Iseljavanje stanovništva sa sjevera Crne Gore u prvim mjesecima 2015. godine poprimilo je šire razmjere nego što se to u prvi mah pretpostavljalo.

Nakon organizovanog odlaska Albanaca sa Kosova u februaru ove godine, u martu je počelo iseljavanje sa sjevera Crne Gore, mahom iz djelova naseljenih bošnjačkim stanovništvom, koje i dalje traje.

Prema informacija NVO „Euromost“ iz Bijelog Polja, sa sjevera Crne Gore od marta ove godine do sada iselilo se oko 3.500 ljudi.

Radi se prevashodno o stanovništvu sa područja opština Bijelo Polje, Plav, Gusinje, Rožaje, Pljevlja i Petnjica.

Razloge odlaska s vjekovnih ognjišta većina tih ljudi nalazi u siromaštvu i nepostojanju perspektive za život dostojan čovjeka u Crnoj Gori.

Dakle, ekonomski razlozi su osnova najnovije migracije stanovništva sa sjevera prema zemljama EU, u prvom redu Njemačkoj i Luksemburgu.

Očekivanja tih ljudi su velika. Bježe od siromaštva u nepoznato… A šta ih, zaista, očekuje?

Za ljude koji dođu u Njemačku postoje dvije mogućnosti prijave – kao tražioca azila ili kao izbjeglice.

U Njemačkoj je pitanje prava azila regulisano u prvom redu ustavom SR Njemačke (član 16a), a zatim i Ženevskom konvencijom koja reguliše ovu oblast.

Institut „sigurne zemlje porijekla“ kod prava na azil igra veoma važnu ulogu. Naime, ukoliko tražilac azila dolazi iz „sigurne zemlje porijekla“, onda je postupak za priznavanje azila hitan i kratak, a odgovor negativan, što praktično znači da tražioci azila sa svojim porodicama moraju u najkraćem mogućem roku da napuste SR Njemačku.

Krajem prošle godine donesene su izmjene zakona o azilu u njemačkom parlamentu kojima su Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija svrstane u „sigurne zemlje porijekla“.

Izvan tog okvira ostale su Crna Gora, Kosovo i Albanija.

Već u februaru ove godine zabilježen je prvi talas izbjeglica s Kosova u njemačku pokrajinu Bavarsku.

Suočena s tim novonastalim problemom, vlada ove savezne pokrajine pokrenula je inicijativu za dopunu zakona o azilu kojim će se u „sigurne zemlje porijekla“ uvrstiti Crna Gora, Kosovo i Albanija.

U svjetlu novog iseljavanja stanovništva sa sjevera Crne Gore, može se sa sigurnošću reći da postoji „praznina u zakonu“ koja omogućava tim ljudima da podnesu zahtjev za priznavanje azila u Njemačkoj. U slučaju Crne Gore i njenih građana to znači da taj postupak mora biti redovan, što podrazumijeva nesumnjivo duže vrijeme nego u slučajevima kada se radi o tražiocima azila iz „sigurne zemlje porijekla“. Precizni Njemci su izračunali da se postupak o priznavanju prava na azil u 2014. godini završavao u prosjeku za 7,7 mjeseci. Kod „sigurnih zemalja porijekla“pretpostavlja se da nema političkog progona, dok se suprotno može dokazivati.

Da je tako, pokazuje primjer jednog našeg iseljenika, koji je želio da ostane anoniman, a koji za Portal Revije Fokus kazao da je prije dva mjeseca stigao u Njemačku. On je ispričao da je kratko vrijeme proveo u prihvatnom centru u Braunšvajgu (Donja Saksonija), a potom s porodicom premješten u pokrajinu Hesen, gdje je dobio jedan sprat kuće za stanovanje.

Prema zakonu koji važi za azilante, novčanu naknadu primaju svi članovi porodice, a jedini problem je što od samog početka boravka nemaju pravo na rad.

Nakon prošlogodišnjih izmjena zakona o azilu umnogome je povećana mogućnost integracije azilanata na tržište rada SR Njemačke. Naime, azilanti mogu da rade nakon tri mjeseca provedena u Njemačkoj.

Ograničenje se ogleda u „rangiranju“, jer prednost za slobodno radno mjesto imaju Njemci, zatim građani EU, pa, tek onda azilanti.

Ljudi koji su došli i koji dolaze u SR Njemačku sa sjevera Crne Gore u najvišem procentu prijavljuju se kao azilanti.

„Pogodnost“ što Crna Gora nije klasifikovana u „zemlje sigurnog porijekla“ ovdje u potpunosti dobija na težini.

Postupak za priznavanje prava na azil traje najmanje tri mjeseca, a može potrajati i godinama.

Drugo je pitanje ishoda tog postupka, koji je u najvišem procentu negativan, a za posljedicu ima protjerivanje tih ljudi iz SR Njemačke.

Procenat priznavanja prava na azil je veoma nizak, zato što se radi prevashodno o ekonomskim motivima koji tražioci navode u svojim zahtjevima, a ne političkim progonima od države, koji, u suštini, izražavaju smisao postojanja ovog instituta.

Ekonomski azil nije priznat, ali se u pojedinim slučajevima može dozvoliti supsidijarna zaštita.

U svakom slučaju, stanovnici sjevera Crne Gore ostavljaju svoja ognjišta u potrazi za boljim životom, a šta ih čeka u zemljama EU ni sami ne znaju.

Nadaju se boljem, jer, kako kažu, „gore od ovoga ne može biti“.

Samil Šukurica

Foto: DW