Među crnogorskim iseljeništvom u Argentini poslije Prvog svjetskog rata i propasti Božićnog ustanka, kao reakcije na srpsku okupaciju i aneksiju Kraljevine Crne Gore, sprovedene 1918. godine, posebno mjesto zauzima politička emigracija, na čijem čelu se nalazio Krsto Zrnov Popović, vojni komandant ustanika (1919) i vrhovni komandant svih crnogorskih vojnika od 1919. do 1922. i potonji komandant crnogorske vojske u egzilu, u Italiji.

On je 1922. emigrirao u Argentinu, u kojoj je boravio do 1929, kada je prešao u Belgiju.

Kad je rasformirana crnogorska vojska u Italiji i pošto su italijanske vlasti donijele odluku da se Crnogorci koji su politički aktivni proteraju sa italijanske teritorije, Krsto Zrnov Popović je sa grupom svojih saradnika (Živkom Nikolićem, Vaskom Marojevićem, Markom Matanovićem i drugim vođama crnogorske emigracije) i sa oko 100 saboraca emigrirao u Argentinu.

Krenuvši iz Napulja 14. januara 1922. godine, u Argentinu su stigli 14. februara iste godine, poslije skoro jednomjesečne prekookeanske plovidbe.

Na čelu sa brigadirom Krstom Popovićem i njegovim pomenutim saborcima, crnogorska politička emigracija održavala je stalnu vezu i prepisku sa crnogorskom Vladom u egzilu, u Parizu i Rimu, čiji je predsjednik tada bio divizijar Milutin Vučinić. Međutim, jugoslovenski arhivski izvori pominju i oko 1000 „pristaša“ „raskralja“ Nikole. Ta grupa na čelu sa Krstom Popovićem sebe je nazivala „crnogorski ustaši“ i tako su se i potpisivali.

Oni su 9. oktobra 1922. poslali izjavu solidarnosti s crnogorskom Kraljevskom vladom u egzilu, nakon smrti kralja Nikole, u kojoj izražavaju odanost kraljici Mileni.

Predsjedniku crnogorske Vlade u izgnanstvu, emigrantska crnogorska grupa je napisala pismo 28. maja 1922. iz Buenos Airesa, čija je poruka izražena kroz maksimu: „Bježi mi kugo s ognjišta mila“. U pismu je oslikana njihova izgnanička, emigrantska sudbina u Argentini. Kod većine crnogorskih emigranata moral je bio na visini. Bili su složni i spremni da izdrže sve muke i patnje „za postignuće naše pravedne stvari“.

Iako su bili u tuđini i udaljeni od svoje otadžbine, kaže se u prepisci, „ipak se drže kao pravi Crnogorci i bore se protiv svakoga onoga ko nasrće na „čast, pravo i slobodu Crne Gore“. A sloboda je preduslov za sve.

Crnogorski politički i vojni emigranti nestrpljivo su očekivali „onaj čas“ kada će ih vlada pozvati „pod našu nepobjedivu slavnu zastavu“, uvjeravajući da ne bi došli inokosni, već bi krenulo na hiljade.

U Argentini je Krsto Popović sa svojim najbližim saradnicima, kao politički emigrant, ostao do druge polovine 1929. godine. On je želio da napušti Argentinu i da pređe u Rusiju ili u neku drugu evropsku zemlju. Međutim, to je bilo nerealno i nemoguće izvesti, što se očito vidi iz pisma generalu dr Antu Gvozdenoviću, predsjedniku crnogorske vlade u egzilu, u Rimu, od 15. maja 1924. godine.

U pismu se navodi da „pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. godine“ da bi se trebalo zauzeti kod ruske vlade da se njenom „političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita crnogorskog naroda“ kao i crnogorskih iseljenika u obije Amerike.

Krsto Zrnov Popović je iz Argentine prešao u Belgiju. Njegov saborac i prijatelj brigadir Marko Vučeraković organizovao je 1929. prebacivanje Krstove porodice u Belgiju. Tokom boravka u Argentini, Krsto Popović je posjetio Čile i Urugvaj. Tada se isključivo posvetio „političkom radu protiv tadašnjeg režima“. Taj „omrznuti režim“ je personifikovala dinastija Karađorđević. Krsto je lobirao među našim iseljenicima u Argentini i u široj javnosti južnoameričkih zemalja za obnovu crnogorske države.

Crnogorska politička emigracija je djelovala sugestivno i promišljeno. Sve su joj misli bile okrenute prema Rimu, đe je bila Vlada, i prema Crnoj Gori. Poručivali su: „Sva Argentina da je naša ne mili nam se, ne bismo imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte“. Ali događaji, međunarodni kontekst i drugi razlozi armirali su Crnu Goru u versajsku tvorevinu i nije joj iz nje bilo izlaza.

Tek kasnije vidjelo se da se nešto krupno valja. Nepobjediva zastava crnogorska je čekala da se pod nju stane, da zaleprša. U toku Drugog svjetskog rata i crnogorski iseljenici u Argentini dali su doprinos pobjedi nad fašizmom.

Zanimljivo je kako su potomci crnogorskih komita u Argentini dočekali i proslavili referendumsku odluku Crne Gore o nezavisnosti.

Slavilo se i u cijeloj Južnoj Americi. U nekim restoranima u Buenos Ajresu i po provincijama „sedmicama nakon proglašenja nezavisnosti svečano se proslavljao ovaj istorijski čin“.

Oni su prema njoj pokazali istinsku ljubav, odanost, srdačnost i prijateljstvo. Vjerujemo da će i Crna Gora znati to da cijeni, bar u onoj mjeri koliko je za njih mala Crna Gora velika, najveća, najznačajnija. A otadžbina se, davno je rečeno, ne voli i ne cijeni zato što je mala ili velika, već zato što je naša.

Fotografija: Krsto Z. Popović u Buenos Airesu