Po obrazovanju menadžerka, a po životnom opredjeljenju manekenka, Tamara Mirčević nam otkriva dobre i loše strane manekenskog posla, te čemu uči polaznike svoje Superstar Model Agency

Dvadesetšestogodišnja Podgoričanka Tamara Mirčević bavi se modelingom već deset godina, a od nedavno je u rodnom gradu otvorila školu manekenstva Superstar Model Agency. Kada je kao srednjoškolka počela da korača modnim pistama, izdvojila se izuzetno vitkom figurom, lijepim vaspitanjem i željom da napreduje. Mada je manekenstvo uvijek smatrala hobijem, Tamara je po završetku srednje škole dobila priliku da se okuša među najvećim profesionalcima u Milanu, prijestonici modne industrije. 

Šta danas smatrate svojim najvećim uspjehom u manekenstvu?

– Najvažniji angažman u mojoj karijeri je odlazak u Italiju, u Milano, gdje sam radila za prestižne modne kuće. Moj prvi angažman u inostranstvu bio je pravo iznenađenje, jer nisam očekivala da ću tako brzo dobiti posao s obzirom da sam tek bila doputovala. Odlično sam se snašla, te sam kasnije iznova i iznova radila za istu modnu kuću.

Čega ste se najviše plašili kada ste krenuli u Italiju?

– Pripremajući se za odlazak od kuće najviše me je bilo strah od novog, kako ću se uklopiti, kako ću se slagati sa cimerkama… Ali, sve je na kraju ispalo bolje nego što sam očekivala.

Kako je bilo dijeliti stan sa nepoznatim djevojkama, da li je bilo nekih neobičnih situacija?

– Bilo mi je jako neobično gledati kako se modeli hrane i koliko su opterećeni time. Naime, djevojke sa kojima sam dijelila stan jele su samo hranu sa malim procentom masti ili namirnice koje ih uopšte i ne sadrže. Mjerile su se konstantno i držale razne diijete koje su se sastojale od ispijanja zelenog čaja, a umjesto obroka jele su samo voće, što je za mene bilo nezamislivo i što ne bih preporučila nikome.

Da li ste često na dijeti?

– Što se tiče održavanja linije, mogu reći da imam veliku sreću što sam naslijedila dobre gene od svojih roditelja, tako da nikada u životu nisam bila na dijeti. Jedem, istina u malim količinama, i dosta se krećem. Naravno, dosta tečnosti je uvijek moja preporuka.

Možete li napraviti paralelu između bavljenja manekenstvom kod nas i u inostranstvu?

– Bavljenje manekenstvom kod nas i u inostranstvu ne može da se poredi. Tamo iza vas stoji cijeli tim koji se trudi da vam izgradi imidž da biste što bolje napredovali, savjetuju vas kako se da se ponašate na kastinzima. Kod nas je i malo dešavanja i malo stručnih osoba iz te oblasti koje mogu da vam daju makar dobar savjet.

Šta je sve potrebno za uspjeh u poslu kojim se bavite?

– Osim što morate imati fizičke predispozicije, u modelingu su za uspjeh jako bitni taj neki X faktor, karakter modela, velika volja i upornost. Kontakti su takođe bitni, ali i biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, kao i za toliko drugih zanimanja. Pored fizičkih i psihičkih zahtjeva, sreća igra takođe bitnu ulogu za zapaženost i ostvarenost u modelingu.

Imate li neke uzore iz svijeta manekenstva?

– Moram da pomenem Mariju Vujović Vukčević i Jelenu Šćepanović, kojima zavidim na divnoj karijeri, a koje su ostale prizemne bez obzira na veliki uspjeh.

Postoji li nešto na šta nikada ne biste pristali za slavu?

– Ne bih pristala na neke ucjene, uslovljavanja ili bilo šta što bi mi pomoglo u karijeri, a kosi se sa mojim moralnim načelima. Do sada nisam imala nekih nepristojnih ponuda.

Da li je posao modela glamurozan kao što izgleda ili zna da bude i naporan?

– Tokom rada u inostranstvu imala sam malo slobodnog vremena. Obično je to jedan dan u nedjelji, ali dešavalo se da tokom određenog perioda nemam nijedan slobodan dan. To mi je veoma teško padalo, jer nisam imala vremena za sebe, ali, opet, to je sastavni dio ovog posla.

Od nedavno ste u ulozi učitelja i mladima prenosite svoja znanja i iskustva o manekenstvu.

