Četiri sata i 28 minuta trebalo je ove godine mađioničaru Rasimu Muminoviću da po treći put izvede isti “trik”. Čarolija je počela na Verzano mostu u Njujorku kada je dat znak da još jedna grupa maratonaca krene put Central parka. Tada je na scenu stupio šezdesetšestogodišnji mađioničar iz Plava koji se za vrijeme od 4:28:36 stigao na cilj.

OSTVARIO SAN

Od 1970. godine kada je prvi put održan, Njujorški maraton je postao mjesto mnogih istorijskih okršaja, nadahnutih priča i emotivnih momenata… Učestvovati na njemu san je mnogih, a stići na cilj u Central parku je želja svih učesnika.

„Sedam godina sam se mučio da mi odobre da učestvujem na Njujorškom maratonu. Pravilo je da ukoliko četiri puta zaredom konkurišete, onda vas automatski primaju. Ja sam imao peh da se nakon druge aplikacije povrijedim, tako da treće godine nijesam mogao konkurisati. Nakon toga sam počeo sve ispočetka i 2011. godine sam dočekao da me prime“, ističe Muminović.

Vremenske prilike nijesu bile naklonjene maratoncima ove godine.

„Bilo je veoma hladno i vjetar je neprestano duvao, tako da sam ostvario slabiji rezultat nego ranijih godina. Uostalom,  i glavni favoriti su podbacili“, kaže Muminović, koji u Njujorku živi preko 30 godina.

PLAVSKO-GUSINJSKI FENOMEN

Za gastarbajtera Rasima Muminovića s pravom kažu da je plavsko-gusinjski fenomen. Pored toga što je, vjerovatno, jedini rođeni Plavljanin koji više voli Gusinje nego Plav, ovaj čovjek ima toliko zanimanja da ni sam odmah ne može da kaže šta je, u stvari, po zanimanju.

Njegova životna priča počela je prije 66 godina. Rođen je u Plavu 15. januara 1948, od oca Kupše i majke Đulje, rođene Šarkinović. Prve godine djetinjstva njegova porodica je živjela u Ribarskoj mahali, kako kaže Rasim, u ulici sa najviše djece u to vrijeme u Plavu. Priča da je Ahmemulića, odnosno Bakića, bilo najviše, zatim Šabovića, Hadžimušovića, i naravno, Muminovića.

“Centar za okupljanje je bio ispred avlije Zaja i Šaba Muminovića. Uz avliju su bila tri velika kamena, na kojima su stariji sjedjeli, a mi, djeca, se igrali ispred klisa i maške, veličke, gudže… Ribarska mahala je dosta strma, tako da smo se u toku zime sankali, i to čak do bolnice. Tada je bolnica bila u mula Ahmetovoj kući, blizu Plavskog jezera. Zbog toga bi klizanje često nastavili i po zaleđenom jezeru, kao i tog kobnog 1. januara 1960, kada je pukao led i kada se udavio moj brat Hasim. To je bio veliki udarac za moju porodicu”, prisjeća se Muminović.

POSLASTIČAR, GOLMAN, ATLETIČAR, VAJAR, SLIKAR…

Tri godine nakon tragedije, porodica Muminović se seli u Gusinje, gdje otvaraju slastičarnicu. Čuvena Kupšina slastičarnica je bila veoma popularna, a Rasim je i pored svih svojih nestašluka stizao da pomogne ocu. Tada, kako kaže, nijesu imali nikakvih uslova za bavljenje sportom. A on je imao višak energije.

“Otac mi je uvijek branio da se bavim sportom. No, ja sam znao da pobjegnem, i da kad se vratim dobijem batine. I tako svaki dan”, priča Rasim.

Od malih nogu imao je smisla za umjetnost. To ga je i opredijelilo da upiše školu za primijenjenu umjetnost – vajarski smjer.

“U Skoplju sam boravio kod strica koji je imao drugačije shvatanje od mog oca. Mlad, u punoj snazi, pokušavao sam da nadoknadim sve ono što sam propustio u Plavu i Gusinju. Upisao sam se u KUD ‘Vlado Tasevski’. Uporedo, počeo sam da treniram kao golman u NK ‘Rabotnički’, a bavio sam se i atletikom. Zloupotrebljavajući dobrotu svog strica, koji mi je dao previše slobode, prvu godinu sam ponavljao, ali sam ocu pokazao svjedočanstvo koje sam falsifikovao, gdje je pisalo da sam prvi razred završio dobrim uspjehom. Morao sam da lažem, inače bih ostao u Gusinju. No, u laži su kratke noge. Nakon treće godine mog školovanja, otac dolazi u Skoplje i saznaje da sam učenik drugog razreda. Bilo je povuci – potegni, ali mi je oprostio”, kaže Muminović.

Za vrijeme Rasimovog školovanja, njegov rođak Šućko Šarkinović je živio u Skoplju.

