Ofenbah, grad kože, smješten je u njemačkoj pokrajini Hesen. Ima oko 120.000  stanovnika. Od Frankfurta ga razdvaja most na rijeci Majni. To i ne bi pobuđivalo neku pažnju da nije podatka gradske uprave Ofenbah iz 2007. godine da u ovom gradu živi preko trideset odsto tranaca. Tako govori statistika, ali pretpostavke su da taj procenat ide i preko pedeset odsto. Time drže primat ispred Frankfurta i Štutgarta, kao grad sa najvećim procentom stranaca u Njemačkoj.

Da gradska vlast grada Ofenbaha ozbiljno pristupa toj činjenici, svjedoči i podatak da na njihovom zvaničnom portalu stoji i geslo “Ofenbah za sve” , kao i osnovni podaci o gradu i pozdravi na engleskom, francuskom, turskom, hrvatskom i bugarskom jeziku. Sa ponosom ističu da u ovom gradu žive ljudi iz preko 150 različitih kulturnih i nacionalnih sredina iz svih dijelova svijeta.

OFENBAHU U POHODE

U Ofenbahu su najbrojniji Turci i iseljenici iz zemalja bivše Jugoslavije. Naši ljudi ovdje žive i rade u većem obimu, još od vremena prvih egzodusa na području bivše Jugoslavije, ratova i stradanja… Upućeniji, sa kojima sam razgovarao, kažu da je tih balkanskih ratnih godina najviše bilo ljudi u Frankfurtu, te da je tek kasnije došlo do naseljavanja Ofenbaha.

Ovdje su mnogi od naših zemljaka već zasnovali svoje porodice, kupili stanove ili kuće, bijesna auta, obrodili se, a djeca su nevidljivom asimilatorskom rukom njemačkog društva skoro ponjemčena. Naravno, nenasilno i slobodno. U mnogim domovima se sa djecom i ne govori maternji jezik, tako da taj trend ide u tom pravcu, da će jezik svojih roditelja uskoro biti zaboravljen. Sve u svemu, većina ih se dobro snašla, najveći broj od njih je zapošljen na “bauštelama” (kao radnici, majstori, ali i kao vlasnici firmi) ali ima i vozača i ugostitelja.

Sve su to ljudi iz naroda koji su u Njemačkoj vidjeli spas od ratova i progona, ali i siromaštva. Procjenjuje se da ih sada u Ofenbahu, sa prostora bivše Jugoslavije, ima oko deset hiljada.

KAFANA JE IMENICA ŽENSKOG RODA

Tokom vikenda pošli smo Ofenbahu u pohode, jer radni dani su rezervisani za bauštelu. Da vidimo kako se naši zemljaci druže, đe izlaze… Put nas odvodi do kafane nostalgičnog naziva – Bistro Lim, vlasnika Isa Came iz Brodareva. Gazda je iskusni kafandžija, koji je počeo da peče zanat još u Brodarevu.

Dočekuje nas prava balkanska atmosfera. Iako još jutro nije poodmaklo, srijećemo nekoliko naših zemljaka koji ispijaju jutarnju kafu, a ima i onih koji od rane zore zalijevaju svoje probleme dobrim njemačkim pivom. Ikonografija kao u nekom malom muzeju, sa simbolima države koje više nema. Titove slike, jugoslovenska trobojka sa petokrakom, grb SFRJ… Iso nam veli da je to najbolja država u kojoj je živio, ali i da je Njemačka dobra, te da bi mogao sebe da zamisli da opet radi u Brodarevu. Preko dvije decenije je Iso u Njemačkoj. Zarađuje tvrdi gastarbajterski hljeb za svoju porodicu, koja je ostala u Brodarevu.

„Dvije ćerke su“, priča nam Iso, „udate. A sin studira građevinu u Novom Pazaru. Volio bih da završi školu i da ne crnči ko ovo ja“, kaže Iso.

U kafani su se, kaže Iso, rijetko dešavali incidenti.

„Odje se iskupljaju ljudi iz Bijelog Polja, Prijepolja, Brodareva, Tutina, Pazara… Rjeđe Njemaca, Čeha, Rusa… Šaroliko društvo. Kao što je i Ofenbah šarolik. Desi se, uz pokoju čašicu više, svađa, sukob. Poravnavanje starih računa. Ali sve to prođe“, diplomatski nam obrazlaže Iso. On je otpočeo sa radom prije tri godine i zadovoljan je. U njegovom bistrou često zamiriše pasulj, pečenje, pita… Pa se ovdje ne dolazi samo zbog pića, već i zbog jela. Za samce je ovo idealno mjesto da osjete ukus domaće kuhinje, pojedu nešto toplo i nastave svoj samački zivot.

„Kafana je imenica ženskog roda, ali je stvar muškaraca“, rekli bi Sandžaklije. Ali u kafani kod Isa nailazimo i na žene. Neko od gostiju duhovito zaključi da su to one koje jure svoje odbjegle muževe. Za šankom sjedi srednjovječna Njemica. Vidno “pod gasom” priča nešto o strancima. Ne vjerujem da je neko pratio šta govori, a čini se da ni sama nije tražila posebnu pažnju publiku za njeno izlaganje.

