Edita Kojić iz Plava, medicinska sestra sa bogatim iskustvom i impresivnim obrazovanjem, danas gradi uspješnu karijeru u jednoj od vodećih bolnica u Njujorku, gdje je za kratko vrijeme ostvarila značajan profesionalni napredak. Vođena željom da pomaže drugima i neprestano uči, izgradila je zavidnu karijeru, ne odustajući ni pred najvećim izazovima. Njena priča svjedoči da granice postoje samo ako ih sami postavimo.

Edita je oduvijek voljela medicinu i da pomaže ljudima. Zato nije čudilo što je, nakon osnovne škole, upisala Srednju medicinsku školu “Dr Branko Zogović” u Beranama, potom Visoku medicinsku školu – bečelor studije u Beranama, a nakon toga i specijalističke studije zdravstvene njege u Podgorici.

Željna još znanja, obrazovanje je nastavila u BiH, gdje je završila magistarske studije zdravstvene njege i terapije. Veoma mlada je rodila sina i ćerku, ali je majčinstvo nije spriječilo da uči i ostvaruje ciljeve.

PUT U NJUJORK

Edita je u Plavu petnaestak godina radila kao medicinska sestra, stičući, kako je kazala u razgovoru za Portal Revije Fokus, dragocjeno iskustvo i prolazeći kroz brojne izazove profesije.

“To iskustvo je postavilo čvrste temelje mog profesionalnog puta. Radila sam i kao spoljašnji saradnik u stručnoj nastavi – predavač praktične nastave u Srednjoj medicinskoj školi u Plavu”, priča Edita.

Prije pet godina, međutim, Editi se pružila prilika da se preseli u SAD. Ova mlada i poslu posvećena žena nije željela da propusti priliku da sa svojim referencama okuša sreću i na drugoj strani svijeta, pa je spakovala kofere i iz voljenog, rodnog grada došla u Njujork.

“Prije dolaska sam uzela šest mjeseci neplaćenog odsustva da, u slučaju da ne uspijem da se zaposlim u Njujorku ili budem nezadovoljna, dođem nazad i nastavim s poslom u Domu zdravlja u Plavu”, kaže Edita.

HAJRA REČKOVIĆ – OSLONAC KOJI JE EDITI OTVORIO VRATA NJUJORKA

Edita naglašava da je ključnu podršku pri dolasku u Njujork dobila od Hajrije Hajre Rečković, koja ju je ohrabrila na taj korak i na samom početku joj pružila sigurno utočište.

„Ona je uvijek bila moj oslonac – kako tada, tako i danas. Neprocjenjivo je imati takvu prijateljicu. U trenucima kada je bilo najteže, znala sam da nisam sama i to mi je davalo snagu da idem dalje.“

Nakon samo četiri dana boravka u novoj sredini kontaktirala je doktora Adisa Musića porijeklom iz Plava koji  takođe radi u SAD i pitala ga da li zna neko mjesto gdje bi mogla da radi, jer joj je izdavanje licence bilo u postupku.

“Poslao mi je broj privatne klinike u kojoj je radio kada je tek došao u Njujork, dok mu je diploma bila u postupku nostrifikacije. Nazvao je menadžera i zauzeo se za mene. Odmah su me primili i počela sam da radim u privatnoj klinici kao medicinski asistent. Zaista sam imala veliku podršku, a tu su radili Indijci, Arapi, Rusi, Amerikanci… Vlasnici su bili Arapin i Indijac. Ušla sam u jedan potpuno drugačiji svijet medicine. Nešto što nikada nisam ni pretpostavila da postoji”, priča Edita.

Ubrzo, Editi je nostrifikovana diploma, ali je morala da položi stručni ispit NCLEX-RN koji polažu i fakultetski obrazovane medicinske sestre školovane u Sjedinjenim Američkim Državama.

“To je bio jedan od najtežih testova koje sam ikada imala”, prisjeća se ona.

GLAVNA MEDICINSKA SESTRA NAKON ŠEST MJESECI RADA

Edita je engleski jezik učila u osnovnoj i srednjoj školi, pohađala i privatne časove, ali je posao koji radi zahtijevao i veće znanje i poznavanje stručne terminologije. Tako se, pored posla i privikavanja na nove uslove rada, posvetila i učenju jezika da bi u poslu bila još bolja i sigurnija.

“Kada sam dobila licencu počela sam da radim kao medicinska sestra u jednom rehabilitacionom centru. To je bilo nešto kao produžena njega pacijenata. Obaveze medicinske sestre su mnogo veće nego i u našem Kliničkom centru. Tu sam se zadržala godinu. Postavila sam sebi ciljeve i polako ih ostvarivala. Potom sam počela da radim na hirurgiji u ogromnoj bolnici Montefiore, jednoj od vodećih u Njujorku koja ima lanac bolnica, brzo napredovala i postala glavna medicinska sestra nakon samo šest mjeseci”, priča Edita.

Iako je bila srećna i ponosna kada joj je menadžerka saopštila vijest, Edita kaže da je osjećala strah od neuspjeha ili grešaka zbog nedovoljnog poznavanja sistema.