“Slučajno sam jednog dana sa njim otišao u mačevalački klub. Ne znam ni sam kako, ali sam počeo da treniram. Nakon četiri mjeseca, na republičkom prvenstvu Makedonije postao sam prvak u kategoriji mač. Kao prvak Makedonije sam otišao na savezno takmičenje u Somboru i tamo bio šesti. Bio sam i na saveznom takmičenju u kategoriji floret u Zrenjaninu, ali sam u četvrtom krugu ispao”, priča Rasim, koji se tih godina upisuje i u Aero-klub “Jurij Gagarin”, u padobransku sekciju. Može se pohvaliti da ima četiri skoka sa visine od 1.200 metara.

 Nakon završetka umjetničke škole, odlazi u JNA. Poslije odsluženja vojnog roka, vraća se u Gusinje i postaje član Fudbalskog kluba “Partizan”, Kulturno-umjetničkog društva “Džafer Nikočević” i Planinarsko-smučarskog društva “Karanfil”.

“U fudbalskom klubu sam bio rezervni golman i uglavnom sam branio kada nije bilo prvog golmana. Kada je riječ o golmanskom pozivu, svi se slažu da sam daleko bolje branio kada smo gostovali, nego kad smo bili domaćini. Od svih golova koje sam primio ostaće mi posebno u sjećanju onaj u Plavu, kada smo igrali protiv ‘Jezera’. Tada sam primio gol skoro sa centra igrališta, a da paradoks bude veći strijelac je bio je moj tetkić, Šeko (Ramov) Luković”, sjeća se Rasim, i napominje da je bio i član Saveza fudbalskih sudija Crne Gore i da je dijelio pravdu na osam utakmica.

OKIĆEN ZLATNIM MEDALJAMA

 Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, KUD “Džafer Nikočević” ponovo je bio aktivan, i to zahvaljujući entuzijastima Mazu i Hiljmu Čekiću, dr Ruždiji Redžepagiću, Ruški Rašiću…
“U orkestru KUD-a svirao sam karaduze (tambure) i gitaru. Za kratko vrijeme KUD je postigao veliki uspjeh, učestvujući na svim velikim smotrama širom Jugoslavije, a 1978, kao predstavnici Crne Gore gostujemo u Albaniji. U ovom društvu su ponikli i poznati estradni umjetnici, kao što je Beki Bekić”, navodi Rasim.

Bila su to, kako kaže, srećna vremena. Kad nije nastupao u KUD-u, Rasim je planinario.

“Zahvaljujući Radonji Šekularcu i Ziju Ibrahimagiću, PSD ‘Karanfil’ je tada aktivno radio. Radonja je bio jedini stručnjak na terenu plavske opštine, koji je poznavao alpinizam. Zahvaljujući njemu, u Gusinju je osnovana ekipa za Gorsku službu spasavanja, čiji sam bio član. Kao ekipa izvršili smo vađenje nastradalog vojnika iz vodopada Grlje i starca iz Donjeg Vusanja, koji je stradao u kanjonu Grlje. Imao sam tada neprijatno iskustvo sa vađenjem tijela jednog od stradalih”, kaže Muminović.

Aktivno se bavio i skijanjem.

“Učestvovao sam na mnogim skijaškim takmičenjima. Na republičkom  takmičenju na Žabljaku 1981. bio sam član ekipe koja je osvojila treće mjesto u trčanju na 15 kilometara. Dvije godine kasnije, na istom takmičenju na Žabljaku, u disciplini bijatlon ekipno osvajamo prvo mjesto. Ista ekipa 1983. predstavljala je reprezentaciju Crne Gore na saveznom takmičenju koje se održalo u Sloveniji, gdje smo osvojili prvo mjesto. Okitivši se zlatnim medaljama SFR Jugoslavije, postigli smo najveći uspjeh u istoriji skijanja u Gusinju i Plavu”, s ponosom ističe Muminović.

ŠAMPION I U TAMBURANJU

Rasim je danas, između ostalog, prepoznatljiv i po tamburici. Gotovo da u Njujorku nema veselja Plavljana i Gusinjana, a da na njima ne zasvira „Alaturko“.

“Moji rođaci su svirali na tamburi i braču. U to vrijeme nije bilo harmonike, tako da su na svadbama svirali isključivo na ovim instrumentima. I ja sam to zavolio od malih nogu. Čim bih došao iz škole, bacio bih onu džakljicu sa stvarima i otišao pravo kod njih da vježbam. Ponekad mi se dešavalo da prekinem žicu, koju je tada bilo teško nabaviti. Onda bih spustio tamburicu u ćošak i u trk – pravac kući. Jedno vrijeme ne bih išao kod rođaka, sve dok se ne bi razljutili. Čekao sam da mi daju zeleno svjetlo, odnosno da mi potvrde da nijesu ljuti i da ponovo mogu otići. I tako sam naučio da sviram”, prisjeća se Rasim.