– Tako je. Superstar Model Agency je škola manekenstva koja je počela sa radom u februaru ove godine, a bavi se, prije svega, otkrivanjem, obukom i promovisanjem talenata. Zadovoljna sam napretkom polaznika koji će se pokazati na završnoj reviji u junu. Osim što sam njihov predavač, zadužena sam za gotovo sve što obuhvata posao “učitelja”. Kako u školi imamo veoma mlade polaznike, njihova očekivanja su od samog starta bila velika jer ne znaju da moraju ići postepeno, ulagati i truditi se konstantno. Savjetujem ih o svemu što bi moglo da im koristi i u životu i u ovom pozivu. Na časovima često imamo goste iz raznih profesija i svi se zajedno trudimo da im prenesemo svoja znanja.

Polaznike učimo da budu humani. Organizovali smo posjetu Centru za djecu sa posebnim potrebama, radimo na sticanju samopouzdanja, učimo ih pravilima ponašanja i usmjeravamo ka prvim revijama, reklamnim snimanjima i modnim editorijalima. Poslije završene obuke polaznici će biti spremni za svaki vid modnog angažmana. Prvi mjesec smo se fokusirali samo na hod i koreografije, a sada već imaju razna snimanja, fotografisanja i revije. U cilju sticanja bolje slike svog okruženja, polaznike sam vodila u posjetu NVO “Rastimo zajedno” iz Podgorice, gdje su naša djeca bila jako lijepo dočekana. Na završnoj reviji u junu, sav novac od ulaznica biće doniran njima.

Kako Vam prija ova nova uloga?

– Ovo je prvi put da nisam u ulozi modela i drago mi je da svoje znanje mogu da prenesem na druge. Zaista uživam u tome.

Pada li Vam teško kada morate da odbijete neko dijete koje bi željelo da bude dio vaše agencije?

– Nažalost, kada je u pitanju ovaj poziv moraju da postoje određene predispozicije, tako da sam bila u prilici da kažem ne određenim kandidatima.

Šta polaznicima najteže pada tokom obuke?

– Imam stariju i mlađu grupu, a svima najteže pada monotonija jer vole da su aktivni i da uvijek imaju raznovrsna dešavanja. Ne vole ponavljanja. Bitno je da djeca imaju hobi, treba pratiti njihove afinitete i želje i shodno tome naći im neku zanimaciju. Ne treba raditi ništa na silu, niti ostvarivati sopstvene želje preko djeteta, što nije rijetka pojava.

Da li je veliki broj škola manekenstva i agencija dobro ili loše za Vaš posao?

– U posljednje vrijeme sve je više škola za manekene i modnih agencija, što nije bio slučaj kada sam ja počinjala. Koliko je dobro toliko je i loše. Dobra strana je to što dosta mladih i ambicioznih djevojaka i momaka imaju veće šanse da napreduju ukoliko nađu dobru agenciju, a loša strana je što se rastom kvantiteta gubi na kvalitetu.

Imaju li Vaši polaznici predrasude o načinu života modela?

– Mladi nemaju realnu sliku o tome šta znači biti model. Zamišljaju to sasvim drugačije, ne znajući koliki rad i trud stoji iza toga. Najviše ih privlače fotografisanja i učestvovanja na revijama, ali kada dođe do toga zaista se iznenade misleći da je sve mnogo lakše. Život modela nije nimalo jednostavan. U inostranstvu svaki put dolazi do suočavanja sa nečim novim i, samim tim, model mora biti prilagodljiv i snalažljiv, s obaveznim znanjem jezika. Ukoliko se drži podalje od lošeg društva i žurki do kasno u noć, to je jako lijepo iskustvo, sa mogućnošću dobre zarade.

Jeste li i Vi nekada išli na te čuvene žurke poslije revija?

– Imala sam priliku da prisustvujem žurkama poslije revija, na kojima možete vidjeti razne poznate ličnosti, ali je bilo veoma iscrpljujuće za mene tako da sam rijetko izlazila.

Šta Vam je donijelo, a šta oduzelo bavljenje manekenstvom?

– Ovaj posao mi je pomogao da budem samostalnija i sposobnija. Tokom godina rada usvojila sam dosta dobrih životnih navika, pa se sad više krećem, unosim više tečnosti … Ono što mi nikako nije prijalo jeste hronični nedostatak sna, tako da sada sebi dajem oduška i spavam malo duže. Takođe mi je teško padalo da dijelim stan sa još pet djevojaka. Na to sam se teško navikla i u početku mi je to bio najveći problem.

RKakvi su Vam dalji planovi?

– Moji planovi su da ostanem u svijetu modelinga. Ako budem imala vremena poći ću u inostranstvo, s obzirom da sam dobila primamljivu ponudu za rad na jednoj lijepoj destinaciji. Takođe me možete vidjeti na domaćim modnim manifestacijama, kao što je Montenegro Fashion Week, gdje ću biti model za brojne dizajnere iz zemlje i regiona.

Tekst: Dragana Đurić (Gracija.me)

Foto: Darko Jovanović (Gracija.me)