Nakon skoro 20 godina života u Njujorku, Nikšićanka Anđela Aja Vučinić ispunila je svoj san – ne onaj “američki”, koji svi koji odu preko okeana sanjaju i trude se da ga ostvare, već obrnuto – da se vrati svojoj Crnoj Gori.

Doduše, sticajem okolnosti nije došla u svoj rodni grad, kako je planirala, već je promijenila plan i živi Beogradu. Ipak, zbog prirode posla često dolazi u Nikšić. Zapravo, kako kaže, živi na relaciji Beograd – Nikšić.

Anđela je završila modni dizajn, radila je u Njujorku, vrijedno učila i riješila da svoje znanje pretoči u brend “Aja” koji će uskoro pokrenuti u Beogradu. Za taj grad odlučila se jer u Crnoj Gori nije našla ljude za saradnju, što ju je prilično razočaralo.

AMERIKA MI NIKADA NIJE BILA CILJ

Anđela je sa majkom i dva brata u Ameriku preselila 2006. godine. Prvih nekoliko mjeseci živjeli su u Nju Džerziju, a onda su prešli u Njujork. Imala je 11 godina i nije bila oduševljena odlaskom “preko bare”.

“Bila sam dovoljno velika da znam šta se dešava i da imam svoje mišljenje i stavove povodom te odluke, ali dovoljno mala da se to moje mišljenje i stavovi ne konstatuju. Ja sam samo išla kuda mi kažu. Djevojčica sa 11 godina nije imala pravo glasa. Amerika mi nikada nije bila cilj. Prije odlaska živeli smo u Italiji, Engleskoj i Švajcarskoj. Evropa mi je bila dovoljna, ali se nisam pitala”, priča Anđela u razgovoru za Portal Revije Fokus.

Prvih nekoliko godina Anđela je puno patila za Nikšićem i Crnom Gorom. Imala je, kaže,  sreću da u Crnu Goru dolazi tokom svakog raspusta – zimi 10 dana, a ljeti tri mjeseca.

“U Crnu Goru sam došla par mjeseci nakon preseljenja, na ljetnji raspust. Osjećala sam se kao da sam bila u Americi na nekakvoj mini avanturi i vratila se kući. I dalje nisam imala predstavu o nastavku života u Americi. Sjećam se da sam često plakala na kraju ljetnjeg raspusta jer nisam htjela da se vratim u Ameriku. Jedne godine, nakon završetka osnovne škole, bila sam vrlo odlučna u svom stavu da ne želim nazad. S obzirom na to da sam, srećom, jako tvrdoglava, te godine su me, nakon raspusta, umjesto u Ameriku poslali u Englesku u internat na godinu dana. To je bilo predivno iskustvo, iako sam imala manje slobode nego u Americi. Te godine sam bila bliža Crnoj Gori, imala duže raspuste, što je značilo više vremena u domovini”, kaže Anđela.

Teško se, kaže, prilagodila na život u Njujorku, mnogo duže nego što se očekivalo od djeteta, najviše zbog toga, priznaje, što se u početku uopšte nije ni trudila, niti bila zainteresovana.

“Bila sam ubijeđena da je to samo neka faza moje porodice i da ćemo se uskoro vratiti u Evropu. Nisam se trudila da steknem prijatelje, budem aktivna van škole, niti da bolje upoznajem grad. Međutim, posle nekog vremena me je opalio šamar realnosti i shvatila sam da samo sebi udaram kontru. Nakon što sam inat sklonila sa strane, privikavanje nije bilo teško. Od malih nogu sam naviknuta na velike promjene i lako se uklapam u novo okruženje i društvo”, pojašnjava ona.

