„Ovdje je nakon eksplozije veliki dim. Ništa se ne vidi. Molim te sačuvaj familiju na okupu. Mislim da se nećemo više vidjeti”, bile su posljednje riječi šezdesetpetogodišnjeg Gusinjanina Mona Đonbaljaja upućene njegovoj supruzi. On je nakon terorističkih napada na zgrade Svjetskog trgovinskog centra ostao zarobljen na 86 spratu, odakle je uputio poslednji poziv svojoj familiji.

Mon Đonbaljaj je rođen u Vusanju kod Gusinja. Početkom sedamdesetih je došao u SAD u potrazi za boljim životom. Zanimljivo da je, prije nego što je udario prvi avion, bio sa rođakom van zgrade da ispuši cigaretu.

„Ona je toga dana zaboravila ključeve od kancelarije i nije ulazila u zgradu, a on je hitro pošao nazad da bi na vrijeme bio na poslu. Dvije nedjelje unazad, moj otac je bio u sindikatu da ispuni aplikaciju za penzionisanje. Imao je dovoljno radnog staža da ide u penziju, ali nije mu se dalo. Mogao je nekoliko godina ranije to da uradi ali nije htio. Sedamnaest radnika iz njegove kompanije je izgubilo živote“, kazao nam je Monov sin Salji Đonbaljaj.

Pomenuti teroristički napadi su bili serija koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država koji su se dogodili u utorak, 11. septembra 2001. godine. Prema zvaničnom izvještaju 911 Komisije, 19 osoba u službi Al-Kaide, otelo je četiri američka aviona. Dva su udarila u Svjetski trgovački centar (STC) na Menhetnu u Njujorku. American Airlines let 11 je udario u sjevernu stranu sjevernog nebodera STC-a u 8:46:40 sati po lokalnom vremenu. U 9:03:11 po lokalnom vremenu United Airlines let 175 je udario u južni neboder.

Mon Đonbaljaj je jedan od 2.595 poginulih ljudi koji su radili u STC-u, a pored njega poginula su još dva iseljenika iz Crne Gore – Simon Dedvukaj (26 godina) i Rok Camaj (60 godina).

SUPRUGA JE MOLILA SIMONA DA NE IDE NA POSAO

Simona Dedvukaja je tog kobnog dana supruga Elizabeta molila da ne ide na posao. Željela je da pođe s njom u školu gdje je sudbonosnog 11. septembra, po prvi put u SAD, sjedala u školsku klupu. Nekako bi se, kako je govorila, ljepše osjećala da pođu skupa.

Međutim, Simon joj nije mogao uslišiti želju. Morao je na posao jer, kako joj je obrazložio, neke njegove kolege su bile na odmoru, tako da bi se stvorio manjak radnika. Vjerovao je da bi mu izostanak stvorio probleme u firmi. Obećao je Elizabeti da će u školu poći sa njom narednog dana. Bili su samo jedanaest mjeseci u braku. Niko nije mogao ni pretpostaviti šta će se toga jutra desiti. Simon je stigao na posao u osam sati ujutro, a već oko pola devet zvao je suprugu kako bi je probudio da ne zakasni u školu. Bio je to, na žalost, njegov posljednji poziv.

„Od tada nijesmo čuli ništa za njega. Kada je avion udario u zgradu on je najvjerovatnije radio na 94 – 95. spratu. Nakon udara aviona, mi smo ga bezuspješno pokušavali dobiti na telefon. Zvali smo neprestano. Na žalost nijesmo mogli uspostaviti vezu. Na početku smo se nadali da nije možda povrijeđen i prebačen u neku od bolnica. Bio je tada opšti haos i nijesmo mogli biti u potpunosti sigurni šta je bilo sa Simonom. Nakon tri dana prestale su naše nade“, kazali su nam Simonov otac Maraš i stric Deda.

Na zidovima kancelarije Simonovog strica Dede, okačene su slike svjetskog trgovinskog centra. Sve govori o tragediji koja je zadesila ovu porodicu.

„Imao je samo 26 godina. Na njegovoj i Elizabetinoj svadbi bilo je oko 800 ljudi. Bili su srećni. Bio je mlad i tek je počeo, što se kaže, da živi…“, kazao nam je Portal Revije Fokus Maraš, koji se sa porodicom iz okoline Tuzi doselio u SAD 1971. godine.

Poslije godinu dana od tragedije nađeni su ostaci Simonovog tijela. Na sahranu je došao veliki broj ljudi. Dedvukaji su osnovali Fondaciju koja nosi Simonovo ime. Cilj im je, kako kažu, da pomažu studente.

MON UČINIO AMANET DA MU SINOVI BUDU NA OKUPU

 Za razliku od porodice Dedvukaj, Đonbaljaji su izgubili svaku nadu onog trenutka kada se zgrada STC-a srušila. Salji Đonbaljaj se i danas sjeća svakog trenutka toga jutra kada je zajedno sa ocem, po ko zna koji put, krenuo na posao.

