Davor Dujmović bio je jedan od omiljenih sarajevskih glumaca iza kojeg su ostale kultne uloge o kojima se i danas govori s poštovanjem.

Malikov brat Mirza s harmonikom u filmu “Otac na službenom putu”, legendarni Perhan u “Domu za vješanje”, Šeagić u “Prazniku u Sarajevu”, nebrojeni likovi u Nadrealistima…

Voljeli smo ga, istinski, i reći za Dujmovića nešto drugo bilo bi bezobrazno. Bio je veliki glumac, velikog talenta i kratkog života.

Rođen je 20. septembra u Sarajevu, gradu kojeg je toliko mnogo volio… Za sebe je govorio da je muzičar. Išao je u Muzičku školu u Sarajevu i svirao klavir, piše portal radiosarajevo.ba.

“Bili smo siromašni. Nijesam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i tu sam vježbao”, prisjećao se Dujmović.

Pričao je kako ga je asistent Emira Kusturice, Ćiro Mandić, vidio kad je pio sok s ocem u jednoj kafani kraj Markala (nekadašnja “Dalmacija”), gdje mu je otac radio. Perhan je tvrdio kako se audicija za “Otac na službenom putu” održavala u zgradi iza Muzičke škole.

“Otišao sam na probno snimanje, dopao se Kusturici i sve je nekako krenulo”.

Nakon ovog filma glumio je u “Strategiji švrake” (1987), a godinu kasnije, s nepunih 18 godina, snima svoju legendarnu ulogu Perhana.

Svijet je bio oduševljen njegovim prikazom ovog nesrećnog Roma telekinetičkih sposobnosti i velikog srca, a u Evropi je te godine proglašen za jednog od pet najboljih glumaca. Zbog sposobnosti izuzetne transformacije kritičari su ga poredili sa velikim Dustinom Hoffmanom.

U filmu je govorio romskim jezikom, a na pitanje kako ga je naučio, odgovarao je: “Krasno. Prvo moraš da naučiš da psuješ, a kasnije sve ide samo od sebe”.

Istovremeno je blistao u Nadrealistima – njegovi i skečevi Branka Đurića Đure “Džasmine, Džasmine, dira me Hakala“ bili su među najboljima.

Nažalost, u tom periodu, kada je “pala” i prva pozorišna uloga, kapetana Skota u sarajevskoj “Mjesečevoj predstavi”, Dujmović je već bio heroinski zavisnik… Poslije je govorio: “Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo ‘ja sam mal’, pa sam radoznao’, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća zavisnošću”.

Početak rata dočekao je u Sarajevu. Nekoliko mjeseci ostao je u svom gradu, a onda otišao tužan, uz izjavu “kako je izgubio svoje Sarajevo”. Nedostajale su mu njegove ulice, pisalo se da je bio “umjetnički ubijen”… Iz Beograda je slao poruke podrške raji koja je radila na ratnim Nadrealistima.

“Ta ekipa je izdržala sve političke pritiske. Napravili su nešto što liči na stare Nadrealiste. Sigurno im je bilo teško, jer bi usred snimanja počelo granatiranje. (…) Ta raja je izdržala sve to. Što se tiče politike ostali su neutralni. Dao bih im visoku ocjenu, s obzirom na uslove u kojima su radili, i ono što je bitno – u njihovoj TLN nema mržnje prema bilo kome”, govorio je Davor.

Volio je “Stonese”, Stinga i “Police” i Boba Marleya. Poslije rata je u Banjaluci osnovao Fond za kulturu, a potom otišao u Sloveniju kod djevojke. Slobodno vrijeme provodio je u prirodi s konjima, boreći se s velikom depresijom i alkoholom, uz riječi: “Čekam da se zemaljska kugla smiri”.

Nije dočekao. U Sloveniji, u Novom Mestu je, nažalost, 31. maja 1999. godine, izvršio samoubistvo vješanjem…