Edin Smailović: Čovjek koji je vjerovao da se riječima može liječiti duša
U predstavi Zlatka Pakovića Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića koja je, između ostalog, bazirana i na Ćamilovom svjedočanstvu o strahotama logora Jasenovac, jedna od rečenica glasi: “Prvog maja 1945. godine bio sam u Džehenemu, da niko drugi poslije mene u njega ne uđe. Vidio sam pakao, da ga niko drugi poslije mene ne vidi.”
Malo je poznata činjenica da je Ćamil Sijarić bio jedan od prvih predstavnika nove vlasti koji je ušao u tek oslobođeni kompleks logora Jasenovac. Bilo je to njegovo suočavanje sa najgorim ovozemaljskim demonima, kojih inače u Ćamilovom životu nije nedostajalo. Njegova sjećanja o užasima koje je tamo zatekao objavljena su 1983. godine u knjizi Oslobođeni Jasenovac.
Ćamil Sijarić se rodio 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja. Nije zapamtio oca, umro je malo prije Ćamilovog rođenja. Kada je imao osam godina umire mu i majka, tako da je Ćamil narednih nekoliko godina, prije odlaska na školovanje u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, živio kod svojih daidža na Pešterskoj visoravni. Od odlaska u Skoplje pa dalje da se pratiti životni i književni put Ćamila Sijarića.
Karijeru pisca počinje još kao srednjoškolac. Prvu pjesmu objavio je u Đačkim novinama 1929. godine. Kasnije će objavljivati svoje pjesme u listovima Bratstvo i Sandžak. Životni put će ga dalje voditi od Vranja preko Beograda, Bosanske Gradiške, Banje Luke, sve do Sarajeva u kojem će se nastaniti 1953. godine i tu ostati do kraja života.
‘Mislim da sam imao srećan i dobar život’
Sijarić će na velika vrata ući u književnost svojim pripovjetkama i romanima. Tek pred kraj života vratio se poeziji. Tako će 1988. godine biti objavljena knjiga poezije Lirika da bi posthumno 1990. godine bila objavljena i knjiga poezije Koliba na nebu.
Sijarićeva poezija je ostala u sjenci njegove odlične i tada popularne proze. Ne znam zašto je Sijarić oklijevao sa objavljivanjem svoje poezije. Možda je smatrao da je na književnom planu sve kazao i postigao i da je Liriku objavio u zenitu života za svoju dušu. A nije da i u pjesmama nije imao šta kazati. Obično su Sijarićeve pjesme bez naslova, obično kratke i sa jakom poentom na kraju. Iako se u svojim pjesmama bazira na turobne stvari: prolaznost života, neostvarena ljubav, besmisao kao krajnji ishod svega na ovom svijetu, ipak pažljivom čitaocu neće promaći ni njegov sarkazam, ali i potreba da svemu da dozu ljepote i da uljepša stvarnost kao da je želio poručiti: “Kad smo već ovdje, ograničeni vremenom, hajde da ne mračimo previše”.
Ova njegova karakterna crta se jasno vidi i u knjizi Ćamil-gora razgovora koju je priredio njegov prijatelj Faruk Dizdarević, gdje Sijarić, uprkos svemu što ga je snašlo kaže: “Mislim da sam imao srećan i dobar život”.
Sijarić je u svojim pjesmama sjajno dekonstruisao prostor na kojem živi kao i ljudske karaktere. Tako u jednoj od svojih najboljih pjesama kaže:
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu rane
Žene mu rekoše da mu tepsija Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu: Mi bismo ti kod kuće zadali dublje Rane.
Nenadmašan u pričanju
Ćamil je, povrh svega ovoga, nesumnjivo bio i mudrac. Neko ko je bio potpuno svjestan da smo relativno kratko na ovom svijetu. Da je u životu, nažalost, malo toga lijepog i da svaki trenutak treba iskoristiti u onome u čemu si najkorisniji i najbolji. A Ćamil je upravo bio nenadmašan u tome. U pričanju. Sve što je napisao se može posmatrati i kao proza u poeziji i obrnuto. Nema sumnje da je i sam cijenio tu plemenitu vještinu pripovijedanja. Tako u romanu Konak (po mom sudu i afinitetu najbolje Sijarićevo djelo) kroz usta jednog od svojih junaka kaže:
“Na ovome svijetu najvažnije je da imamo jedan drugome nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali. Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.”
Ćamil Sijarić je okončao život u Sarajevu 6. decembra prije 33 godine. Neki će reći, na vrijeme, da ne doživi opet golgotu kroz koju je već jednom prošao. Pred kraj života u nekoliko navrata jasno će se odrediti protiv nazadnih trendova u već umirućoj Jugoslaviju u kojoj je svako sa imalo razuma mogao namirisati barut i krv. Ćamil Sijarić je nezaobilazan u kulturi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Sa ove distance, zrelo je vrijeme za ponovno iščitavanje i kritičko sagledavanje njegovog djela. Do tada ostaju njegove melemne riječi. Duboko vjerujem da je Sijarić smatrao da riječ nije samo sredstvo komunikacije, već i način da se makar na jedan trenutak zaliječi čovjekov bol u duši. Ili kako bi to sam Sijarić rekao u svom romanu Carska vojska: “Na ovom svijetu sve je lažno. Istina je samo da je ljudska duša travka koju treba zalijevati.”
Ćamil Sijarić je vjerovao da je lijepa riječ melem za ranjenu dušu. Na ovom obezdušenom i obezljuđenom prostoru nikada kao sada ne bi toliko dobrodošle ljekovite verse. Ali nažalost, budimo iskreni, nema ko da ih piše.
Edin Smailović
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
