Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (34): Crnogorski dobrovoljci

Iako je Crna Gora bila u stalnoj borbi za slobodu i ontološki opstanak, u stalnom neprijateljstvu i borbi sa Otomanskom carevinom, Crnogorci su stalno išli na zaradu u Carigrad a kasnije i u druge krajeve prostrane turske države. U Carigradu ih je uvijek bilo oko 2000, a ponekad i znatno više. Ali kad je Crna Gora bila u opasnosti oni su se odazivali na poziv svoje domovine da je brane. Prvi poznati dokument o radu Crnogoraca u Carigradu je iz aprila 1701. godine, ali se zna da ih je bilo i mnogo ranije. Tamo su radili, u teškim uslovima, najrazličitije poslove i bili su izuzetno cijenjeni. Zanimljivo je da je na poziv da dođu u Crnu Goru radi odbrane od turskih napada, u početku 1768. godine, u vrijeme Šćepana Malog, više od 200 Crnogoraca pohitalo da napuste Stambol i stignu na bojište. Time počinje izoštrenija priča o crnogorskim dobrovoljcima i dobrovoljstvu kad god bi se Crna Gora našla u nevolji i opasnosti

Autor: Marijan Mašo Miljić

Emigracije stanovništva iz Crne Gore mogu se pratiti manje-više još od 15. vijeka, ali pouzdanije od kraja 18. stoljeća.

Crna Gora je zadugo bila uklještena između Otomanske imperije i Mletačke republike, a kasnije Austrijske carevine, tako da su i iseljavanja Crnogoraca bila usmjerena uglavnom prema prostoru tih država – na bliže okruženje ili u udaljenije krajeve, zavisno od istorijskih okolnosti, uslova života na domaćem ognjištu, uzroka i mogućnosti.

Iako je Crna Gora bila u stalnoj borbi za slobodu i ontološki opstanak, u stalnom neprijateljstvu i borbi sa Otomanskom carevinom, Crnogorci su stalno išli na zaradu u Carigrad a kasnije i u druge krajeve prostrane turske države. U Carigradu ih je uvijek bilo oko 2000, a ponekad i znatno više.

Ali kad je Crna Gora bila u opasnosti oni su se odazivali na poziv svoje domovine da je brane. Prvi poznati dokument o radu Crnogoraca u Carigradu je iz aprila 1701. godine, ali se zna da ih je bilo i mnogo ranije. Tamo su radili, u teškim uslovima, najrazličitije poslove i bili su izuzetno cijenjeni. Zanimljivo je da je na poziv da dođu u Crnu Goru radi odbrane od turskih napada, u početku 1768. godine, u vrijeme Šćepana Malog, više od 200 Crnogoraca pohitalo da napuste Stambol i stignu na bojište. Time počinje izoštrenija priča o crnogorskim dobrovoljcima i dobrovoljstvu kad god bi se Crna Gora našla u nevolji i opasnosti.

U vrijeme knjaza Danila i proglašenja Knjaževine Crne Gore odbrana otadžbine i potreba njenog proširenja zahtijevali su da se Crnogorci iz Carigrada i drugih krajeva, ako su prilike dozvoljavale, vrate u svoju zemlju. U borbi na Grahovcu 1. maja 1858. učestvovalo je više Crnogoraca koji su radi toga bili došli iz otomanske prijestonice. I u ratu 1862. bataljon crnogorskih dobrovoljaca (oko 500) je ispoljio izuzetnu hrabrost, požrtvovanje i patriotizam.

Za vrijeme ovoga rata i crnogorski radnici – dobrovoljci iz okoline Soluna dolazili su austrijskim brodovima da učestvuju u borbama.

