Kada je Hilari Klinton prije dvadesetak godina ugledala kuću porodice Vuksanaj na ekskluzivnoj lokaciji u Vestčesteru, odmah je poželjela da je kupi. Anagažovala je agenta za nekretnine i sa ćerkom i majkom zakucala na vrata ove porodice porijeklom iz Gusinja, koja je u SAD doselila 1967. godine.

Kuća nije bila na prodaju, ali Hilari je bila uporna u nagovaranju da je prodaju. Zato je sljedeći put došla sa, ni manje ni više, nego svojim suprugom Bilom, američkim predsjednikom!

Mada je odmah bilo jasno da o prodaji nema riječi, Klintonovi su tada napravili  protokolarni presedan, kada je Hilari prihvatila da, nakon obilaska kuće, popije kafu sa domaćinima, a kratka posjeta se pretvorila u dvočasovnu sjedeljku. Za to vrijeme novinari i kamermani njujorških televizija čekali su Bila i Hilari ispred.

A goste, koje mali broj Amerikanaca ima priliku da vidi uživo, a kamoli da sa njima pije kafu, dočekala su braća Vuksan i Kolja sa suprugama Miroslavom i Milicom. I to ne bilo kako, već na način kako bi to uradili da su Klintonovi došli u Gusinje – uz tursku kafu, ratluk, sir, domaći pršut i šljivu. I, kažu Vuksanaji, sve im se svidjelo. Za uspomenu na nesvakidašnju posjetu Vuksanaji su se slikali sa Klintonovima, a i danas se s ljubavlju i zadovoljstvom sjećaju tog dana.

PREKO ITALIJE ZA AMERIKU

Vuksan Vuksanaj je rođen u selu Koljenovići kod Gusinja 1. januara 1943. godine. Kao dječak rano je ostao bez oca i stričeva koje su, kako kaže, ubili albanski komunisti. Bile su to godine tuge, gdje je Vuksan posebno zapamtio majkin i strinin plač, svake večeri nakon što bi stavile djecu da spavaju…

Iz Gusinja se preselio u Podgoricu 1958. godine, gdje je završio tehničku školu, radio u Zavodu za urbanizam, u fabrici „Radoje Dakić“, u konstrukcionom birou…

“Mi smo živjeli odlično. Imali smo kuću u Podgorici. Ali, ujak nam je pisao da dođemo u Ameriku i preko noći smo riješili da napustimo Jugoslaviju”, priča Vuksanaj za Portal Revije Fokus.

Te 1967. godine, u strogoj tajnosti, sa majkom Marijom, suprugom Miroslavom Darmanović, trogodišnjim sinom Pavlem, bratom Koljom i snahom Milicom Radonjić, koja je bila trudna, otišao je u Italiju. To je tada bila jedina zemlja za koju je mogla da se dobije viza. Potom su otišli u Ameriku.

Na aerodromu Kenedi su stigli 31. decembra, a Novu godinu i Vuksanov rođendan proslavili u Bruklinu kod rođaka Đerđa, koji im je pomogao da se snađu.

“Nismo znali ni riječ engleskog jezika. Malo po malo, tek nakon nekoliko mjeseci već nam je bilo bolje u svakom pogledu. Radili smo godinu dana kao stolari, izrađivali kovčege za mrtvace”, pričaju Vuksanaji.

Zarada im je bila loša – 16 dolara nedjeljno, pa su morali da rade po jedan ili čak dva dodatna posla. Radile su im i supruge, dok je majka čuvala djecu. Vuksan je upisao školu, a počeo je da radi u kompaniji za rasvjetu, gdje je brzo napredovao do pozicije kontrolora.

BRATSKI DO USPJEHA

Napornim radom i štednjom, ali prvenstveno slogom, braća Vuksanaj su uspjeli da nakon nekoliko godina kupe zgradu sa 25 apartmana i četiri prodavnice. A zatim je slijedila kupovina drugih zgrada.

Kako tada – tako i danas. Vuksan i Kolja sve rade zajedno, žive u istoj kući kojoj je oduvijek vladala sloga, tolerancija i razumijevanje.

Ali, za Vuksanaje je sebičnost nepoznanica – uvijek su mislili na brojne rođake i komšije iz Gusinja kojima treba da pomognu da dođu u Ameriku. Koliko ih se doselilo zahvaljujući njima ne znaju, a svakom od njih pružili su smještaj i hranu dok ne nađu posao, zarade i osamostale se. Dešavalo se i da pozajme novac, samo da bi im pomogli. Nekim su davali stanove u svojim zgradama. A među njima je bilo i siromašnih… Zbog njihove dobrote mnogi su poželjeli da se pobratime, a imaju i veliki broj kumstava. I ponosni su na sve.

“Malo je tada bilo Gusinjana u Njujorku. Mi smo među prvima došli. Stekli smo povjerenje američke Ambasade. Voljeli su nas muslimani iz Gusinja. Ne postoje bolji i sposobniji ljudi od Gusinjana, posebno bih istakao naše komšije iz sela Koljenovići. Trudili smo se da im se za njihovu dobrotu odužimo i mislim da smo uspjeli u tome. Slali smo im garancije, doveli u Ameriku, našli im stanove i pomogli da nađu poslove”, priča Vuksan.

Ističe da u Americi niko nije uspio kao Gusinjani.

“Posebno katolici, ali nikada nijesu zaboravili rodni kraj. I danas je tako”.

Kada su djeca odrasla uključili su se u porodični biznis, a Vuksan i Kolja su kupili još dvije zgrade, sa 42 i 52 apartmana. O njima sada brinu nasljednici, koji su u Njujorku stekli fakultetska obrazovanja.

A na pomen majke, koja je umrla 1984. godine, i sinovima i snahama se lice ozari ljubavlju.

“Uvijek nas je savjetovala da budemo dobri, da ne pravimo nikome loše, da pomognemo, kao što je ona radila. I time smo se uvijek vodili”, priča Kolja.

“Bolje majke nije postojalo na svijetu. Bila je žena bez škole, ali da je imala fakultet ne bi bila pametnija. Svakom da učini, djecu da podiže, sve je radila. Bila mi je svekrva, ali mi je bila i majka. Nije mi mogla biti bolja”, dodaje Koljina supruga Milica.

Vuksan ima dvoje, a Kolja petoro unučadi. Kolja i Milica su u novembru prošle godine sa mlađim sinom tri sedmice bili u Gusinju, Podgorici i Albaniji.

U miru provode penzionerske dane, često se prisjećajući vremena kada su krenuli na put u nepoznato. Naravno, najviše vole da pričaju o Gusinju, tom gradiću kome su se uvijek rado vraćali i za čije stanovnike kažu da su lijek za srce.

Sead Hodžić

Lice Fokusa: Vuksan Vuksanaj, dobitnik medalje časti Ellis Island

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS

U spomen na don Prek S. Ndrevašaja, čovjeka kojeg su svi voljeli i smatrali svojim