Posthumno objavljena zbirka priča „Violinski ključ“, Ilije Pušića, u izdanju časopisa „Komun@“
Bio je i istaknuti učesnik NOB-a, za šta je odlikovan Ordenom zasluga za narod drugog reda, a svojim načinom života, radom, energijom, aktivitetom i šarmom obilježio jedno razdoblje, odrastao je u Kumboru, na legendama i bokeškom civilizacijskom naslijeđu, i postao za života legenda i ličnost koja je sebe utkala u civilizacijski kod Boke Kotorske
U izdanju časopisa „Komun@“ posthumno je objavljena zbirka priča „Violinski ključ“, Ilije Pušića, koja predstavlja svjedočenja autora o II svjetskom ratu i NOB-u, kao i Golom otoku i poslijeratnom periodu.
Ilija Pušić rođen je 1922. godine u Kumboru. Karijeru je započeo kao učitelj u Bjelskim Kruševicama, da bi kasnije, inspirisan bogatstvom istorijskog i kulturnog nasljeđa hercegnovskog kraja, ostatak života posvetio arheološkim istraživanjima. Bio je direktor Zavičajnog muzeja „Mirko Komnenović“, osnovao Galeriju „Josip Bepo Benković“ i časopis za kulturu i umjetnost „Boka“. Njegove knjige „Vranjaj praistorijsko stanište iznad Herceg Novog” i „Preromanička plastika u Boki Kotorskoj” objavila je Crnogorska akademija nauka, a napisao je još pedesetak naučnih radova iz oblasti arheologije.
Bio je poznati arheolog iz Herceg Novog, ali i glumac i režiser, učitelj, pjevao je u klapi, svirao violinu, bavio se jedrenjem i ribolovom, nadasve čovjek pun duha i mudrosti…
Bio je i istaknuti učesnik NOB-a, za šta je odlikovan Ordenom zasluga za narod drugog reda, a svojim načinom života, radom, energijom, aktivitetom i šarmom obilježio jedno razdoblje, odrastao je u Kumboru, na legendama i bokeškom civilizacijskom naslijeđu, i postao za života legenda i ličnost koja je sebe utkala u civilizacijski kod Boke Kotorske.
Preminuo je u Herceg Novom, u 94. godini.
Po riječima njegove supruge Bosiljke, književnice i slikarke, iako je napisao i sačuvao priče, posthumno su objavljene jer je odbio svaku mogućnost da knjiga bude objavljena za vrijeme njegovog života, uz odobrenje da se može štampati nakon njegove smrti, što je i učinjeno od strane njegove porodice i časopisa „Komun@“.