Amina Marković, košarkašica iz Njujorka: Kada sam dobila poziv da igram za Crnu Goru, plakala sam od sreće (VIDEO)

Veoma sam zadovoljna kako su me dočekali i kako su se svo vrijeme odnosili prema meni. Ja sam bila jedina muslimanka i oni su uvijek vodili računa o hrani predviđenoj za mene. Prihvatili su me onakvu kakva sam, a toliko pažnje nijesam imala ni u jednoj ekipi za koju sam nastupala. U reprezentaciji sam stekla mnogo prijatelja, volim svaku igračicu, a prema Danilu Mitroviću gajim veliko poštovanje i veoma sam ponosna što sam obukla dres nacionalnog tima

Kada je prije tri godine Amina Marković igrala u poljskoj ekipi Cosinus Widzew Lodz, iz kluba su je obavijestili da slijedi kraća pauza zbog utakmica reprezentacija i obaveza pojedinih košarkašica koje nose dresove svojih zemalja. Amina je razmišljala kako da iskoristi slobodno vrijeme i gdje da otputuje, kada joj je telefon zazvonio. Bio je nepoznat broj. Na drugoj strani je bio Danilo Mitrović, direktor svih košarkaških selekcija Crne Gore.

„Predstavio se, kazao je da su već razgovarali sa mojim trenerom i pozvao me da dođem da igram za reprezentaciju Crne Gore. Nijesam mogla da vjerujem, plakala sam od sreće“, kaže za Fokus Amina Marković, djevojka rođena u Brooklynu, koja je nedavno potpisala ugovor za špansku ekipu Sant Josep Obrer.

Amina ima 25 godina, visoka je 1,85 metara, a posebno se istakla u timu Univerziteta Fairleigh Dickinson kada je bila jedna od najboljih igračica u NCAA D1, prosečno bilježeći 12,5 poena, 6,6 skokova, 1,2 asistencije i 1,1 ukradene lopte po utakmici.

S obzirom na to da ste rođeni u Brooklynu i da ste rijetko išli u Crnu Goru, otkud toliko radovanje zbog poziva za nastup za reprezentaciju?

– Bilo je lijepih događaja u mojoj karijeri, ali trenutak kada sam saznala da ću predstavljati Crnu Goru bio mi je najradosniji. Bila sam ponosna, znala sam da ću obradovati svoju porodicu koja me je podržavala, posebno roditelje koji su iz Plava i Gusinja. Oni su uvijek s ljubavlju pričali o zavičaju, a ja sam prvi put Crnu Goru posjetila 2017. godine.

Vidjela sam tada da ženska košarka nije razvijena u mjestima odakle su moji roditelji, tako da mi je i zbog toga drago što potičem iz tih krajeva i što sam ušla u tim najboljih košarkašica Crne Gore.

Na kakav je prijem naišla “Amerikanka” u reprezentaciji Crne Gore?

– Veoma sam zadovoljna kako su me dočekali i kako su se sve vrijeme odnosili prema meni. Ja sam bila jedina muslimanka i oni su uvijek vodili računa o hrani predviđenoj za mene. Prihvatili su me onakvu kakva sam, a toliko pažnje nijesam imala ni u jednoj ekipi za koju sam nastupala. U reprezentaciji sam stekla mnogo prijatelja, volim svaku igračicu, a prema Danilu Mitroviću gajim veliko poštovanje i veoma sam ponosna što sam obukla dres nacionalnog tima.

Na prvom treningu sam imala veliku tremu. Tako je bilo i na prvoj utakmici, bila sam veoma uzbuđena i srećna. Imala sam veliku podršku od ostalih igračica: Snežane Aleksić, Nataše i  Nikoline Popović, Milice Jovanović, Milene Jakšić, Bojane Kovačević, Kristine Raković, Božice Mujović, Marije Leković, Irene Matović, Jovane Pašić, Jelene Vučetić, Marije Leković, Sofije Živaljević…, kao i selektora Roberta Injigesa a kasnije Jelene Škerović. Zahvalnost dugujem i trenerima Bošku Radoviću i Rajku Krivokapiću.

Uporedo s košarkaškim, imali ste i druge treninge.

– Tačno tako. Slabo sam razumjela naš jezik, tako da sam se na početku sporazumijevala na engleskom. Želim da se zahvalim Nataši Popović i Sneži Aleksić, mojim učiteljicama crnogorskog jezika, koje su imale strpljenja i pomagale mi.

Kako ste zavoljeli košarku?

– Počela sam da igram košarku u srednjoj školi. Imala sma veliki podršku od trenera koji je vjerovao u mene. Svake godine sam napredovala, igrala sve bolje i bolje. Učila sam brzo, trenirala svaki dan, davala sve od sebe i uspjela. Tri godine sam bila kapiten tima. Košarka mi je pomogla i da dobijem stipendiju za koledž. Imala sam tada brojne ponude, ali sam ih odbila. Razlog je bila daljina i pomisao da neću moći da vidim roditelje kad ih se zaželim. Izabrala sam ekipu Univerziteta Fairleigh Dickinson (Metropolitan campus) u New Jersey, gdje sam stekla afirmaciju.

Nakon završetka studija, potpisala sam profesionalni ugovor s poljskom ekipom Widzew Lódz, a zatim prešla u Les Squales (Francuska). Imala sam manju pauzu, ali sad sam spremna.

Koliko ste upoznati sa novim timom?

– Kao što ste vidjeli u njihovoj najavi nakon potpisa, oni polažu velike nade u mene. To mi je veoma bitno. Više vam ne mogu reći dok ne počnem da treniram sa njima. Takmičenje počinje 2. oktobra.

Kada krećete za Španiju?

– Trenutno u New Yorku završavam vizu. Ima tu manjih problema zbog koronavirusa tako da se mora malo duže čekati na termin, ali se nadam da će i to ubrzo biti gotovo. Istovremeno vrijedno treniram, spremam se da opravdam očekivanje ekipe iz Španije. Vjerujem da će papirologija biti gotova do kraja ovog mjeseca i da ću se ekipi priključiti ubrzo.

Željela bih da se ovom prilikom zahvalim mojim roditeljima koji vjeruju u mene i što imaju razumijevanje za moje košarkaške ambicije. Znam da nam neće biti lako da se rastanemo na par mjeseci, ali Španija nije daleko. Putovanje avionom vremenski zahtijeva gotovo isto sati kao i putovanje automobilom do nekog američkog grada.

Sead Hodžić

Foto: KSCG i privatna arhiva

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!