CIPELE EKREMA JEVRIĆA

Preko puta bistroa je još jedna kafana nostalgičnog naziva „Mala Juga“. Vlasnik je naš iseljenik iz Tutina. Pitamo Isa kako se nosi sa konkurencijom?

„Nemam sa tim problema. Niko ničiju nafaku ne može uzeti. Za svakog ima dovoljno, važno je da to što radiš, radiš kvalitetno. Sa komšijama imam korektne i dobrosusjedske odnose“, kaže Iso i pokazuje nam cipele Ekrema Jevrića, koje je ovaj ostavio kada je posljednji put bio u Ofenbahu i Frankfurtu.

Na Isovu opasku da su to cipele “Calvin Klein – made in Novi Pazar”, gosti kafane se u glas nasmijaše, a Iso nam o svom specijalnom gostu ispričao jednu zanimljivost.

„Da bih ga ugostio, pitao sam ga hoće li da mu pripremim pitu. Odgovorio je: ‘Ne, bate, isprži i ispeči ti nama one ‚mesine‘ dosta. Ja ti pitu neću. Moja Igbala mijesi najbolju pitu na svijetu, tako da mi pita ne treba‘. Bile su to nezaboravne večeri sa Ekremom“, priča Iso.

Stalni gost kafane je i Enis iz Brodareva, koji prevozi kombijem robu i ljude na  relaciji Ofenbah – Brodarevo. Otvoren za razgovor i vesele naravi Enis kaže da je kod Isa odlicno, a pošto on ne pripada onoj velikoj armiji “bauštelaca”, koja obično posjećuje „Lim“ za vikend, njega sretamo kod Isa i u prijepodnevnim satima.

Konobarica Bilja iz Prijepolja je od prije mjesec i po dana u Ofenbahu. Došla je, kaže, iz materijalnih razloga, pošto nema posla kao pravnica u svom rodnom gradu. Ona ističe da ovaj posao radi kao i svaki drugi.

„Često sam na meti iseljenika. Pogotovu kada se malo zagriju. Ali nađem način da i to izbalansiram. Dobila sam i neke bračne ponude, a svakodnevna nabacivanja su dio ovog posla. Sve mi je to zanimljivo“, priča Bilja.

Inače, mnogi od naših zemljaka i dalje uzdišu za Gocom iz Kragujevca, koja je ranije radila kod Isa i koja je, kako oni ističu bila “bomba“.

Mlađi kolega Ismir je, takođe, iz Prijepolja. Ne priča mnogo, ali dok sa nekog od nosača zvuka “cepa” Aca Lukas ili neka od novih “zvijezda Granda”, kaže da mu je kod Isa dobro.

U PONEDJELJAK – SVI NA POSAO

Sjutra je nedjelja. Biće vremena da se rastjera mamurluk od subotnje večeri i da se pripremi radna uniforma za ponedjeljak , kada će naši vrijedni zemljaci, uglavnom, krenuti put svojih gradilišta. Skorije će odmori, trebaće pare da se dovrše započeti objekti u zavičaju, da se časti familija, da se izađe… A izlaze naši iseljenici i u popularnu “Trinkhalle” Bjelopoljca Samira Hadžibulića, koji ima još šarolikiju lepezu gostiju. Vele mi da taj lokal Samir drži već devet godina.

Sretamo u Ofenbahu i Saladina Dina Burdžovića, književnika u egzilu, koji je u ovom gradu na Majni od 1999. godine. Interesuje nas njegov angažman u kulturi, a u vezi sa našom dijasporom u regiji Frankfurt. Kaže da je izuzetno teško animirati ljude da se angažuju u oblasti kulture, ali da se u okviru kulturnog centra Bošnjaka Sandžaka “Haus Sandžak” iz Maintala, dešava ponešto.

„U ovom centru nemam nikakvu funkciju, jedino pomažem oko koordinisanja kulturnih dešavanja u regiji Frankfurt. Krajem aprila održana je promocija mog novog romana ‘Povratak u Schwarzer Berg’, koja je bila izuzetno dobro posjećena. Među gostima bio je i konzul Crne Gore u Frankfurtu Ervin Ibrahimović“, sa zadovoljstvom ističe Burdžović, akcentujući kao uspješno organizovanu i izložbu umjetničke fotografije Nedžiba Vučelja – “Lijepa strana Sandžaka i Bosne”. Burdžović najavljuje da će uskoro biti organizovane večeri posvećene Ćamilu Sijariću, te prikazivanje dokumentarnog filma Mukija Zaimovića o velikom piscu.

Sve u svemu, ima prostora za djelovanje entuzijasta i u oblasti kulture, ako ih nema mnogo.

U “najbalkanskijem” gradu Njemačke naši zemljaci ovih dana daju priloge za postradale u katastrofalnim poplavama na Balkanu. Humanosti i solidarnosti ne nedostaje. Bez obzira što se u ovom “modernom robovlasništvu” kao što reče jedan od naših sagovornika, svaki euro krvavo zaradi.

Ostavljamo Ofenbah i naše zemljake u njemu sa svojim snovima o novom domu, novom autu, dobitku na lotou, bogatstvu…

I treba tako, uostalom.

Jer, kakav bi to bio život gdje nema snova?