Mašo Jovović (Gluhi Do), Savo Čelebić (Ceklin) i nepoznati iseljenik kao dobrovoljci u američkoj vojsci, 1917. godina

U Veljem ratu 1876-878. učestvovao je znatan broj crnogorskih dobrovoljaca koji su bili na pečalbi u Otomanskoj carevini, ali i iz neoslobođenih krajeva u neposrednom okruženju.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i međunarodnog priznanja Crne Gore uslijedile su tri decenije mira, ali i pored velikog društvenog napretka, zbog velikog priraštaja stanovništva, siromaštva, uzastopnih suša i gladnih godina, prezaduženosti i drugih nevolja uslijedila su i pojedinačna i masovna iseljavanja u neposredno okruženje ili odlasci na zaradu u Austrougarsku, Bugarsku, Grčku, Rumuniju, Rusiju, u Otomansku carevinu, na Krit i druge evropske zemlje, zatim u Afriku, Australiju i Ameriku – Sjevernu i Južnu. Najmasovnija iseljavanja u to vrijeme bila su u Srbiju – na hiljade porodica, gdje su svi članovi silom prilika postajali srpski državljani.

Za dobrovoljačko crnogorsko pitanje posebno su interesantna i značajna iseljavanja crnogorskog stanovništva u Sjevernu i Južnu Ameriku, koja su krajem 19. i početkom 20. vijeka bila brojna i masovna.

Dobrovoljci su imali izuzetnu ulogu u operacijama i borbama crnogorske vojske tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata i dali izuzetan doprinos u oslobođenju neoslobođenih krajeva pod vjekovnom turskom vladavinom i u odbrani od Centralnih sila – Austrougarske i Njemačke. Pored crnogorskih vojnih obveznika u crnogorsku vojsku javljali su se i ratnici bez vojne obaveze, po sopstvenom izboru, iz rodoljubivih i nacionalnih pobuda. Oni su Crnoj Gori bili i vojna pomoć i moralna podrška,  ispoljavajući zadivljujući heroizam i viteštvo, pod crnogorskom zastavom i zavjetom predaka.

Mnogi su u toj borbi položili svoje živote na oltar slobode. Među njima nijesu bili samo dobrovoljci iz Crne Gore nego iz drugih krajeva sa južnoslovenskog prostora – Boke,Hercegovine, Dalmacije, Like, koji su bili pod Austrougarskom a koje je nosila ne samo ljubav prema Crnoj Gori kao simbolu i metafori slobode nego i nadahnjivala borba za oslobođenje i južnoslovensko ujedinjenje.

Istraživanja istoričara i drugih naučnika pokazala su da je u Sjevernoj i Južnoj Americi bilo početkom 20. vijeka nekoliko stotina hiljada Južnih Slovena, a među njima i znatan dio Crnogoraca.

Različiti izvori različito navode broj Crnogoraca koji su radili u Sjevernoj i Južnoj Americi. Po zvaničnoj statistici 1910. u SAD-u ih je bilo 3.961, a po drugom izvoru 1914. oko 5.000, kao i nekolike stotine Bokelja.

Spasoje Radulović, poslanik i dobrovoljac u balkanskim ratovima, kaže, u oktobru 1912. godine, da je u to vrijeme u Sjevernoj i Južnoj Americi živjelo i radilo 30.000 Crnogoraca, dok Stanko Danilović navodi da je „samo u vremenu od 1904. do 1907. godine bilo u Americi 15.000 Crnogoraca vojnika ili bar za vojsku sposobnih“, dok ih je po evropskim zemljama i drugdje bilo još oko 3.300 (Ilija Petrović, Vernici otadžbine: srpski dobrovoljci u prekomorskim zemljama, Novi Sad 1998, str. 21). Po istom autoru, pred sami Prvi balkanski rat u Americi se nalazilo oko 20.000 Crnogoraca.

Istoričar Novica Rakočević je utvrdio da se uoči balkanskih ratova u inostranstvu našlo 13.354 vojna obveznika, od čega u Americi 9.305.

Uoči balkanskih ratova u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada) nalazilo se više od 20.000 Crnogoraca a u Južnoj Americi oko 3.500 i vjerovatno još toliko (oko 3.500) u Egiptu, Maloj Aziji, Južnoj Africi i u Carigradu.