“DRUŽENJE” SA IGLOM I KONCEM

Anđela je, ispostavilo se, na neki način od djetinjstva trasirala svoj životni put. Od malena je voljela da se „druži“ sa iglom i koncem, šila je odjeću za lutke, zanimalo je crtanje…

“To sam tek mnogo kasnije shvatila kada sam pričala sa porodicom o nekim nestašlucima iz djetinjstva. Kao mala sam voljela da se igram sa barbikama, u svojoj sobi sam imala sve za barbike – od kuće, auta, garderobe… Majka mi je kupovala sve što sam htjela. Ali, često sam voljela da uzimam stare krpice i eksperimentišem sa iglom i koncem, pravim suknjice i haljine za barbike. Kasnije, kada sam bila u srednjoj školi, tražila sam da mi kupe mašinu za šivenje jer sam htjela da naučim da šijem. Imala sam gomilu skica koje sam crtala u slobodno vrijeme, ali mi to nije bilo dovoljno. Htjela sam da pokušam da te skice pretvorim u stvarnost, da ih oživim. Nisu bili oduševljeni tom idejom, jer mašinu nikada ranije nisam koristila, pa sam u početku često slušala ‘Pazi prste da ne sašiješ’. Par nedjelja nakon što sam dobila mašinu, prste nisam sašila, ali sebi haljinu jesam”, prisjeća se Anđela.

Njena porodica je željela da njihova mezimica studira pravo i psihologiju. Zapravo, kako kaže, većina je čak bila ubijeđena da će upisati pravo. Ipak, njeni planovi su bili daleko od toga. Modni dizajn ju je opčinio.

“Voljela sam da argumentovano dobijem svaku raspravu, pa su me već vidjeli kao buduću advokaticu. Ipak, ja sam već znala da ću da studiram modni dizajn i da će mi to biti profesija. Aplicirala sam na nekoliko fakulteta u Evropi, na tri sam bila primljena, a opredijelila sam se za Španiju jer u toj zemlji nikada ranije nisam živjela. Niko o tome nije znao ništa dok se nisam odlučila na koji ću fakultet da idem, tako da je to, u najmanju ruku, bio šok za porodicu kada sam im rekla svoje planove i da sam sve već završila”, priča Anđela.

STUDIRANJE U ŠPANIJI

Odlazak u Španiju pokazao se kao pun pogodak za djevojku punu želja i ambicija. Bila je najbolji student na prvoj godini.

“Na završnoj godini moj fakultet je dobio priliku da jednog svog studenta pošalje da bude dio događaja ‘Marbella Luxury Weekend’ i svoju prvu kolekciju prezentuje španskoj publici, rame uz rame sa španskim već afirmisanim dizajnerima. Svojim trudom, radom i talentom dobila sa tu privilegiju i moja prva revija je bila u Porto Banus, Marbelji, tako da sam, prije diplomiranja, započela karijeru. Nakon što sam diplomirala, fakultet mi je ponudio da ostanem i radim kao asistent profesora. To je za mene bila velika čast, ali sam ponudu odbila jer sam htela da se vratim u Njujork i gradim karijeru. Njujork je jedan od glavnih gradova i svjetski centar modne industrije i željela sam to da iskoristim, steknem iskustvo iz prve ruke i naučim sve što je imalo da se nauči. Nisam se pokajala”, kaže Anđela.

Krajem studija ona je tri mjeseca stažirala u Njujorku, u high fashion kompaniji, gdje je bila tio tima koji je pripremao kolekciju. Tu je shvatila da to nije posao za nju, jer je htjela da jednog dana ima svoj brend i bude svoj gazda.

„Radeći u high fashion kompaniji sam shvatila da se radi od jutra do sjutra ako je jak modni brend i da osoba svoj život opredjeljuje prema tome. Ja bih mogla to da radim, ali imala sam cilj – da napravim svoje ime“, kaže.

Poslije diplomiranja, u Njujorku je radila u kompaniji koja sarađuje sa velikim modnim kućama. Kroz karijeru je mijenjala firme i učila sve što je mislila da treba da nauči.

„Došla sam do plate koja mi je odgovarala i pokrenula manji brend ‘Aja’, sarađivala sa onlajn prodavnicama u Evropi gdje smo imali ugovore, i usput radila u Njujorku. Kada se desila korona zatvorila sam brend i nastavila da radim. Sazrela sam u smislu da sam spremna da pokrenem kompaniju i da se vratim u  Crnu Goru sa znanjem i kapitalom i otvorim nešto što ovdje nedostaje“, rekla je Anđela.

