Selma Šljuka, pjesnikinja: Danas imate veću podršku društva što ste veći mangup i gluplja starleta

„Za izdavanje moje knjige bila je potrebna određena suma novca, što je normalno. Ja sam mogla to da finansiram, ali sam željela da ipak imam ‘prijatelje knjige’, odnosno sponzore. Od više od 900 mailova koje sam poslala u roku od nedjelju dana, sramota me je da kažem koliko sam dobila odgovora. Jednostavno je tako: vrijednosti su se poremetile, svi su u trci za novcem i, jednostavno, kultura se tu ne uklapa“

Pjesnikinja Selma Šljuka rođena je u Pljevljima prije trideset godina, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Fakultetu za saobraćaj, komunikacije i logistiku u Beranama. Napisala je knjigu poezije „Deseto nebo“ i članica je Svjetskog pokreta pjesnika. Živi i radi u Podgorici.

Za sebe kaže da je humanista i zaljubljenik u fitnes i životinje više nego u ljude. Opisuje sebe i kao Don Kihota koji juriša na zmajeve jer je vjetrenjače pobila.

U razgovoru za Portal Revije Fokus Šljuka otkriva kako je zavoljela poeziju, kako je i kada nastala njena prva pjesma, sa kojim se problemima susretala prilikom štampanja zbirke „Deseto nebo“, koliko se u Crnoj Gori cijeni kultura…

Otkad pišete poeziju?

– Počela sam da pišem još u osnovnoj školi, ali tada je to bilo uglavnom za literarne konkurse i ne bih to nazvala poezijom. Tek u srednjoj školi je to poprimilo malo ozbiljniji oblik i stil, tako da bih mogla da kažem da od tada i pišem.

Objavili ste knjigu poezije „Deseto nebo“. Imali ste promocije u rodnim Pljevljima i Podgorici, a prvo predstavljanje bilo je u Beogradu. Zašto baš Beograd?

– Knjiga „Deseto nebo“ je objavljena u aprilu prošle godine u izdanju Književne omladine Srbije (KOS), u ediciji Pegaz. Pošto je izdavačka kuća iz Beograda, bilo je logično da tamo bude prva promocija, pa sam baš na pravi način doživjela april u Beogradu. Poslije Beograda promocija je bila u Podgorici, a za kraj sam ostavila moja rodna Pljevlja, gdje je bilo i najviše emocija, pa i suza.

Otkud ljubav prema poeziji?

– U poeziju sam se zaljubila jako rano, jer sam sa pet godina naučila da čitam, pa sam se od ranog djetinjstva najviše družila sa knjigama. Starija sestra je tada išla u osnovnu školu i znala sam uz nju da učim stihove i satima bih recitovala po kući. Znala sam tada da želim da pišem, a poezija je pravi način za iskazivanje emocija kojih je kod mene još od najranijih dana bilo previše. Ta ljubav je dobila smisao kada sam prvi put pročitala pjesmu „Čekaj me“ Konstantina Simonova. Bila sam opčinjena njom i dan-danas sam. Poezija vas nekako ogoli, potpuno otkrije dušu i zbog toga mi je uvijek bila draža od proze.

Kada ste napisali prvu pjesmu?

– Prvu pravu pjesmu sam napisala sa 13 godina. Kažem pravu, jer sam i prije toga pokušavala da pišem stihove i rime, ali mi nikako nije išlo. Te godine je izašao konkurs za najljepšu pjesmu o mom gradu i ja sam poslala svoju, onako kako sam osjetila grad u tom trenutku. Osvojila sam prvo mjesto. Poslije nje su se nizale pjesme jedna za drugom, i kad jednom kamen krene lavina se ne zaustavlja.

Pišete li prozu?

– Naravno, nije samo da sam zaljubljena u poeziju. Zaljubljena sam u pisanje uopšte, valjda to ima veze sa tim što sam rano počela da čitam. Voljela sam da izmišljam bajke i priče, mada nijednu nijesam zapisala. Kasnije sam počela da pišem dnevnike, kao i velika većina mojih vršnjaka. Dnevnik pišem i dan-danas. Kako sam otkrivala knjige i pisce, tako sam usavršavala svoj stil. S napretkom tehnologije i moje pisanje je postalo virtuelno, i prozne tekstove uglavnom pišem u formi bloga već četiri godine. Naravno, olovka i papir su još moja velika strast i nema te tastature koja mi može zamijeniti rukopis. Kada negdje putujem još sa sobom nosim notes i olovku, ukoliko naiđe trenutak inspiracije.

Koji su najčešći motivi u Vašim pjesmama?

– Pošto sam oduvijek bila previše emotivna, pisanje mi je pomoglo da kanališem te emocije, da ih nekako „izbacim“ iz sebe. Poezija je većinom vezana za ljubav, a u zbirci ima nekoliko pjesama koje su, moglo bi se reći, „mračne“, i vezane su za neke životne situacije u kojim sam se nalazila u to vrijeme. Sve pjesme su lične, autobiografske. Vjerovatno ne bih ni umjela drugačije da nešto napišem ako to ne osjetim. U gotovo svim pjesmama najviše ima nostalgije i tuge. U posljednje vrijeme mi više prija da pišem u muškom rodu. Nekako osjećam da emocija jače „zvuči“ na taj način. Proza je već nešto drugo. Tu nije tema samo ljubav već život, lični stavovi, borba sa sobom, sistem u kojem živimo, prijateljstva… Tu je glavna tema breme koje nosi život. Ponekad se osvrnem na neki događaj koji ostavi baš snažan utisak na mene. Često opišem i utiske koje pojedine knjige ostave, pa ih tako preporučujem drugima jer smatram da knjige i emocije ne treba čuvati samo za sebe.

Koji Vam je omiljeni pjesnik/pjesnikinja?

– Po cijenu da zvučim programirano, omiljeni pjesnik mi je definitivno Mika Antić, kojeg svi vole ali rijetki osjećaju, ali tu su i Miladin Berić, Ratko Petrović i Goran Tadić. Njih uvijek izdvajam jer volim njihov stil pisanja i emotivnost koja izbija iz svake riječi. To je više od poezije. Poeziju je teško voljeti, i to može jedino neko ko je razumije i ko je osjeća. Njihove pjesme me lako inspirišu, a ono što su drugi prepoznali u mojim pjesmama je i veliki uticaj Đorđa Balaševića kojeg ne svrstavam u muzičare, već upravo u pisce i pjesnike, tako da je i on jedan od mojih pet najdražih pjesnika.

Koliko se u Crnoj Gori cijene poete?

– Crna Gora ima dosta poznatih pjesnika, ali su poete i poezija kod nas potpuno drugačije prihvaćeni, ili možda ja imam takvo iskustvo. Cijene se oni koji imaju jači vjetar u leđa, i to je sigurno. Prije nego što sam poslala rukopis na konkurs za Pegaz tražila sam izdavača u Crnoj Gori. Kod nas nema puno izdavačkih kuća, ali sam kontaktirala gotovo sve – Novu knjigu, Narodnu knjigu, Omladinski književni forum sa Cetinja, Gligorije Dijak… Dobila sam odgovor samo od jedne. U međuvremenu je raspisan konkurs za Pegaz i KOS mi je ponudio da izdaju moju knjigu, a uslovi su bili znatno povoljniji nego oni koje sam dobila u Crnoj Gori. Zbog toga sam prvu knjigu izdala u Beogradu. Danas je najlakše izdati knjigu u „ličnoj režiji“ i mnogi tako rade. Nemam ništa protiv i, s jedne strane, to je zaista sjajno. Međutim, smatram da izdavanje knjige treba da bude drugačije, ozbiljnije, da izdavač treba da stoji iza vas i vašeg rada. To je kao neka potvrda da to što ste napisali nečemu vrijedi. Radila sam pjesničke večeri u Pljevljima i Podgorici, a odziv je bio više nego tužan. Da bi pjesnik i pisac uopšte mogao da bude cijenjen u Crnoj Gori (a vjerujem i u drugim zemljama Balkana) potrebno je puno više od čistog srca i emocije. U Crnoj Gori se svečano otvaraju kružni tokovi, ali na promociju knjige poezije teško da ćete imati podršku medija i sistema uopšte. Sad pripremam drugu knjigu i naišla sam na isti problem s izdavačima u Crnoj Gori, bar kad je poezija u pitanju.

Slažete li se sa konstatacijom da je kultura kod nas zanemarena?

– Kultura na ovim prostorima jednostavno više nije prioritet. Za izdavanje moje knjige bila je potrebna određena suma novca, što je normalno. Ja sam mogla to da finansiram, ali sam željela da ipak imam „prijatelje knjige“, odnosno sponzore. Nekad je potrebno da osjetite da i drugi vjeruju u vas i u to što radite. Kladila sam se sa prijateljima da niko neće pristati da sponzoriše knjigu poezije. Poslala sam e-mail u kojem sam tražila sponzorstvo gotovo svim privrednicima i firmama u Crnoj Gori. Od više od 900 mailova koje sam poslala u roku od nedjelju dana, sramota me je da kažem koliko sam dobila odgovora. Jednostavno je tako: vrijednosti su se poremetile, svi su u trci za novcem i, jednostavno, kultura se tu ne uklapa. Danas je i kućna biblioteka trend i dekoracija. Mislim da su internet i amerikanizacija medija dosta doprinijeli da se kultura zanemari na našim prostorima. Tužno je što je današnjim generacijama dostupno gotovo sve znanje, ali ga ne koriste, niti ima neko da ih usmjerava ka tome. Dostupne su im i mnoge pogrešne stvari, a roditelji često nemaju vremena da ih kontrolišu. Što ste veći mangup i gluplja starleta to ste više podržani u društvu. A to je više nego tužno.

Čini se da ste nepopravljivi sanjar, romantičar, maštalac…

– To se ne čini, to je surova realnost. Mislim da su za to „krive“ knjige koje sam čitala od malih nogu. I dan-danas je tako. Knjige su me „upropastile“. Šalu na stranu, ima tu dosta i životnih situacija, način odrastanja, svi usponi i padovi… Oblikuje to čovjeka. Ja još vjerujem u iskrenost i ljubav, mada toga najmanje ima u današnjem vremenu. Dešavalo se mnogo toga, i lijepog i ružnog, ali umjetnost je sačuvati dijete u sebi, za šta je u mom slučaju definitivno „kriv“ Mali Princ.

Na kojem ste trenutno nebu?

– Imala sam krizu u pisanju koja je trajala sigurno dvije, pa možda i tri godine. Na kraju studija sasvim slučajno sam dobila inspiraciju za “Deseto nebo”, i to je bio sinonim za deseti sprat zgrade u kojoj su nastajali stihovi. Bio je to lijep period, i nedostaje mi ponekad, ali sad sam se spustila ipak bliže zemlji. To na kojem sam nebu zavisi od niza emocija koje nosim, ali priznajem, ne letim već neko vrijeme. Za let ka nebu trebaju krila.

NAPOMENA: SELMIN RAD MOŽETE PRATITI NA NJENOM BLOGU “DESETO NEBO”.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!