Nesporno je da je vojnički potencijal crnogorskog iseljeništva u SAD bio značajan. Crna Gora je i u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu iz njega crpla „dodatnu energiju, i fizičku i moralnu“. Crnogorci su živjeli u kolonijama i bilisu uglavnom organizovani u dobrovoljnim i potpornim društvima sa Srbima i Hrvatima ili samostalno.

Izuzetnu ulogu u motivisanju i organizovanju dobrovoljaca, kao i u pružanju materijalne pomoći Crnoj Gori iz dijaspore imao je srpski naučnik i biznismen Mihailo Pupin.

Prvi balkanski rat, koji je bio oslobodilački, vodile su Srbija, Grčka, Bugarska i Crna Gora protiv Otomanske carevine, a drugi je izazvala Bugarska protiv svojih dotadašnjih saveznica. On nije bio u neposrednom crnogorskom interesu, iako se Crna Gora bezrezervno stavila na stranu Srbije.

Crnogorska vojska je u to vrijeme bila narodna, milicijskog karaktera. Njeno naoružanje i oprema su zaostajali u odnosu na vojske evropskih zemalja, pogotovo velikih sila. I po vojnom zakonu iz 1910. svaki Crnogorac je, u duhu tradicije i istorije bio dužan, ako je sposoban, da se odazove otadžbini i da joj kao vojnik služi, što su oni činili s  oduševljenjem, o svome ruhu i kruhu, sa visokom patriotskom sviješću, moralom i hrabrošću,kao i osjećanjem duga prema svojoj zemlji i narodu.

Crna Gora je pred početak balkanskih ratova imala 41.805 vojnih obveznika od čega je 13.354 bilo na strani, a samo u Americi 9.305, što je u odnosu na 282.000 stanovnika predstavljalo zamašnu cifru, a sa iseljenicima u drugim dijelovima svijeta (Male Azije, Carigrada, Egipta i Južne Afrike oko 3.500 od toga 2.500 dobrovoljaca) čak i zabrinjavajuću.

Dobrovoljci su se javljali i dolazili sasvih strana. Dobrovoljačku legiju je predvodio serdar Rade Turov Plamenac. Krajem 1912. godine, 5/18. novembra, beogradska Politika piše: „Od objave rata Turskoj, Crnogorci, koji se nalaze u Americi, krenuli su svi u otadžbinu. Do sada je već stiglo doma preko 6.000 Crnogoraca, a krenulo je još blizu pet hiljada. Ekspedicijom Crnogoraca pri povratku u otadžbinu upravlja najvećim djelom poznati naučnik Mihailo Pupin iz Njujorka“. Samo dan kasnije sličnu vijest je objavio i Cetinjski vjesnik.

Na početku rata crnogorska vojska je imala 35.600 vojnika, zajedno sa prekomorskim dobrovoljačkim ustaničkim bataljonom i šest ustaničkih bataljona iz rejona Vasojevića, a sa dobrovoljcima koji su pristizali sa svih strana, pojedinačno i u grupama.

Crnogorski dobrovoljci iz Kanade, regrutni centar Tri rijeke, Kvebek, 1916. godina

Vojska je bila podijeljena u tri operativna odreda: Zetski, Primorski i Istočni. Trebalo je da prva dva odreda zauzmu Skadar, dok je Istočni odred upućen da oslobađa Sandžak i Metohiju. Opsada Skadra je potrajala od oktobra 1912. do 23. aprila 1914. Na kraju, Skadar je pod pritiskom velikih sila 14. maja crnogorska vojska morala da napusti, uprkos velikim žrtvama i stradanju.

Pohod Istočnog odreda je bio „munjevit i uspješan“. Oslobođeno je nekoliko gradova u Sandžaku i Metohiji.

Crna Gora je proširila svoj državni prostorza 4.958 km2, čemu su veliki doprinos dali i

crnogorski dobrovoljci. U Drugom balkanskom ratu Crna Gora je stala, kao saveznica, na stranu Srbije. Ona je već 8. juna 1913. godine, prije izbijanja rata između Srbije i Bugarske, poslala pod komandom serdara Janka Vukotića odred od 12.000 vojnika, među kojima je bio i znatan broj dobrovoljaca.

