Zima 1945/46. godine. Stanica puna svijeta koji ne ide na put nego iz života u život. Nema tu kofera, samo zavežljaji i pogled koji se ne okreće prečesto unazad – jer ako se okrene, možda se i ostane.
Među njima – Šoći sa Ljubotinja, iz zaseoka Guši kod Dubove.

Dubova nije bila mjesto koje se lako napušta. Nije se ostajalo radi bogatstva, nego zbog viševjekovne navike. Zbog kamena koji pamti davno zaboravljene stope. Njihova kuća bila je niska, od kamena složenog rukom, ne pravilno nego tvrdoglavo.

U njoj nije bilo širine, ali je bilo sigurnosti. Uz kuću – pomoćne zgrade što su više ličile na produžetak stijene nego na ljudsku građevinu. Sve zbijeno, sve na okupu, kao da se i zidovi drže jedni za druge da ih vjetar ne ponese.

Tu se nije živjelo lako, ali se znalo kako se živi. U takvom svijetu Šoći su znali ko su. Sve do dana kad odlučiše da odu. Početak 1946. Voz. Početna stanica Zelenika, a nakon desetak dana – Lovćenac (ondašnji Sekić).

U Lovćencu, razgovaram sa praunucima Joka i Janice Šoć (rodom Janković) koji su sjeli u taj voz sa šćerima: Jovankom, Milevom, Đinom, Velikom, Zorkom i sinovima Đurom i Ilijom, sa suprugom Milosavom (rodom Stevović sa Žabljaka) ne znajući da zapravo prelaze sa jedne na drugu stranicu istorije. Nastaniše se u Lovćenac, u ulicu koja je uskoro dobila ime Peka Dapčevića.

Sagovornici su unuka i unuk Ilije Jokova, profesorica biologije Suzana i njen brat Marko, geodeta. Imaju i brata Đura ali su njegovi putevi dugi i nepregledni – vozač je kamiona na  međunarodnim linijama.

Kompletan tekst možete pročitati na PORTALU RMEDIA

KRŠ I RAVNICA (1):  Kako su Joko i Janica Šoć odnijeli svoju Dubovu u Lovćenac

Foto: RMEDIA