Dijaspora u prošlosti i sadašnjosti (XL): Iseljavanje iz Nikšića

Nakon pripajanja Nikšića Crnoj Gori, započela su masovna iseljavanja muslimanskih bratstava, pa čemu će ovaj grad ostati prepoznatljiv. Do polovine aprila 1878. godine iz Nikšića su se, u albanske krajeve, iselile 283 porodice. U periodu do 1882. godine iselile su se ostale porodice, tako da je u gradu ostalo svega 19 porodica na čelu sa Mehmedom sinom Aska Ibričina. O masovnom odlasku iz Nikšića savremenici su zapisali: “Mnoge porodice nikšićke, u prvome strahu svome, pođoše za carskom vojskom da za vazda ostave ognjište svoje…“. Svjedok iseljavanja nikšićkih muhadžira bio je i Artur Dž. Evans, engleski arheolog i novinar, koji je zajedno sa crnogorskim snagama ušao u grad. Prema njegovim bilješkama „… ponekad je u grupi bilo i po šesdeset osoba. Poneki dječaci su ostavljali dosta tužan utisak. Žene su bile umotane dugim bijelim čaršafima i ništa im nijeste mogli vidjeti sem nosa. Ljudi su bili i suviše ponositi da bi odali neki znak žalosti. Čak su oblačili najsvjetlija praznična odijela…“

AUTOR: MR. SC. SAIT ŠABOTIĆ

Nikšić je, kako je to svojevremeno konstatovao Jovan Cvijić, bio „najsilnija muhamedanska varoš na Balkanu“. U njemu je do 1877. godine bilo 410 muslimanskih i četrdesetakpravoslavnih porodica, zahvaljujući čemu je gradsko naselje predstavljalo važan vojni, privredni i kulturni centar Bosanskog vilajeta.

Od početka XIX vijeka Nikšić je bio izložen napadima crnogorskih, brdskih i hercegovačkih plemena, da bi od 1859. godine, kada je postignutim razgraničenjem Crna Gora dobila Grahovo, Rudine, Lukovo, Župu i dio Drobnjaka, ostao okružen crnogorskom teritorijom. Jedina, dosta nesigurna veza sa dijelom Bosanskog vilajeta, održavana je preko klanca Duge. Takvo stanje održalo se sve do izbijanja Istočne krize 1875. godine.

Muslimani u Bosni krajem 19. vijeka

Crna Gora je 2. jula 1876. zvanično objavila rat Porti, sa kojim je započela i drama osmanskog Nikšića. Našavši se u potpuno nezavidnoj situaciji, Nikšićani su pružili snažan otpor koji je ostao okarakterisan kao „otpor dostojan divljenja“. Opsjednuti grad je punih 48 dana branilo 700 nizama, 300 kordunaša i 300 građana, a odbrana je ostala čvrsta i odlučna prvenstveno zbog činjenice što su branioci pored grada, branili svoje porodice i imovinu.

Borbe za Nikšić trajale su od 9. jula do 27. avgusta 1877. godine. Iako odsječen od glavnih osmanskih snaga, garnizon u Nikšiću nije gubio nadu da će mu biti upućena pomoć. Pokušaj da se opsjednutom gradu pomogne iz graničnih oblasti, nije dao rezultat.

Mučeni nedostatkom hrane, a prepušteni stalnom granatiranju, branioci grada su bili prinuđeni na predaju. Vidjevši da je civilno stanovništvo izloženo stradanju i da bi to moglo dovesti do njegovog uništenja, vojni komandant grada, miralaj Skenderbeg je bio primoran da izda naredbu o isticanju bijele zastave. Cijeneći izuzetnu hrabrost branilaca grada tokom opsade, crnogorski knjaz im je dopustio da se “poslije defilovanja ispred crnogorske vojske i spuštanja svojih zastava“, povuku prema Gacku, uz mogućnost da mogu zadržati svoje oružje.

Ponudu knjaza Nikole da mogu ostati na svojim imanjima i biti ravnopravni sa Crnogorcima, Nikšićani nijesu prihvatili, jer, kako navodi Salih Sidki Hadžihuseinović, nijesu povjerovali u njegove riječi.

Muslimani u Bosni krajem 19. vijeka

Nakon pripajanja Nikšića Crnoj Gori, započela su masovna iseljavanja muslimanskih bratstava, pa čemu će ovaj grad ostati prepoznatljiv. Do polovine aprila 1878. godine iz Nikšića su se, u albanske krajeve, iselile 283 porodice. U periodu do 1882. godine iselile su se ostale porodice, tako da je u gradu ostalo svega 19 porodica na čelu sa Mehmedom sinom Aska Ibričina.

O masovnom odlasku iz Nikšića savremenici su zapisali: “Mnoge porodice nikšićke, u prvome strahu svome, pođoše za carskom vojskom da za vazda ostave ognjište svoje…“. Svjedok iseljavanja nikšićkih muhadžira bio je i Artur Dž. Evans, engleski arheolog i novinar, koji je zajedno sa crnogorskim snagama ušao u grad. Prema njegovim bilješkama „… ponekad je u grupi bilo i po šesdeset osoba. Poneki dječaci su ostavljali dosta tužan utisak. Žene su bile umotane dugim bijelim čaršafima i ništa im nijeste mogli vidjeti sem nosa. Ljudi su bili i suviše ponositi da bi odali neki znak žalosti. Čak su oblačili najsvjetlija praznična odijela…“.