U balkanskim ratovima ljudske žrtve bile su ogromne. U Prvom balkanskom ratu Crna Gora je imala 9.438 poginulih i nepoznat broj ranjenih i onesposobljenih, a u Drugom 1.200 poginulih, ranjenih i nestalih, što ukupno iznosi preko četvrtine mobilisanog vojnog sastava. Balkanski ratovi su pokosili crnogorsku mladost i iscrpili ljudske i materijalne rezerve Crne Gore.

Tokom balkanskih ratova u crnogorsku vojsku je, prema u istoriografiji utvrđenim podacima, došlo oko 11.000 dobrovoljaca pristiglih iz Amerike i 2.500 iz Male Azije, Carigrada, Egipta i Južne Afrike (Ilija Petrović, str. 58, 61-62; Borislav Ratković, Mitar Đurišić i Savo Skoko, Srbija i Crna Gora u balkanskim ratovima 1912-1913, Beograd 1972, str. 71-184).

Dobrovoljački bataljon od preko 500 boraca je učestvovao u borbama u tragičnoj skadarskoj epopeji, u okviru Primorskog odreda, čiji su borci bili uglavnom iz krajeva pod Austrougarskom i Turskom. Zna se da je „Crnogorcima pristiglo još oko 4.500 dobrovoljaca iz jugoslovenskih krajeva pod Austro-Ugarskom i crnogorskih repatriraca iz Amerike i Australije“.

Takođe, treba spomenuti i to da je u napadu na Skadar, 31. marta 1913. godine, izginuo jedan jedinstveni bataljon dobrovoljaca, „iz svih jedinica Primorskog odreda, čak i artiljerije“, koji je sačinjavalo 150 staraca, koji je, žrtvujući se, bombama otvorio prolaze kroz žičane prepreke.

Među crnogorske dobrovoljce u Prvom balkanskom ratu nepravedno bi bilo ne svrstati i crnogorske heroine – supruge, sestre, majke i kćeri crnogorskih ratnika, koje su bile „jedina komora i, vrlo često, jedina sanitetska pomoć“. Znatan broj njih je ostao na bojištu.

Ukupni, trajni gubici crnogorske vojske u oba balkanska rata iznosili su oko 10.600 ljudi. Znatan broj ranjenih ostali su invalidi, nesposobni ne samo za dalju vojnu službu nego i za privređivanje. Crna Gora je iz tih ratova izašla iscrpljena, vojnički prorijeđena, sa slabom opremom i naoružanjem, u koroti i borbi za opstanak.

Crna Gora nije bila spremna za novi rat, koji je dobio evropski i svjetski zamah, u kome se ona, mimo svoje volje, iznenada našla nepune dvije godine nakon balkanskih ratova. Ona je u ovaj Veliki rat ušla sa 40.000 vojnika. Svaki njen peti vojni obveznik se nalazio u Americi, a bilo ih je i u drugim krajevima svijeta.

Početkom septembra crnogorska vlada je opet stupila u vezu sa Mihailom Pupinom u vezi sa „amerikanskim Crnogorcima“ i njihovim eventualnim povratkom u zemlju, jer je otadžbina u opasnosti. Povratnicima je vlada bila spremna da plati troškove prevoza i omogući brz povratak u domovinu, jer naši iseljenici – dobrovoljci većinom nijesu mogli podijeliti troškove prevoza.

Iako je odziv dobrovoljaca bio masovan, iskrsle su mnoge teškoće, pogotovo sa prevozom i američkim vlastima, jer su SAD u to vrijeme bile neutralne. M. Pupin je uputio preko iseljeničkih glasila više proglasa Crnogorcima. Pošto je u početku odziv bio slab, uz druge neprilike, crnogorska vlada je morala poslati specijalnu misiju koja bi prikupljala crnogorske vojne obveznike i dobrovoljce. Pošto su članovi misije bili optuženi da pored prikupljanja crnogorskih vojnih obveznika u dobrovoljce vrbuju i austrougarske građane i američke državljane, rad misije je bio zabranjen, a njeni članovi su se našli na udaru zakona.

Izvjesno je da su se mnogi austrougarski podanici – Hercegovci, Bosanci, Ličani, Dalmatinci i Vojvođani i drugi „prijavljivali u dobrovoljce kao Crnogorci, pošto su austrougarski zakoni to tretirali kao izdaju, za što su slijedile drakonske kazne u slučaju zarobljavanja, najčešće strijeljanje“.

U međuvremenu, od balkanskih ratova do Svjetskog rata u Ameriku se iselilo „samo iz četiri crnogorske divizije 1506 vojnih obveznika“. Na samom početku rata, videći da je otadžbina u opasnosti, veliki broj Crnogoraca je, i bez poziva, pohitao u domovinu i u svoje jedinice. Dobrovoljci su se vraćali samoinicijativno i po grupama, a kasnije i organizovano. Smatra se da se u toku 1914. i 1915. u Crnu Goru vratilo oko 3.000 dobrovoljaca, među njima je bio priličan broj Bokelja i drugih podanika iz Austrougarske, prevashodno Srba.

Bile su pripremljene nekolike grupe dobrovoljaca za slanje u Crnu Goru, o čemu se starala crnogorska misija, i, pomorski kapetan Ante Seferović, konzul u Americi, uz pomoć engleskih, francuskih i srpskih konzulata u Njujorku. Dobrovoljci su u manjim i većim grupama, prebacivani, prekookeanskim brodovima do Francuske i Italije a potom u albansku luku Medova (San Đovani di Medua), a dalje prebacivanje do bojišta bilo je u nadležnosti crnogorskih vlasti, koje su ih sigurnosti radi prihvatale brodićem i prevozile do crnogorske obale. Oni dobrovoljci koji su išli kopnom nailazili su na razne probleme i teškoće.

Iz njujorške luke, u manjim i većim grupama, krajem 1914. i početkom 1915. godine stiglo je u Crnu Goru iz SAD nekoliko stotina dobrovoljaca. U crnogorskoj vojsci bili su i dobrovoljci iz okruženja: 300 dobrovoljaca iz okoline Čajniča i Foče, kao i tri hercegovačka bataljona – Gatački, Bilećki i Trebinjski sa blizu 2000 vojnika, od kojih je poginulo ili ranjeno oko 300 boraca.

Pošto su na Solunskom frontu svoje učešće uslovili da se bore pod crnogorskom zastavom, bili su rasformirani i internirani na Korziku.

Iz Sjedinjenih Američkih Država, preko Kanade, organizovano je, zahvaljujući članovima crnogorske misije Matanoviću i Đuraškoviću, i konzulu A. Seferoviću, upućeno oko 2.000 dobrovoljaca iz kanadske luke Halifaks. Prva grupa je, od 1.212 dobrovoljaca u dvanaest četa, krenula je 6. avgusta 1915. godine, a druga deset dana kasnije sa 1000 dobrovoljaca. Obje ove grupe su išle preko Soluna. Veći dio njihovog sastava je preko Skoplja i Peći stigao u Crnu Goru da, prije Makenzenove ofanzive, popuni prorijeđene redove u jedinicama crnogorske vojske u ratu protiv Austrougarske.

Slanje treće grupe od oko 600 dobrovoljaca je iz nekih razloga i peripetija, posebno zbog zatvaranja američko-kanadske granice, bilo onemogućeno sve do početka decembra 1915. godine, u najvećem zamahu Makenzenove ofanzive na Srbiju i Crnu Goru. Ova grupa dobrovoljaca je, njih 556, stigla engleskim ratnim brodom do Napulja, a odatle željeznicom do Brindizija, iz čije su luke, na istoimenom brodu, zaplovili na svoje posljednje putovanje, koje je tragično završilo pred albanskom lukom Medova.

Glavna fotografija: Crnogorski dobrovoljci iz SAD po prispijeću na Cetinje 1914. godine

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!