„Otac se tih dana bio promijenio. Jako je interensantno da je dan prije tragedije čitavo vrijeme slušao pjesmu ‘Ali-pašin izvor’. To je pjesma koju je želio taj dan da čuje i slušao ju je preko interneta. Volio je Gusinje. Iako sam to znao, meni je bilo čudno njegovo ponašanje i nagla povučenost. Nije htio taj dan da previše komunicira. Sljedećeg jutra me je oko pet sati probudio, i krenuli smo zajedno na posao. Ušli smo u autobus, insistirao je da mi on plati kartu, a kasnije čitavim putem od kuće do posla bio je ćutljiv i nije progovorio nijednu riječ. Kada sam izašao iz autobusa samo me je pogledao i mahnuo mi rukom. Imao sam jako loš predosjećaj da će nešto loše da se desi. U srcu sam osjetio nešto tako jer nijesam mogao to jutro oca da prepoznam. Uvijek je bio šaljivdžija. Međutim, to jutro je bio nekako potišten…“, prisjeća se Salji Đonbaljaj.

Ubrzo su Saljiju stigle loše vijesti.

„Dok sam bio na poslu, kolega mi je u liftu rekao da je avion udario u Svjetski trgovinski centar. Pomislio sam da je u pitanju neki mali aviončić. Smjesta sam pošao u kancelariju gdje imamo televizor da bih vidio o čemu se radi. Taj avion je udario u susjednu zgradu od one gdje je moj otac radio. Međutim, kada je drugi avion udario u očevu zgradu, istog trenutka se sve promijenilo. Predosjećao sam da se ocu nešto užasno desilo. Zvao sam kući i pričao sa majkom i bratom. Ona mi je rekla da je otac već dva puta zvao. Poslije prvog udara aviona, nazvao je kući i pričao sa mojim mlađim bratom Bekimom. Rekao mu je da je bomba eksplodirala ali mu je Bekim kazao da je to u stvari avion udario u zgradu. On je zapanjeno ponovio: ‘Avion’, i glas je počeo polako da mu se gubi. Rekao je da mora da ide i spustio je slušalicu. Nekoliko minuta nakon razgovora, avion je udario u zgradu gdje je on bio. Ubrzo je otac nazvao ponovo i rekao da je bila velika eksplozija i da ništa ne vidi od dima. Pokušavao je da nađe kvaku na vratima i da izađe napolje. Međutim, zbog dima ništa nije vidio. Nalazio se dva sprata iznad mjesta gdje je udario avion, koji je tom prilikom napravio rupu od 79 do 84 sprata… 

‘Molim te sačuvaj familiju na okupu, mislim da se nećemo više vidjeti’, bile su njegove posljednje riječi i amanet upućen našoj majci. U tom momentu je nestao signal. Brat je pokušao da ga dobije ali bezuspješno. Poslije toga je nastao pravi haos“, ispričao nam je vidno potrešeni Salji.

Porodica je ispunila Monovu želju da bude sahranjen u Gusinju

Kada su u ruševinama STC-a 2003. pronađeni Monovi posmrtni ostaci, porodica se odmah dogovorila da ih prenese u Vusanje kod Gusinja.

„To je bila velika njegova želja, da tamo bude ukopan, i mi smo je ispoštovali“.

Iza Mona Đonbaljaja su ostala tri sina: Seljim, Salji, Bekir, ćerka Škurta i brojna unučad. Njegov sin Salji kao uspomenu na svog oca čuva i kamen od STC-a. On je zajedno sa Seljimom i Bekirom ispunio očevu posljednju želju. Ostali su na okupu i kupili veliku kuću u Bronksu gdje svaki od njih ima svoj stan.

ROKO CAMAJ JE RADIO NA 107. SPRATU

Sa porodicom poginulog Roka Camaja, na žalost, nijesmo uspjeli stupiti u kontakt. I pored velikog truda i raspitivanja na nekoliko adresa, ostali smo uskraćeni za razgovor sa njegovom familijom.

U suštini, Roko Camaj je imao posao za koji bi mu možda samo nekoliko ljudi zavidjelo – čistač prozora na Svjetskom trgovinskom centru. Nekoliko puta godišnje, uzdignut 1,300 fita iznad zemlje, on i njegov partner bi prali prozore 107-og sprata, čiji su prozori bili previše veliki za automatski sistem pranja. Ostalim danima godine, upravljao je mašinama koje su se kretale vodoravno niz zgradu.

“Nije se plašio ničega. Nije znao za strah”, izjavio je svojevremeno njegov brat Kole Camaj.

Godinama je njegova supruga bila pod utiskom da on pere prozore unutar zgrade. Jednom je slučajno preko novina saznala o njegovom poslu. Kada je čula istinu, bila je više nego ljuta. Naravno, Roko ju je uvijek ubjeđivao da nema razloga za paniku i da je uvijek dobro pričvršćen za zgradu.

Rokov sin, Vincent, izjavio je da je otac puno volio svoj posao i on je za njega bio bjekstvo od ljudi. Uvijek je govorio: “Gore smo samo ja i nebo. Nikoga ne diram i niko me ne dira”.

Porijeklo Roka Camaja je iz okoline Tuzi kod Podgorice.

Sead Hodžić

Arhiva Fokusa

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE

Aljo Hot i Hako Olević spletom okolnosti preživjeli napad na STC: Gledali smo ljude kako iz kula skaču u – smrt