U spomen na don Prek S. Ndrevašaja, čovjeka kojeg su svi voljeli i smatrali svojim

Svešteničke, službene i diplomatske obaveze nijesu ga mogle odvojiti od ljudi s kojima je u Gusinju proveo dio života. Kad je čuo da Plavsko-gusinjski muslimani koji žive u Njujorku, sakupljaju sredstva da obezbijede prostor za vjerske obrede, Don Prek je poslao 2.000 dolara. Da tu akciju pomognu, savjetovao je i katoličke vjernike iz Gusinja…

Polovinom prošlog stoljeća, preko prokletijskih gudura, u Gusinje je, s majkom i sestrom stigao Prek S. Ndrevašaj. Na taj rizični put odlučio se ne mogavši da podnosi patnje i stradanja svojih sunarodnika koje im je nametnuo albanski policijski režim.

Prirodnost i dobrota ove familije, učinili su da ih je nova sredina prihvatila kao svoje najbliže, a oni su se ubrzo tako i osjećali u njoj. Imao sam sreću da su se smjestili u neposrednom komšiluku i da ih svakodnevno viđam i srijećem. Sa mojima – ocem i majkom, postali su kao jedna familija, a između Preke i mene razvilo se izuzetno prijateljstvo koje me na poseban način obogatilo i uveliko proširilo moja saznanja i gledišta. Jer, Preka je bio čovjek velikog obrazovanja i kulture. Pored albanskog i našeg jezika, govorio je italijanski, francuski, njemački i engleski.

O latinskom je znao sve, s obzirom da je završio Teološki fakultet. Naravno da iz eklezijastike – crkvene problematike i crkvenih pitanja za njega nije moglo biti tajni, ali je Preka pokazivao ogromno poznavanje ne samo religije drugih naroda, već i kulture, običaja, istorije. Podjednako dobro tumačio mi je Kanon Leke Dukađinija, Skenderbegov zakon ili norme Idriz Sulje (za kojeg do tada ne bijah ni čuo), kao islamske šartove ili šerijatsko pravo.

O Kuranu mi je govorio stručno i temeljito kao da je hafiz, mnogo bolje od učenih muslimanskih vjerskih predstavnika. Rado je navodio stihove mnogih svjetskih pjesnika, pričao mi o piscima i njhovim djelima, ali me i iznenađivao recitovanjam Firduzijeve Šahname i drugih islamskih pjesnika. Pričao mi je o besi, dori, raznim vjerovanjima i sujevjerjima, o specifičnostima plemenskog i religijskog života u Albaniji, vjerskoj toleranciji i sl. Jedno jutro, da se našalim, obratio sam se se turskim pitanjem – hasul, kako si? Nasmijao se i odgovorio mi – imisi, turski: dobro. Opet me,po ko zna koji put iznenadio, pričajući mi o turskom jeziku, lingvističkim ukrštavanjima, sprovedenim jezičkim reformama, ilustrujući to zanimljivim primjerima. Pitao sam se: kad tako temeljito zna istoriju Turske, jezika i kulture, koliko li tek poznaje albanski jezik, ili italijanski na kojem je studirao, ili francuski na kojem je diplomirao jezik i književnost. Svakim danom bio sam sve uvjereniji da nema društvene oblasti u koju nije upućen. Za neke je, zaista, bio vrhunski ekspert. Divio sam se, trudio se da od njega što više naučim, a i on mi je posvećivao sve više vremena. Takav je bio i sa drugima. Plijenio je skromnošu, dobrotom i neposrednošuću. Blag i tih, kao istitinski duhovnik, prema ljudima, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, gajio je i širio istu ljubav i imao isti odnos. S pravom je uživao veliki ugled i u novoj, kao što ga je imao i u ranijoj sredini. Svi su ga voljeli i cijenili, stari, omladina pogotovu, kao i djeca.

Jednom sam ga zatekao u razgovoru sa Malićem Behljuljajem, siromašnim kovačem koji je sa veoma brojnom porodicom živio u sklepanoj baraci na obali Grnčara. Do nje mu je bio i viganj, u koji je jedva moglo da se uđe. Prek Sokoli ga je sokolio, uvjeravajući ga da i za njega i njegovu porodicu dolaze bolji dani. Saosjećajući s njim, potrudio se da mu pomogne. Zahvaljujući svom ugledu u narodu, uspio je da prikuplji novac dovoljan da Malić ozida kućicu i opremi kovačnicu. Od tada mu je krenula i nafaka – posla je bilo sve više, kao i zarade…

Prek je u Gusinju privremeno radio kao profesor francuskog jezika u Osnovnoj školi. U sredini sa kojom se saživio, koju su i njegova majka i sestra zavoljele, želio je da ostane. Međutim, neko „sa strane“ omeo je taj plan. Tražili su da priloži diplomu, odnosno da je noostrificira. Zajedno smo išli u Titograd, pa u Beograd, pokušavajući da to riješimo. Nije nam uspijevalo, valjalo je poduže čekati. Prek nije želio da ikome bude na teretu. Čovjek koji je mnogima pomagao, odlučio je da pokrene veze koje je imao i ode u Italiju. Tamo su bili njegove kolege sa studija, profesori koji su ga izuzetno cijenili. Posao ga je čekao čim dođe. I to ne bilo kakav – već u Vatikanu, na veoma odgovornom mjestu. Obavljao ga je na sebi svojstven način i na zadovoljstvo nadležnih. Usput je i doktorirao. Čekalo ga je i unapređenje – misionarski rad…

Tih godina u Italiju su počele da stižu sve veće grupe emigranata iz naših krajeva koje su željele da idu u Ameriku. Italija je bila privremena, prolazna stanica, ali za neke i – posljednja. Uslovi su bili izuzetno nepovoljni i teški, neizvjesnost, sumnje, pretrage, život gotovo kao u logoru. Srećom po njih, Prek i je izmolio od nadležnih da preuzme brigu o emigrantima. Njihov status se naglo poboljšao, odlazak u Ameriku umnogome olakšao. One koji su se spremali na put, povezivao je s rodbinom, kumovima, poznanicima i prijateljima koji su se snašli u Americi. Trebalo je brinuti ne samo o dozvolama, vizama, garantnim pismima već i neophodnim sredstvima za put, o starcima i djeci.

Nekoliko godina kasnije, Vatikan ga je kao sveštenika, poslao u Ameriku. Ponovo se našao sa svojima, sa ljudima kojima je pomogao. Svešteničke, službene i diplomatske obaveze nijesu ga mogle odvojiti od ljudi s kojima je u Gusinju proveo dio života. Kad je čuo da Plavsko-gusinjski muslimani koji žive u Njujorku, sakupljaju sredstva da obezbijede prostor za vjerske obrede, Don Prek je poslao 2.000 dolara. Da tu akciju pomognu, savjetovao je i katoličke vjernike iz Gusinja…

Samo je jednom iz Amerike došao u Jugoslaviju, što je iskoristio da obiđe Gusinje i u katoličkoj crkvi održi misu. Riječi koje je tada izgovorio, prenošene su i zapamćene kao najplemenitija, najuzvišenija i nahumanija poruka ljudima bez obzira na vjeru i naciju – da u ljubavi, razumijevanju i suživotu izgrađuju i unapređuju međusobne odnose.

U Americi je prije nekoliko godina i umro. Ni u predsmrtnim danima nije zaboravljao na prijatelje. Između ostalog, ostavio je poruku da me obavijeste o njegovoj smrti i sahrani. Tužna vijest me zatekla, kao i neke njegove rođake, u podgoričkoj bolnici. Ni oni ni ja nijesmo mogli otići na sahranu u Skadar ali smo tih dana u bolnici neprestano oživljavali sjećanja na tog divnog čovjeka, kojeg smo svi voljeli i smatrali ga svojim.

Saka Hodžić (Arhiva Fokusa)

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!