Prema navodima osmanskog predstavnika na Cetinju, Riza-bega, iz Nikšića je, suprotno garancijama i odredbama Berlinskog kongresa, u novembru 1881. godine emigriralo 600 porodica. Nikšićki muhadžiri su se prvobitno iselili u Bosnu, najviše preko Gackog, dospijevajući do Sarajeva, Mostara, Tuzle i Brčkog.

Pljevlja početkom prošlog vijeka

U Mostar su se doselile porodice: Bajrović, Gašević i Džinić, u Sarajevo Šahmanić, Šahinagić i Ljuce, u Bileću Jaganjac, u Stolac Ihtijarević, u Konjic Gašević itd. Kada je 1878. godine izbila buna muslimanskog stanovništva protiv austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, učešća u jedinicama koje je predvodio Hadži Lojo, uzeli su i nikšićki muhadžiri.

Nikšićki muhadžiri su učestvovali u napadu i ubistvu mostarskog mutesarifa zato što nije htio da ih povede u borbu protiv Austro-Ugarske. Kada je Bosna ipak okupirana, jedan dio Nikšićana se zbog tog učešća, morao vratiti nazad prema Nikšiću.

Uvidjevši po povratku da su njihova imanja dobila nove vlasnike, nikšićki muhadžiri su nastavili svoje kretanje prema Novopazarskom sandžaku, Pljevljima (u ovom gradu su formirali svoju mahalu koja se zvala Hamidić Ševar), Prijepolju (u ovaj grad su došle porodice Ljuca, Hadžihamzić, Mušović i Rožajac) i drugim gradovima.

Jedan manji dio nikšićkih muhadžira je iz Bara i Ulcinja otplovio za Tursku. Drugi dio se nastanio u sjevernoj Albaniji ili se rasuo po Dubrovniku i mjestima van granica Bosne. U mjestima u koja su pristizali, nikšićki muhadžiri su formirali svoje mahale i u njihovim središtima ubrzo pristupali podizanju džamija i drugih potrebnih objekata.

Husein-pašina džamija u Pljevljima

U Novom Pazaru su 1878.  godine ubili tamošnjeg kajmekama, jer im nije dozvoljavao da se nasele na Hadžetu. Nakon njegovog ubistva oni su se nastanili na Hadžetu i u njegovom središtu podigli svoju džamiju.

Nikšićki muhadžiri su se nakon 1878. godine nastanjivali i na Pešteri (u selu Kanjevina kod Sjenice, u selima Trijebine, Suhi Do kod Tutina, selu Trnavi kod Novog Pazara). Muhadžiri iz Nikšića, pristigli na Kosovo, uz dozvolu osmanskih vlasti, formirali su selo Mazgit u blizini turbeta sultana Murata.

Doseljenika iz Nikšića bilo je i u Prizrenu. Početkom januara 1880. godine u tom gradu se pominje porodica od pet članova, “Iskendera ili Ibrahima Alemdara iz Nikšića”, koja je naseljena u Jeni mahali.

Nikšićki muhadžiri koji su dospjeli do Berana, u proljeće 1893. godine, nakon nekoliko ozbiljnih sukoba sa crnogorskim pograničnim stanovništvom, bili su primorani da se isele u okolinu Burse gdje im je Porta dodijelila imanja.

U pokušaju da dospiju do Istanbula, mnoge muhadžirske porodice iz Nikšića su ostale u Makedoniji. Jedna od značajnijih muhadžirskih oaza bilo je i selo Hasanbegovo kod Skoplja u kome su nastale tri mahale (Rudinjanska, Krvavska i Nikšićka) od raseljenih muhadžira iz Nikšića, Bosne i Hercegovine.

Od nikšićkih bratstava u Hasanbegovu su se nastanili Mehmedovići, Prekići, Bećovići, Mešići.

Began Ljuca, jedan od nikšićkih muhadžira, fotografisan u Bijelom Polju

Ostavši bez muslimanskog stanovništva Nikšić je, na drugoj strani, poput mnogih gradova koji su postali sastavni dio crnogorske države, bio izložen naglim urbanističkim promjenama, koje su podržavale raskidanje sa orijentalno-istočnim duhom.

Sudbina raseljenih nikšićkih muslimana bila je različita. Neki od njih su u Istanbulu uzeti za pripadnike obezbjeđenja sultana Abdul Hamida II. U mnogim mjestima nikšićki muhadžiri su uzimali nova prezimena poput Nišić, Nikšić, Aksoj, Kapetanović, Ferizaj…

Ni „proglas“ knjaza Nikole od 18. novembra 1880. godine muslimanskim iseljenicima, nije mogao pomoći u nastojanju da se povrate na svoja imanja i ognjišta.

Oaze raseljenih muhadžira neprestano su rasle po Sandžaku, a među njima je bio znatan broj Nikšićana. Te oaze uočio je i austrougarski diplomata Teodor Ippen 1892. godine, navodeći da je u Sandžaku veliki broj “slovenskih muslimana koji su se od 1878. godine uselili dijelom iz Bosne i Hercegovine, a naročito iz Crne Gore”.

Glavna fotografija: Nikšićka tvrđava

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH