Uvjeren sam da bi nana Fata, da je bilo istinske potrebe za crkvom i u njenom dvorištu, dala svoju zemlju za tu namjenu. Svaki drugi savjestan i svjestan Bošnjak dao bi svoju zemlju za crkvu, kuću u kojoj će se spominjati Božije ime i ljudi učiti o lijepome i moralnome. Svako ko je insan u pravom smislu te riječi ne bi imao ništa protiv toga

Foto: Printscreen/Al Jazeera

Mnogo posjetilaca dolazi u Srebrenicu, Bratunac i Podrinje. Onima koji prvi put dolaze, a najave svoj dolazak, objašnjava se kojim putem da idu. Bilo da dolaze iz pravca Tuzle ili Sarajeva, kada dođu do Konjević Polja, bude im rečeno: “Eh, kad vidite ‘Fatinu crkvu’, tu skrenite desno prema Bratuncu”, A ako posjeta dolazi iz pravca Tuzle i Zvornika, kaže im se isto, da skrenu kod “Fatine crkve” lijevo prema Bratuncu.

Zanimljiva sintagma, u jednu ruku simpatična, koja se uvukla u narodski govor, a s druge strane jeziva jer je nastala silom i nepravdom. Čuj “Fatina crkva”? Kako je to moguće?

Moguće je.

Bošnjaci su kroz istoriju gradili i crkve i složno sa svojim komšijama pomagali se u izgradnji vlastitih bogomolja. Sjetimo se svježeg primjera kako je Ahmetlić, jedan od vlasnika grupacije HIFA, pomogao da se obnovi crkva. I drugih primjera ima.

To što je crkva na privatnoj bošnjačkoj zemlji izgrađena odmah iza genocida na putu gdje su stradale hiljade Bošnjaka govori samo jedno: da vlast i Crkva nikad nisu planirale da se Bošnjaci vrate na svoje.

Nana se inatila i zarekla da će do kraja života tražiti istinu gdje god bude morala, pa tako i u Strasbourgu, koji je danas donio odluku da crkva mora biti uklonjena. Inatili su se i Crkva i političari. Inatila se nana, inatili se naši sudovi, ali rješenja nije bilo na pomolu sve do danas.

PLANETARNO POZNATA

Nana Fata u međuvremenu je postala, slobodno možemo reći, planetarno poznata. Posjećivali su je ljudi sa svih strana svijeta i davali joj moralnu podršku. Svi su se rado susretali s njom. Kad je spomenu, svima uliva nadu da je borba za pravdu dostižna. Fata Orlović je heroj kao i njeni preci Orlovići, koji su stotinama godina unazad Konjević Polje čuvali i branili od svih nepravdi. U njoj je proradio taj iskonski orlovićevski inat. “Ne dam svoje, a ni tuđe neću”, sama je govorila. Da je džamija izgrađena na takav način na nečijoj zemlji, nikad u tu džamiju ne bi otišla, takođe je rekla.

Slična inat-crkva i njeni temelji i nezavršeni zidovi nalaze se 500 metara od Memorijalnog centra u Potočarima, takođe na uzurpiranoj bošnjačkoj zemlji, oduzetoj 1980. od porodice Begović. O toj crkvi niko ne priča, a Begovića nema više.

Fatinu crkvu prihvatali smo kao crkvu svi, nikome lično ona nije smetala i siguran sam da nijednom svjesnom Bošnjaku nijedna crkva bilo gdje u našoj domovini ne smeta nego smeta nepravda. Dokaz za to su brojne crkve koje su u ratu i agresiji ostale sačuvane tamo gdje su Bošnjaci. Sjećam se ratnih dana u izbjeglištvu, živio sam blizu crkve. Kad bi granatiranja s Ozrena krenula, nama djeci crkva je davala nadu da granate neće padati blizu nje.

Svjestan i razuman čovjek ne može sebi dozvoliti mržnju prema nečemu što je drugačije, ne mnogo drugačije od onoga što je on sam. Tako i naša Fata, majka, heroina, koja u svojim izjavama ponavlja da nema ništa protiv crkve nego ima protiv toga da bude na njenoj zemlji, gdje u blizini nema onih koji bi redovno dolazili na molitve u nju.

Fatina borba epskih je razmjera, sigurno primjer koji će prepričavati generacije i generacije. Jedna žena, starica, pred kraj života borila se za svoja prava i na kraju uspjela.

Izdigla se i pobijedila čitav jedan korumpiran sistem, i entitetski i državni.

HOĆE LI CRKVA BITI UKLONJENA?

Hoće li crkva biti uklonjena s njene zemlje? Neće u neko dogledno vrijeme. Isto kao što je bilo teško ukloniti crkvu s temelja džamije na Diviču, tako će i još teže biti ukloniti Fatinu crkvu.

Ako i bude premještena, ta crkva biće Fatina gdje god da bude. Svjedočiće o vremenu koje dolazi. Može biti jedna od polaznih tačaka oko koje će se okupiti i Srbi i Bošnjaci. Istina o dešavanjima iz vremena koje toliko ne volimo spominjati mora se znati.

Moramo radi svoje djece i budućnosti, moramo pričati da se zna, kako naša djeca ne bi preživljavala isto ili gore od onoga što smo mi preživljavali.

Crkve i džamije ne bi trebale nikome smetati. Crkva Pokrova presvete Bogorodice u Srebrenici, koja je na brdu iznad grada, i uz Čaršijsku džamiju i Bijelu džamiju, dominira gradom. Dio zemlje za tu crkvu kupljen je od Bošnjaka, još davne 1903, kada je crkva i izgrađena.

Uvjeren sam da bi nana Fata, da je bilo istinske potrebe za crkvom i u njenom dvorištu, dala svoju zemlju za tu namjenu. Svaki drugi savjestan i svjestan Bošnjak dao bi svoju zemlju za crkvu, kuću u kojoj će se spominjati Božije ime i ljudi učiti o lijepome i moralnome. Svako ko je insan u pravom smislu te riječi ne bi imao ništa protiv toga.

Slučaj Fate Orlović nije, čini mi se, plaho zanimao ni naše političare, ni srpske ni bošnjačke, niti naše sudove. Čini mi se, vjerovatno je tako, da bi svi oni voljeli da nema ni nane ni crkve ni tog slučaja, jer za rješavanje tog problema moraju jedni drugima praviti ustupke, a ustupci im se ne prave za nešto od čega nemaju direktne koristi. Tako je već 25 godina slučaj nane Fate ostao neriješena enigma, koja će, ako ne bude dobre volje, i dalje ostati takva.

PRAVDA JE UNIVERZALNA

O nani Fati pričaće se priče, snimati filmovi i pisati knjige. Isticaće se njena hrabrost i borba za pravdu. No, mi sebi moramo odgovoriti na jedno pitanje: jesmo li na strani onih što čine nepravdu nekome, bilo kome, ili onih koji se bore za pravdu, koji se čuvaju od toga da nekome naude?

Pravda je jedna, ne može biti pravda moja ili tvoja, naša ili njihova, “Naša pravda malo je više pravednija od vaše” ili “Vaša pravda malo je manje pravednija od naše”. Takve podjele ne smiju postojati. Pravda je univerzalna i zbog toga je tako slatka kada dođe u društvo u kojem je dugo nije bilo.

Nepravda je isto tako samo jedna i univerzalna. Ne može biti moja ili tvoja. Mogu samo ja ili ti činiti nepravdu. Nepravedno je i nepošteno činiti zlo u bilo kojem obliku. Zbog toga neka te Božije kuće niču po našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini na svakom brdu, dolini, ulici ili kvartu, tamo gdje istinske potrebe ima za jednom ili drugom ili nekom trećom bogomoljom.

Zašto da nam naša različitost bude prepreka kad u njoj ima mnogo jednakosti?

Ahmed Hrustanović, Al Jazeera

(Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere)