Potresna ispovijest Izudina Alića: Od Mladića sam uzeo čokoladu, a on mi je kasnije pobio porodicu

Bio je jul 1995. godine, dvanaesti u mjesecu, kada je nastao snimak koji je obišao svijet. Ratko Mladić s grupom vojnika u Potočarima, nedaleko od Srebrenice, zalazi među ljude protjerane iz njihovih domova i po obrazu tapše plavokosog dječaka. Pita ga kako se zove i koliko mu je godina, a dječak na brzinu slaže. Da bi ispao veći, kaže da ima dvanaest, iako je imao osam. Taj plavokosi dječak bio je Izudin Alić

Sjedio je u predvorju Histrionskog doma u zagrebačkoj Ilici i ozbiljnog izraza lica iščekivao trenutak kada će na pozorišnim daskama vidjeti djelić vlastite sudbine.

“Teško mi je”, izustio je dvadesetosmogodišnji Izudin Alić, pa hrapavom rukom prikrio oči pune suza, piše Večernji list.

Predstava “Djeca s CNN-a”, autora Amira Bukvića, koju je nedavno Izudin prvi put pogledao, vratila ga je dvije decenije unazad, u Srebrenicu, piše Večernji list.

PLAVOKOSI DJEČAK

Odrastao je s majkom Fatimom, ocem Šahzetom, sestrom Izudinom i braćom Isadom i Nurijom u obližnjem selu Prohići. Trčao je prašnim seoskim cestama, bio najsrećniji kad bi se vozio u autobusu…

Dok mu je djed Šahin pravio vozila s drvenim volanima, Izudin je maštao da će biti vozač kamiona. Prvi razred osmoljetke završio je u Srebrenici, u drugi nije ni stigao da krene…

Bio je jul 1995. godine, dvanaesti u mjesecu, kada je nastao snimak koji je obišao svijet. Ratko Mladić s grupom vojnika u Potočarima, nedaleko od Srebrenice, zalazi među ljude protjerane iz njihovih domova i po obrazu tapše plavokosog dječaka. Pita ga kako se zove i koliko mu je godina, a dječak na brzinu slaže. Da bi ispao veći, kaže da ima dvanaest, iako je imao osam.

Taj plavokosi dječak bio je Izudin Alić.

“Najprije smo morali s ognjišta u Srebrenicu, odakle smo prešli u Potočare. Đedo je naš’o sijena i odnio ga u hale, gdje smo prenoćili. Nijesam ja onda mog’o znat’ da je Mladić krvnik. Rek’o nam je da budemo strpljivi, da oni koji žele mogu ostati i da će oni koji ‘oće otić’ bit’ prevezeni do Kladnja. Dijelili su i čokolade. I ja sam jednu dobio”, sjeća se Izudin.

Nekoliko sati kasnije ubijeni su njegovi otac, amidža, bratić, tetak…

“Ko god je iš’o kroz šumu, nije živ iziš’o. Pamtim da mi je otac zadnje rek’o da će doći živ i zdrav. Mi smo spavali po tuđim kućama, pod šatorima, seljakali s jedne na drugu adresu. I čekali ga. Sve dok nije pronađen u masovnoj grobnici. Uz njega su bili tabakera, kremen i upaljač. Prije deset godina pokopan je u Potočarima. Tetkinog muža još nijesu našli”, i danas s mukom izgovara Izudin.

NAJMLAĐI BRAT STUDIRA

Decenija je prošla i otkako se porodica Alić vratila kući u Prohiće. Selo je danas gotovo pusto, mladost je iz njega iščezla. Izudinov san da će biti vozač kamiona nije se ostvario. Uspio je da završi samo sedam razreda osnovne škole.

I njegovom bratu Isadu rat je prekinuo maštanje o školovanju. Zato su se braća zarekla da će najmlađem Nuriji omogućiti da se obrazuje, jer će samo tako imati drukčiji, bolji život od njihovog.

“Nurija studira u Tuzli i biće učitelj. Na prvoj je godini i dobro mu ide. Isad i ja se bavimo stočarstvom. Imamo 30 ovaca i 25 jagnjadi. Jedan uvijek mora da bude kod kuće, ima posla oko stoke. Sad treba da nam se teli krava i Isad nije mogao da dođe sa mnom u Zagreb. Borimo se da preživimo i da možemo da školujemo Nuriju. Sestra se udala, ima djecu. Majka živi s nama, đedo je u svojoj kući u selu. U selu su i dvije kuće u kojima žive Srbi. S jednima nijesam u dobru, s drugima se pozdravljam. Ne mogu reći da među Srbima imam prijatelja, al’ imam poznanika”, kazao je Izudin Alić.

Na godišnjicu pokolja, kada su se ugasile hiljade i hiljade života, on je svake godine među rijekom ljudi koja se sliva u Potočare, na obilježavanje Dana genocida u Srebrenici.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH