Dijana Bošković: Crnogorske ledene skulpture u Zemlji izlazećeg sunca

Početak umjetničkog uspjeha slikara Rajka Boškovića u Japanu je vezan za uspješno učestvovanje na konkursnoj izložbi slika za prijem na međunarodnu izložbu u tokijskom Metropolitenu. Pored velike konkurencije i veoma strogih kriterijuma njegove slike „Priviđenje” i „Kidanje u metežu” su bile dio izložbene postavke u prestižnoj galeriji Metropoliten muzeja u Tokiju. Nakon toga sa svojim slikarskim djelima učestvovao je na još jednoj velikoj međunarodnoj izložbi u istom muzeju. Japanska vlada je prepoznala i cijenila stvaralaštvo Rajka Boškovića pa mu je dodijelila doživotni boravak u ovoj zemlji, kao i sva građanska prava koja imaju stanovnici Japana

Na krajnjem śeveru Japana, na ostrvu Hokaido, smješten je grad Asahikava koji predstavlja idealno mjesto, meku za slikare i sve one koji se bave umjetničkim stvaralaštvom. U njemu živi približno 350.000 stanovnika i drugi je po veličini grad na ostrvu. Zime u ovom dijelu Japana su veoma hladne, imajući u vidu da se ostrvo Hokaido nalazi preko puta Sibira. Snijeg napada i do dva metra, a prosječna temperature je 20 celzijusovih stepeni ispod nule. Ovo, po mnogo čemu jedinstveno ostrvo, zovu „Ivica svijeta” ili „Kraj svijeta”, jer je život u polarnom krugu zaista kao život van planete Zemlje.

Rajko Bošković

U Asahikavi sam provjela djetinstvo i ranu mladost živjeći sa svojim roditeljima u harmoničnoj umjetničkoj porodici. Dijete sam pokojnog crnogorskog slikara i vajara Rajka Boškovića (1947-2006) i japanske pijanistkinje Soko (Shoko Adachi), čiji otac, a moj đed, je bio poznati slikar i pedagog u tom gradu.

Moj otac je u Japan došao početkom devedesetih godina prošlog vijeka, nakon što se zapalilo balkansko bure baruta i počeo rat na prostoru bivše Jugoslavije. Prve dvije godine otac je živio u milionskom Tokiju, zajedno sa mojom majkom koju je, inače, upoznao nekoliko godina ranije u Beogradu đe je boravila kao pijanistkinja. Tokio je grad-mravinjak koji po mnogo čemu oduševljava svakog ko ga pośeti, ali ipak nije idealan za umjetnike. Veličina te metropole i brzina života u njemu guši slobodu stvaraocu, pa su moji roditelji odlučili da se nastane na najśevernijem ostrvu Hokaid, u gradu umjetnosti Asahikavi.

Početak umjetničkog uspjeha slikara Rajka Boškovića u Japanu je vezan za uspješno učestvovanje na konkursnoj izložbi slika za prijem na međunarodnu izložbu u tokijskom Metropolitenu. Pored velike konkurencije i veoma strogih kriterijuma njegove slike „Priviđenje” i „Kidanje u metežu” su bile dio izložbene postavke u prestižnoj galeriji Metropoliten muzeja u Tokiju. Nakon toga sa svojim slikarskim djelima učestvovao je na još jednoj velikoj međunarodnoj izložbi u istom muzeju. Japanska vlada je prepoznala i cijenila stvaralaštvo Rajka Boškovića pa mu je dodijelila doživotni boravak u ovoj zemlji, kao i sva građanska prava koja imaju stanovnici Japana. Pored toga, primljen je u Japansku Internacionalnu Umjetničku Asocijaciju. Cio svoj život u Japanu profesionalno se bavio slikanjem, a radio je i kao pedagog u slikarskoj školi u Asahikavi. Dugo godina je bio angažovan u Odśeku za edukaciju pri Ministarstvu kulture u Asahikavi sa zadatkom da na autentičan način predstavi svoju postojbinu studentima i učenicima na ovdašnjim fakultetima i školama.

Rajko Bošković

Jedan od najvažnijih događaja na snijegom okovanom ostrvu Hoakido je Festival leda. U nizu umjetničkih manifestacija najviše pažnje privlači takmičenje vajara u Asahikavi koje okuplja 10 najboljih svjetskih i 30 japanskih vajara koji se bave specifičnom umjetnošću, izradom skulptura u ledu. Za učešće je potrebno ispuniti zahtjevne uslove konkursa, koji raspisuje Japanska asocijacija za led, a sama organizacija takmičenja je dovedena do perfekcije. Za spajanje ledenih blokova koristi se voda, koja ih samim dodirom tako zalijepi da se više na tom mjestu ne mogu odvojiti. Vrijeme izrade skulpture je ograničeno na 48 sati, tako da umjetnici rade i noću pod jakim refektorima. Takmičenje se tradicionalno održava u februaru, kada je prośečna temperatura preko dana oko minus 20, a noću se spusti i za još desetak stepeni Celzijusa. Pored umjetničke vještine takvo vrijeme je pravi test psihofizičke izdržljivosti vajara. Led kao materijal za umjetničko stvaralaštvo je bio izazov za Rajka Boškovića. Bio je to novi materijal za njega, intenzivno se bavio njime, uporno i sa uživanjem je ulazio u sve njegove tajne. Njegove skulpture su ubrzo privukle pažnju stručne i laičke javnosti i on se kvalifikovao za ovo prestižno takmičenje na kojem je postao stalni učesnik. Sa svojim čudesnim ledenim umjetničkim djelima redovno je osvajao nagrade i uljepšavao ambijent grada. Neposredno prije njegove iznenadne smrti trebao je djela izložiti na samostalnoj izložbi u Saporu, glavnom i najvećem gradu na ostrvu Hokaido.

Moj otac je volio i poštovao Japan i bio veoma zahvalan za ukazano gostoprimstvo i uvažavanje koje je doživio živjeći i radeći u ovoj zemlji. Ali je, prije svega, volio svoju Crnu Goru, svoju Boku i Herceg Novi, za kojima je čeznuo i kojima se htio vratiti. Crna Gora je njemu bila na prvom mjestu. Govore to i njegove riječi u tekstu koji sam pronašla na jednom crnogorskom portalu iz Australije: „Iako mi je ođe idealno za slikanje i življenje, ja ću se sigurno vratiti u moju Crnu Goru. Dolaziti moram, da ovo dijete krstim u našu Crnogorsku crkvu. Đed mi je bio u Ameriku, dolazio da brani Crnu Goru i vraćao se opet tamo, ali je na kraju došao u Nikšić đe je napravio veliki kameni spomenik ispod kojeg mu kosti leže.”

Sa svojim ocem sam imala jako blizak i prisan odnos. Bila sam tako mala ali se dobro śećam da smo provodili zajedno puno vremena. Tada, kao i sada, na njega gledam kao na najboljeg čovjeka na svijetu. Ljubav prema Crnoj Gori je prenio na mene, do sada sam je pet puta pośetila. Majka i ja održavamo redovan kontakt sa porodicom u Herceg Novom, pogotovo sa tetkom, kao i sa Gordanom Stojovićem, istraživačem Crnogoraca i crnogorske kulture u svijetu, koji nam je i omogućio kontakt sa uredništvom časopisa “Identitet”.

Asahikava

Nažalost, prośečni Japanac ne zna puno o Crnoj Gori. Zbog velike udaljenosti ne zna čak ni đe se ona nalazi. Lično pokušavam, shodno svojim mogućnostima i znanjem, da upoznajem ljude u Japanu sa Crnom Gorom. Sigurna sam da bi sve bilo drugačije da u ovoj zemlji postoji crnogorska ambasada. Njena uloga u ekonomskom, kulturnom i turističkom povezivanju bila bi više nego dragocjena.

(Dijana Bošković (1998) je rođena u Asahikavi na japanskom ostrvu Hokaido. Živi u Tokiju. Kćerka pokojnog crnogorskog slikara i vajara Rajka Boškovića i japanske pijanistkinje Shoko Adachi.

Bavi se manekenstvom i indijskim (hindi) jezikom koji je studirala na Univerzitetu za međunarodne studije u Tokiju)

Tekst i foto: Identitet br. 8/2022

https://www.nenadstevovic.com/identitet

Glavna fotografija: Dijana Bošković

 


Idi na VRH
error: Content is protected !!