Aljo Hot i Hako Olević spletom okolnosti preživjeli napad na STC: Gledali smo ljude kako iz kula skaču u – smrt

Aljo Hot je preživio napad zahvaljujući činjenici što su nedjelju dana ranije kancelarije sa 94. preseljene na 22. sprat. Uprkos panici i požaru uspio je da izađe iz zgrade. Haka Olevića je sekunda dijelila od ulaska u voz kojim je svakog jutra odlazio na posao. Tog jutra je zakasnio…

Sjedinjene Američke Države će ove godine obilježiti 15 godina od terorističkih napada na Njujork i Vašington, u kojima je poginulo 2.977 ljudi.

Među poginulima su bila i tri iseljenika iz Crne Gore: Mon Đonbaljaj, Simon Dedvukaj i Rok Camaj. Oni su radili u zgradama Svjetskog trgovinskog centra kada su se dogodili napadi.

U zgradama STC-a su radili i mnogi drugi naši iseljenici. Među njima Aljo Hot i Hako Olević.

HAOS U ZGRADAMA NAKON UDARA AVIONA

Gusinjanin Aljo Hot je tog jutra, 11. septembra 2001, bio na sastanku na 22. spratu u zgradi Svjetskog trgovinskog centra (STC). Nedjelju dana ranije, ti sastanci su održavani na 94. spratu. Međutim, kako je gazda firme dobio dobru ponudu za izdavanje kancelarija na 94. spratu, svoje osoblje je preselio 72 sprata niže.

„Kada je prvi avion udario, znao sam da je u pitanju nešto gore od zemljotresa. Prvo se začuo jak udarac, a onda se zatresla čitava zgrada. Mislio sam da je u pitanju bomba. Od udara, sva stakla u kancelariji su se polomila, a mi smo se bacili na pod. Nakon desetak sekundi sam ustao i razmišljao kako da izađem iz zgrade. U kancelariji je zavladala panika i strah. Svi smo potrčali ka hodniku. Liftovi nijesu radili, pa smo krenuli stepenicama. Kada smo silazili, na 12 -13. spratu smo se sreli sa ljudima koji su bježali odozdo naviše, jer se na četvrtom, petom i šestom spratu pojavio dim i požar. Valjda su te požare izazvali liftovi koji su popadali. Pitao sam jednu ženu zbog čega bježe odozdo. Uzbuđeno mi je odgovorila da je dolje veliki požar“, ispričao je Hot, koji radi kao jedan od menadžera ABM kompanije.

U zgradi je, kaže, vladala panika, a niko nije znao šta se dešava.

„Ljudi su bili u panici i nijesu znali odakle prijeti opasnost. Vjerovatno su pretpostavljali da je na prvom spratu podmetnuta bomba. Uprkos tome, ja sam nastavio da trčim ka prizemlju, a za mnom su pošla samo dva-tri čovjeka. Kada sam došao do četvrtog sprata bilo je prepuno dima. Skinuo sam košulju kako bih se zaštitio od vatre. Kada sam stigao do prvog sprata, dolje je već bilo sve raščišćeno i onda sam doviknuo ljudima da mogu da dođu. Izašao sam i razgledao lijevo-desno. I dalje sam bio u panici, jer je oko mene narod izbezumljeno bježao. Krenuo sam da izađem između A i B nebodera i vidio da su svi lusteri popadali. Prepostavljao sam da je od toga i nastao požar. Kada sam pogledao vani, vidio sam da namještaj i razne stvari sa gornjih spratova padaju. I ljudi su padali… A ja i dalje nijesam znao šta se dešava. Kada sam izašao napolje, na mjestu gdje se nekada nalazio hotel vidio sam tijelo žene koje je oko 80 odsto bilo izgorjelo… Pogledao sam gore i vidio ogromnu rupu. Panika je bila na svakom koraku, a ja nijesam imao pojma da je avion uletio u zgradu. Jadni ljudi i žene su skakali sa spratova iznad mjesta udara aviona… To me je toliko potreslo da više nijesam mogao da gledam. Počeo sam da se udaljavam i tada se se čuo jak zvuk aviona koji se spuštao. Okrenuo sam se i vidio kako avion udara u B neboder. Noge su mi se odsjekle. Kao da nijesu bile moje. Nijesam mogao da se pokrenem od šoka. Trebalo mi je petnaestak sekundi da se priberem. Narod je trčao na sve strane. Čuo se plač i vriska“, prisjeća se Aljo Hot.

Suočeni s očajnom situacijom, zarobljeni u dimu i požaru, oko 200 ljudi je skakalo u smrt sa nebodera padajući na ulicu ili obližnje krovove zgrada na stotine metara niže. Pored toga, nekoliko osoba u neboderima se, nakon udara aviona, popelo na spratove iznad, u nadi da će na krovu nebodera biti spaseni helikopterima… Ipak, nije postojao plan za takvu mogućnost. Prema nekim izvorima, njima je bio onemogućen pristup krovu pošto su vrata koja idu do njega bila zaključana. Oko 1.366 ljudi je bilo zarobljeno na spratovima, iznad sprata koji je pretrpio udar aviona u sjevernom neboderu (1 STC). Niko od njih nije preživio. Oko 600 osoba je bilo zarobljeno iznad spratova koji su pretrpjeli udar u južnom neboderu (2 STC). Samo 18 ljudi je uspjelo da pobjegne na vrijeme, prije nego što se neboder srušio.