“Rekla sam menadžerki da nisam sigurna, da odabere nekog drugog, a ona mi je odgovorila: ‘Edita, više vjerujem u tebe nego što ti vjeruješ u sebe’. Pojasnila sam joj da sam kratko u Njujorku, odnosno SAD, da mi engleski još nije na najvišem nivou… Odgovorila je da želi da budem na toj poziciji, da mi je engleski ok, da imam kvalitete, da imam liderske sposobnosti… Rekla mi je da imam njenu podršku i da počnem. Tako sam počela, i dalje sam na toj poziciji”, kaže Edita.

USLOVI NEUPOREDIVI

Uslovi rada u zdravstvu u Crnoj Gori i Sjedinjenim Američkim Državama gotovo su neuporedivi. Dok mnogi medicinski radnici u Crnoj Gori jedva sastavljaju kraj s krajem, u Njujorku njihovi kolege od svog rada mogu veoma dobro da žive.

Iskoristili smo priliku i insistirali da nam Edita otkrije kolika je razlika u primanjima glavnih medicinskih sestara u Plavu i Njujorku.

„Prije pet godina, dok sam radila u Plavu, imala sam platu oko 700 eura mjesečno, dok su ovdje plate glavnih medicinskih sestara i do petnaest puta veće. To vam dovoljno govori“, kazala je ona.

RAD SA STUDENTIMA

Pošto je u pitanju univerzitetska bolnica, u nju jednom sedmično dolaze studenti sa medicinskog i zdravstvenog fakulteta na praktičnu nastavu. Imaju profesoricu, odnosno doktorku sestrinstva, praktične nastave, sa kojom se Edita upoznala i često se dešavalo da je zamole da im ponešto pomogne.

“Ta profesorica mi je jednom prilikom kazala: ‘Edita moram da ti se zahvalim kako pomažeš mojim studentima, a sestre koje su potpisale ugovor da pomažu to ne rade’. Kazala sam joj da volim da pomognem, da sam bila predavač praktične nastave za medicinske sestre u svojoj zemlji i da volim da radim sa studentima. Tri sedmice kasnije doktorka me pitala imam li doktorske studije da bih mogla da radim i kao predavač praktične nastave. Kazala sam joj da nemam, ali da imam u planu da upišem. Pojasnila mi je da, ukoliko sam u procesu upisivanja doktorskih studija, mogu da radim kao predavač. Tako da sam počela da radim i kao profesor praktične nastave”, dodaje Edita.

Tu se ne završavaju njenu uspjesi – ambasador je za prevenciju infektivnih bolesti, mentor za novozaposlene medicinske sestre i delegat sestrinskog sindikata i menadžer rehabilitacionog centra.

Inspirisana likom Florence Nightingale, čuvenom “damom sa svjetiljkom”, Edita Kojić danas prenosi iste vrijednosti znanja, posvećenosti i humanosti na nove generacije medicinskih radnika.

“Florence Nightingale ostala je upamćena kao ‘dama sa svjetiljkom’, simbol znanja i vrijednosti na kojima i danas počiva obrazovanje zdravstvenih profesionalaca. Za njen rad sam prvi put čula sa 14 godina, kada sam tek zakoračila u svijet sestrinstva — i tada je počelo moje istinsko razumijevanje značaja ove profesije. Danas, kao univerzitetski edukator, osjećam posebnu odgovornost da te vrijednosti prenosim na nove generacije. Upravo zato ovaj trenutak, dok stojim ispred njene statue u Njujorku, za mene ima posebno i duboko značenje”, kaže Edita.

Editina ćerka Selvija ove godine završava studije biologije, a sin Rasim je jedan od vodećih inženjera u njujorškoj firmi gdje radi. Ponosna je na njih, jer su, kao i majka, vrijedni i uspješni mladi ljudi.

Edita uživa u svom poslu. Svoju ljubav prema medicini širi i u bolnici i u školi, a učenici je veoma vole i cijene pa su ove godine odlučili da je uvrste u godišnjak.

Naravno, rodni Plav i Crna Gora su uvijek u njenim mislima. U Plavu su joj roditelji i sestra, dok joj brat živi u Švajcarskoj.

“Dolazim svakog ljeta i budem u Crnoj Gori četiri sedmice. Uživam u rodnom gradu, u druženju sa porodicom i prijateljima, a kada se vratim u Njujork nastavim da uživam u drugim stvarima – u poslu, obavezama sa učenicima, druženju sa ljudima iz Plava i Amerike koji su mi druga porodica. Zahvalna sam Bogu na svemu, jer za šest mjeseci, koliko sam sebi bila dala rok da nađem posao i snađem se, sam postigla zaista puno. Toliko da sam s razlogom ostala da živim u gradu koji vas opčini mogućnostima koje vam pruža i radim u ustanovi u kojoj se moj rad izuzetno vrednuje, u kojoj sam cijenjena i poštovana i gdje me svaki novi radni dan raduje. Vjerujem da granice postoje samo ako ih sami sebi postavimo, i da znanje, trud i vjera u sebe mogu otvoriti vrata i na mjestima daleko od doma”, kaže Edita, čija priča je inspiracija o hrabrosti, upornosti i snazi jedne žene koja je izgradila uspjeh isključivo svojim mukotrpnim radom.

Svetlana Peruničić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS