Pisac je volio da gazi po opalom jesenjem lišću, i žao mu je bilo kad komunalci očiste ulice. To opalo lišće podsjećalo ga je na djetinjstvo i razglednice koje je brkati poštar Ibro donosio u njegovoj velikoj torbi. Radovao se razglednicama, neizmjerno. I sakljupljao ih. Takmičio se sa drugarima iz razreda ko će više različitih dobiti tokom godine. Pozdrav sa plavog Jadrana, Pozdrav iz Sarajeva, Pozdrav iz Beograda, Pozdrav iz Zagreba. Pozdrav iz Ljubljane, Pozdrav iz Titograda, Pozdrav iz Skoplja…

Tako je to, tada, bilo. Pamtile su se kućne adrese. Zapisivale se u u malim notesima, sa istaknutim slovima na rubovima notesa, izrezanim kao stepenice. Na tim stepenicama, bila su slova, poređana po azbučnom redu, da se lakše pronađe onaj ko zatreba.

Sakupljao je, sjeti se, razglednice i tako upoznavao gradove. Išao na putovanja, na ljetovanja i zimovanja. Osjećao dušu onoga ko mu je uputio razglednicu. Razlito mastilo na razglednici, bilo je linija spajanja onog ko piše i onog ko čita.

Po malo mu je žao što su SMS poruke zamijenile taj lijepi običaj pisanja razglednica, što se više za pismo ne zna, za dopisnicu i telegram. Izgubio se osjećaj iščekivanja i sve je sada smješteno u mobilnom telefonu – i emocija, i ljubav, i strpljenje, i razgovor.

Životi su se smjestili u ekranima mobilnih telefona.

Pisca razglednice podsjetiše na vizit kartu koju je nedavno dobio od pjesnika iz Palestine. Na vizitki, kao i na svakoj drugoj, ime i prezime, status u Udruženju pisaca, adresa Udruženja i kućna adresa pjesnika, brojevi telefona i e – mail adresa.

Sjeti se pjesnika iz Palestine – Al Sudanija. Sjeti se njegovog tamnog tena. I osmijeha se njegovog sjeti, sjetnog. Kao da je u tom osmijehu čuvao sudbinu svojega naroda. I prijateljskog stiska ruke se sjeti. Taj stisak, valjda, očvršćao od grčevitog stiska grumena zemlje, palestinske. Zemlje koju je mnogo Palestinaca, rasutih po svijetu, sanjalo. Sjeti se i poziva da dođe jednom u Palestinu. Bio bi drag gost, tamo, u toj zemlji natopljenoj krvlju.

Sreli su se na književnim susretima. Bilo je to jednog septembra, jedne godine, dok je lišće padalo po gradskim ulicama. Tog septembra, poezija je izrastala iz tog jesenjeg lišća, kupala se u rijeci čije ime znači granica i probadala nebesa iznad okolnih planina.

Pisac se sjeti poezije pjesnika iz Palestine.

Pjesnika, Al Sudanija.

Čitao ju je na pjesničkoj večeri, dok je nebo gorjelo iznad grada. Plamtjelo je i lice, kao zvijezde na nebu, pjesnika iz Palestine. Glas mu je bio stamen i činilo se da će od njega popucati zidovi visokih zgrada. Piscu se tada činilo da je gradski saobraćaj stao i da se umirio mjesec, dok je pjesnik iz Palestine govorio stihove. Bili su to stihovi o ljubavi. O ljubavi prema čovjeku. Prema svakom čovjeku na ovom svijetu. Bili su to stihovi o domovini. O domovini koju pjesnik sanja u dalekoj večeri:

U dalekoj večeri

Sjetih se da sam zaboravio govor na ivici bunara

Sricao sam svoj jadni život, svoju prošlost, svoju budućnost

Tako je moj nesrećni poklon pobjegao iz moje ruke

Pratio sam jelene u snu

Ali me je iz sna probudila strijela

Neki prolaznici su mi se upleli u san

Gdje su čuli pucketanje kostiju mojih

 I u nepažnji me napustili

Oni su vuk, oči me ne lažu.

Ove stihove govorio je Al Sudani, pjesnik iz Palestine, na književnim susretima jednog septembra, u jednom gradu. I tada, dao je vizit kartu Piscu. I pozvao ga da dođe kod njega u Palestinu. Na vizit karti bilo je ime i prezime pjesnika, ulica i broj kuće u kojoj živi.

Sada, dok je hodao ulicom, Pisac je okretao vizit kartu u rukama.

Čuo je fijuk granata koje padaju na adresu Al Sudanija.

Ubijaju djecu.

Ubijaju njihova imena i prezimena.

Ubijaju njihove kućne brojeve.

Uništavaju im adrese.

Obesmišljavaju vizit karte, njihove.

Zatiru im gradove.

Samo poeziju im ne mogu ubiti!

Poeziji granate ne mogu ništa!

Pisac se sjeti Al Sudanija. Donio mu je hurme iz Palestine. Ukusne, palestinske, hurme. U tim hurmama bilo je i parče Al Sudanijeve domovine. I Lična karta Mahmuda Derviša, kao lična karta svih Palestinaca: Ja sam Arap, da li te to ljuti? I poeziju je donio sa sobom Al Sudani. Poeziju kojoj niko ništa ne može. Ni izraelske granate, čak. Donio je i tu vizit kartu, koju sada Pisac sjetno okreće u svojim rukama.

Al Sudaniju su uništili adresu stanovanja.

Pokušavaju i domovinu da mu ubiju.

Vizit karta Al Sudanijeva sada je samo pepeo koji ostaje iza izraelske granate.

Piscu se učini da se slova sa vizit karte polako gube. Iščezavaju pred njegovim očima.

Ali da se poezija rađa.

Poezija Al Sudanija, pjesnika iz Palestine:

U dalekoj večeri

Vidio sam svoju zemlju kao zarobljeno kraljevstvo

Vidio sam suze

Vidio sam svoj narod kako pali vatru na nepoznatoj planini, kao barjak za borbu

Vidio sam most za povratak u željeni zavičaj.

Pisac nastavi da hoda ulicama pokrivenim jesenjim lišćem.

Šuštalo je pod njegovim nogama.

Nekoliko ulica dalje, čuo je kako huči rijeka čije ime znači granica.

Kemal Musić

Napomena: Na fotografiji se nalaze Al Sudani, Rabii Alnantouli (ambasador Palestine u CG) i  autor Kemal Musić