ZAKASNIO U ZGRADU SMRTI

Neki ljudi su imali sreće 11. septembra. Jedan od njih je i Plavljanin Hako Olević.

Radio sam za Fuji banku, kao VP pri kompjuterskim sistemima na 81. spratu u južnoj zgradi STC. Tog sudbonosnog dana imao sam sreću da zakasnim na voz. Bilo je nešto poslije osam sati, a na poslu sam, kao i obično, trebao da budem prije devet ujutro. Trčao sam stepenicama prema vozu i u trenutku kada sam pomislio da mogu da stavim ruku između vrata, ona su se u djeliću sekunde zatvorila. Voz je krenuo, a ja sam ostao razočaran na platou“, priča Hako Olević, koji je kasnio na dogovorene sastanke u devet i u deset sati ujutro.

Naišao je drugi voz i bio sam na putu prema poslu. Nekoliko stanica prije, kondukter je najavio da voz neće stati na stanici Svjetskog trgovinskog centra i predložio putnicima da izađu na narednoj stanici. Dok sam žurio Brodvejom prema poslu, zapazio sam da veliki broj ambulantnih i vatrogasnih vozila ide u istom pravcu. To me je začudilo. Primijetio sam dim koji se širio sa jedne zgrade i helikopter koji se nalazio na visini na kojoj je soliter gorjeo. Užurbano sam skrenuo sa Brodveja desno prema zgradama. Bio sam skoro preko puta njih, kada sam začuo vrisku, a odmah potom i jaku eksploziju. Neka stakla s okolnih zgrada su popadala. U tom momentu nijesam bio svjestan da je u zgradu udario avion, jer nijesam znao da je prva zgrada već napadnuta na isti način. Pretpostavio sam da je helikopter, kojeg sam posmatrao, ispalio raketu. Odjednom je narod počeo da se bježeći udaljava od udarenih zgrada. I ja sam se trčeći uputio prema City Hall Parku, u blizini J&R prodavnice. Shvatio sam da su zgrade udarene avionima. Dok sam gledao kako nesrećni ljudi skaču sa spratova koji su bili u plamenu, očajnički sam pokušao da nazovem kolege, ali je u tom momentu bilo nemoguće uspostaviti vezu“, kaže Olević.

Samo desetak dana prije udara, svi radnici Fuji banke su bili u južnoj, drugoj pogođenoj zgradi. Njihove prostorije su se nalazile od 79. do 82. sprata. Na sreću ogromnog broja Hakovih kolega, nedjelju dana prije udara, odnosno za „Labor Day“, većina radnika se preselila u sjevernu zgradu.

„Vjerovatno nas je u zgradi u kojoj sam radio bilo pedesetak, od kojih su mnogi izgubili živote. Ostalih nekoliko stotina se nalazilo u sjevernoj zgradi. Od njih niko nije stradao, jer su se nalazili oko pedesetog sprata, a zgrada je udarena mnogo visočije i svi su se evakuisali. Poginulo je 24 mojih kolega i sve sam ih manje-više poznavao. Sa nekima sam bio dosta blizak, jer smo, mimo posla, učestvovali u mnogim zajedničkim aktivnostima. Među njima je bilo i nekoliko rukovodlaca. To su bili hrabri i veoma radni ljudi koje su odlučili da ostanu u zgradi nakon što je prva udarena, jer im je navodno saopšteno da nemaju potrebe da je napuštaju. Ni dan-danas ne mogu da se pomirim s tim da ih više nema… Kao da smo bili rod, jer im se desilo ono što sam ja sticajem okolnosti i Božjom voljom izbjegao“, priča Olević.

On kaže da je jedno vrijeme osjećao grižu savjesti što nije doživio istu sudbinu kao i kolege koje su stradale na spratovima na kojima je i on trebao da bude…

„Jedina utjeha tada mi je bila familija kojoj sam se vraćao poslije posla. Kao i mnogima, nije mi jasno kako je tako nešto moglo da se desi“, kaže na kraju Olević.

Sead Hodžić (ARHIVA FOKUSA)

Upozorenje: Strogo je zabranjeno prenošenje teksta i fotografija bez pismene saglasnosti naše redakcije

Vezane vijesti:

Sjećanje na iseljenike iz Crne Gore: Sa kulama bliznakinjama se srušili snovi Mona Đonbaljaja, Simona Dedvukaja i Roka Camaja

„Ovdje je nakon eksplozije veliki dim. Ništa se ne vidi. Molim te sačuvaj familiju na okupu. Mislim da se nećemo više vidjeti”, bile su posljednje riječi šezdesetpetogodišnjeg Mona Đonbaljaja upućene njegovoj supruzi. On je nakon terorističkih napada na zgrade Svjetskog trgovinskog centra ostao zarobljen na 86 spratu, odakle je uputio poslednji poziv svojoj familiji.

Mon Đonbaljaj je jedan od 2.595 poginulih ljudi koji su radili u STC-u, a pored njega poginula su još dva iseljenika iz Crne Gore – Simon Dedvukaj (26 godina) i Rok Camaj (60 godina) OPSIRNIJE

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!