U decembru prošle godine je dala otkaz u Njujorku i počela sa preseljenjem.

„Provela sam šest mjeseci tražeći ljude u Crnoj Gori za saradnju, ali nisam uspjela da ih nađem. Tu sam se malo razočarala, jer sam imala veliku želju da mi sve bude u Crnoj Gori i da svoj kapital ostavim u domovini. I onda mi je Srbija bila sljedeća opcija, a i vjerenik mi je u Beogradu, pa ću zato ovdje otvoriti firmu“, otkriva Anđela.

To će biti povratak brenda „Aja“ na velika vrata, jer kaže da želi da otvori firmu sa kvalitetnim, modernim kreacijama po pristupačnoj cijeni.

„’Aja’ će biti mnogo veća priča nego ranije. Prvo je bilo kao djevojački hobi, a sada pokrećem nešto na mnogo većem nivou i mislim da će se svi oduševiti“, kazala je Ađela i dodala da će često boraviti u Nikšiću.

Ima u planu još jedan projekat.

„Odlučila sam da uradim deset tutorijala šta je sve potrebno da se zna za posao dizajnera u Njujorku. To će biti od velike koristi ljudima da znaju šta treba da bi u Njujorku radili kao dizajneri. Moj posao je mnogo komplikovaniji nego što ljudi zamišljaju. Dosta ih misli da crtam, šetam se po revijama, biram materijale za haljine i tome slično. Realnost je sasvim drugačija. Kada objašnjavam prijateljima i porodici čime se bavim, volim svoju profesiju da uporedim sa arhitekturom. Kao što arhitekte prave nacrt zgrade i moraju da imaju u vidu hiljade detalja kako bi neka zgrada bila stabilna i funkcionalna, tako i ja imam skice koje se rade u dizajnerskim programima poput Adobe Ilustratora i svi detalji i instrukcije koje idu uz taj tehnički nacrt moraju da imaju smisla da bi kreacija bila funkcionalna, nosiva i u isto vrijeme lijepa. Tu se uči još jedan jezik, modni, koji nam pomaže da lakše opišemo konstrukciju same kreacije, za ljude koji će kasnije raditi šablone i šiti kreacije”, pojasnila je Anđela.

U Njujorku voli to što je sve dostupno i nadohvat ruke.

“Volim što sam okružena raznim ljudima sa svih strana svijeta. Dobar je grad za buntovnike i pruža šansu da se ostvarite u svemu što želite. Omogućava da postignete svoje ciljeve ako ste dovoljno uporni. Ono što mi je mnogo smetalo jeste to što je jako prljav i gradom se, kada su vrućine, šire užasno neprijatni mirisi. Njujork sam ljeti izbjegavala koliko sam mogla. Ima mnogo beskućnika, narkomana i ljudi sa mentalnim smetnjala po ulicama, što mi je u početku bilo jako čudno jer u Crnoj Gori nismo imali takvih situacija, bar da znam. Takođe, Njujork je jedna velika, surova mašina. Koliko god komična, pjesma Ekrema Jevrića ‘Kuća pos’o, pos’o kuća’ ga veoma dobro opisuje. Prostora za rad ima dosta, ali za odmor i užitak mnogo manje”, iskrena je Anđela.

Majka i dva brata su joj u Njujorku.

“Majka radi u finansijama i uspela je da nam, kao samohrana majka, stvori sve uslove. Braća su završili fakultete u Americi, rade u dobrim kompanijama”, kaže Anđela.

Za kraj ističe da bi željela da život veže za Nikšić.

„Voljela bih da se jednog dana vratim u Nikšić i to mi je cilj. Da otvorim radna mjesta, nešto veliko. Nikšić je industrijski grad, svi su nekada dolazili tamo, pa mi je želja da jednog dana napravim bar dio toga“, kazala je Anđela.

Svetlana Peruničić

Foto: Privatna arhiva