Tragajući za starim fotografijama na svom računaru, naišao sam na jednu koja mi je posebno draga – uspomenu na susret s legendarnim Žarkom Lauševićem.

Bilo je to u Njujorku, na nastupu sjajnog Zorana Kesića. Došao sam da zabilježim reportažu, ali i da glasno skandiram ono što se na takvim događajima često čuje.

Pred sami početak predstave, dok su se svjetla gasila i publika iščekivala Kesićev izlazak, u prvom redu, gotovo neprimjetno, sjeo je Žarko Laušević.

Nije bilo velike pompe, nije bilo pozdravljanja, samo tiho prisustvo čovjeka čije su uloge obilježile generacije. Stopljen s masom, skriven u sjenci pozornice, gdje je i sam proveo veći dio svog života.

Držao sam fotoaparat, gledao Žarka, ali mu nijesam prilazio. Poštovao sam njegovu želju za anonimnošću.

Nakon nekog vremena, u pauzi Kesićevog nastupa, odlučio sam da mu se obratim, ali bez fotoaparata. Prišao sam mu tiho, izvinio se što ga uznemiravam.

Podigao je pogled i pokazao rukom na stolicu pored sebe. Sjeo sam.

Htio sam da mu objasnim da nisam želio da ga remetim svojim objektivom, ali preduhitrio me je, kao da je unaprijed znao šta ću reći.

„Hvala tebi što nijesi prilazio s fotoaparatom“, rekao je tiho, s blagim osmijehom – onim istim osmijehom koji je nosio toliko tuge i toliko dostojanstva.

Nakon kratkog razgovora, zamolio sam ga za fotografiju. Bez riječi, uzeo mi je telefon iz ruke i sam nas fotografisao.

Tako je nastala ova slika.

Za mene, to nije samo obična fotografija. To je uspomena na jednog sjajnog glumca i pisca, čovjeka koji je život nosio na plećima teže od mnogih drugih.

Njegova sudbina, na vrhuncu slave, presječena je tragičnim događajem iz 1993. godine u Podgorici. Taj trenutak ga je odveo daleko, u samoću, u anonimnost Njujorka, gdje je pronalazio način da nastavi dalje, tiho, u svom ritmu.

Godine 2007. i ja sam došao da živim u Njujork. Jedan od mojih novinarskih izazova bio je da pronađem Žarka Lauševića. Urednik novina za koje sam tada radio kao dopisnik iz SAD mi je govorio da bi to bila velika ekskluziva.

Zahvaljujući tome što sam znao ime njegove supruge, lako sam došao do njegove adrese.

Ali kada sam ga konačno pronašao i kada sam ga gledao kroz objektiv fotoaparata, pobijedilo je ono ljudsko u meni.

Na njegovom licu vidjela se ogromna patnja.

Bio je to čovjek koji je sam sebe osudio.

Nijesam imao snage da mu priđem.

Pomislio sam tada – da li mu je malo njegove nesreće, pa da ja još treba da stavljam so na njegove rane?

A onda sam pomislio i na rane porodica onih mladića koji su tog kobnog dana u Podgorici izgubili živote.

Nijesam tada htio ni da budem dio priče koja bi mogla izazvati nešto veće, nešto što svi mi iz Crne Gore dobro poznajemo, nešto što sebi nikada ne bih oprostio.

I zato, možda je taj susret u polumraku njujorške sale bio slučajan, ali ništa kod Žarka nikada nije bilo obično.

On je svoje tuge nosio dostojanstveno, svoje borbe tiho, svoje uloge moćno, a svoje riječi – vječno.

Te večeri u Njujorku, možda je želio da ostane neprimjetan.

Ali, eto, ostalo je par fotografija da svjedoči o njegovom prisustvu, da bude podsjetnik na čovjeka čiji su lik, glas i riječi ostavili neizbrisiv trag.

Ostala je i priča o njemu – priča koja se, poput najboljih uloga, ne završava posljednjim aplauzom.

Sead Hodžić

Autor je urednik Portala Revije Fokus iz Njujorka

Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta i fotografija bez pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus

Dolazi mi u kuću, siječe kolač, nemoguće da je on; Kako je Laušević u Njujorku prepoznao čovjeka zbog čijih prijetnji je kupio pištolj: “Vi ste bili…”