i samoinicijativno bavilo istraživanjem zločina na dubrovačkom ratištu, iako im je ekspert EU Mauricio Salustro izričito preporučio da to urade još 2014. i iako je bivši vrhovni državni tužilac (VDT) Ivica Stanković isplanirao da to urade Strategijom o procesuiranju ratnih zločina iz 2015.

”Dakle, primale su se preporuke i planiralo se, ali bez iskrene namjere da se išta uradi. I tako punih šest godina od donošenja te strategije. Doduše, to je bilo i očekivano s obzirom na to da je glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić bio upravitelj na osvojenoj hrvatskoj teritorijim”, ističe Gorjanc Prelević.

Kad je riječ o predmetu Morinj, direktorica HRA kaže da je do procesuiranja zločina nad zatvorenicima, ratnim zarobljenicima i civilima koji su s dubrovačko-hercegovačkog fronta dovedeni u logor JNA u Morinju, došlo isključivo na inicijativu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), koje je 2007. dostavilo VDT-u dokazni materijal protiv desetorice državljana Crne Gore.

”Istraga je onda u Crnoj Gori sprovedena u odnosu na šestoricu, a na kraju su na kazne ispod zakonskog minimuma, u rasponu od dvije do četiri godine, osuđena samo četvorica – jedan rezervni oficir za administrativne i intendantske poslove, jedan vojni policajac, kuvar i stražar. I to su osuđeni samo za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a ne i protiv civila, zbog greške državnog tužioca”, podvlači Gorjanc Prelević.

PRESUDA NIJE BILO, SAMO KONSENZUSA

Jadran Kapor ocjenjuje da je loše što konsenzus koji postoji u Crnoj Gori o tome da je pokušaj osvajanja Dubrovnika bila pogrešna odluka, nisu ispratile presude onima koji su u ratu počinili zločine – i to ne samo na području Dubrovnika, već i na području Crne Gore.

Tea Gorjanc Prelević (Foto: Facebook)

”Loše je što general Strugar i admiral Jokić ne bi bili osuđeni da to nije učinio Tribunal u Hagu. To je sasvim nepotreban teret koji Crna Gora nosi kao država i nisu građani krivi što im sistem ne funkcioniše dovoljno dobro. Siguran sam da većina građana ne bi imala ništa protiv da oni koji su u ratu počinili zločin ugledaju lice pravde. Ako već niko nije odgovarao za zločine počinjene s onu stranu granice, zašto niko nije odgovarao za zločine na području Crne Gore? Pritom podjednako mislim na logor Morinj i na zločin u Štrpcima, za koji je kriv ispao jedino Nebojša Ranisavljević iz Despotovca”, kaže on.

Esad Kočan takođe smatra da se moralo uraditi više na “suočavanju s prošlošću”.

Jedan od razloga što se to nije desilo je, kaže, što je veći dio nekadašnje Đukanovićeve opozicije – koja je sad na vlasti – ostao zarobljen u 1991.

”Neki od njih danas bolje brane Đukanovićeve pozicije iz 1991. nego on sam. Tu je i Crkva, koja sad igra važnu društvenu ulogu i koja se nikad nije odrekla vlastitog uticaja u kreiranju ratne atmosfere i propagande, te podrške Miloševićevom konceptu stvaranja ‘velike Srbije’. Tako da imamo gotovo sve aktere na crnogorskoj političkoj i društvenoj sceni koji su poveli Crnu Goru u propadanje, a koji su danas bogati, i koji konstituišu političku i biznis klasu. Dubrovnik se obnovio, ali mi nismo. Ostali smo moralno neobnovljeni i propadamo…”, zaključuje Kočan.

Izvor: “Vijesti”

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!