OPSJEDNUT MAGIJOM

Još kada je kao desetogodišnjak gledao mađioničare u Plavu, Rasim je ostao omađijan ovom vještinom. Želio je da i on postane mađioničar, ali tada nije imao ko da ga uputi u mađioničarske tajne. U novinama je pročitao da se može naručiti knjiga kako postati mađioničar. Bila je veoma skupa. Međutim, vjerovao je da će njome ostvariti svoj san. Nije žalio novac i kupio je knjigu. No, ona mu nije bila od koristi. Slijedila je plavljanska škola trikova.

“Kod mojih daidža Šarkinovića, kada bi se sakupili, onda bi oni igrali kaiša, koza… U pitanju su igre gdje se upotrebljavaju trikovi. Naročito kad je u pitanju pasulj sa maramicom. To me je interesovalo te sam naučio nekoliko trikova”, sjeća se Rasim.

Tek s dolaskom u Njujork stekao je priliku da postane mađioničar.

“Upoznao sam mađioničara Šimadu iz Japana, koji me je uputio u tajne ove vještine. Gledao sam tada njegov šou, nakon čega sam ga sačekao da mi da autogram. To je bilo negdje 1989-90. godine, odmah nakon što sam došao u SAD. Slabo sam znao engleski jezik, a i Šimada isto. No, nekako sam mu objasnio da sam još kao dječak jako želio da učim te mađioničarske vještine. Tražio mi je da mu pokažem neki trik, a kada sam mu pokazao dva trika s pasuljem, nasmijao se. Nakon toga mi je dao svoju adresu u Njujorku i obećao da će me podučavati trikovima. Dao mi je i adresu kluba mađioničara u Njujorku.

Tako je počelo, radio sam kao domar na Menhetnu i imao dosta vremena za vježbanje. Po čitav dan. Već 1993. položio sam za mađioničara i postao član Internacionalnog saveza. Ponesen tim pozivom, preselio sam se u svjetski centar mađioničara Las Vegas i nastupao u najvećem mađioničarskom klubu na svijetu. U Las Vegasu je vrlo malo naroda s našega prostora, te je nostalgija i opasnost od kocke po djecu učinila da se nakon dvije godine vratim u Njujork”, priča Muminović.

PROVLAČI KONOPAC KROZ TIJELO

Rasim smatra da su u mađioničarstvu tri stvari najvažnije: vježbanje, vježbanje i – samo vježbanje.

“Ukoliko batalite vježbanje, izgubite rutinu”, priča Rasim.

U zavičaju izvođenje trikova prouzrokuje i neke druge posljedice.

“Svima kojima prikazujem trikove kažem da su to samo trikovi. Nije ništa natprirodno. To se postiže mukotrpnim vježbanjem. Tako jednom, kada smo bili na skijanju, bila je jedna stara žena kojoj sam pokazao trik. Odmah je nakon toga pobjegla od mene, vičući: ‘Nalet ga bilo, nalet ga bilo’. Pretprošle godine sam na trgu u Gusinju odradio nekoliko tačaka gdje je jedna od njih bila sa užetom i nožem. U njoj se navodno kida ruka, a i krv se pojavi… Sjutradan u Plavu, kada sam se rukovao sa nekim ljudima, jedna žena, prepoznavši me, odmah je pobjegla. Bilo mi je to malo čudno, a onda sam pomislio šta bi tek uradila da izvedem trik kada se žena na bini presiječe na pola. No, za te iluzije su potrebni šleperi opreme”, priča Muminović, koji sebi često na skupovima i konopac provuče kroz tijelo.

OMAĐIJAO SUPRUGU

U Rasimovoj kući na zidovima vise brojne slike. Iako mu je specijalnost vajarstvo, očigledno je da se više bavi slikarstvom.

“Na mojim slikama su pretežno motivi iz rodnog kraja – Plava i Gusinja. Na taj način pokušavam da zavičaj prenesem na platno, kako ne bi iščezao iz naših misli”, kaže Rasim.

Naravno, za ovaj posao ima puno puno razumijevanje supruge Jasmine. Jer, kad Rasim dobije inspiraciju dešava se da i u kuhinji slika. Razne boje predstavljaju opasnost za namještaj. No, Rasim je davno suprugu omađijao. Iako je posao mađioničara naučio u Njujorku, on je i ranije u Crnoj Gori primjenjivao magiju. I to kada je svoju djevojku Bjelopoljku Jasminu Šećerović prvi put poljubio, a ona odmah nakon toga pristala da se uda za njega.

“Odmah joj je nakon poljupca mrkla svijest. Sve nam je tada bilo slatko. Ja sam radio kod oca kao slastičar, a ona se prezivala Šećerović”, šali se poznati mađioničar.

Danas imaju dva sina i dvije ćerke, koje penzioner Rasim trčeći obilazi.

Sead Hodžić

(Upozorenje: Zabranjeno je preuzimanje teksta i fotografija bez pismene saglasnosti autora)