Poezija Milanke Ćorović je prepoznatljiva po rečenicama koje su pokretljive, gipke, nijesu statične, nemirne su, živahne i energične.

Kako nam potvrđuje i sama autorka, očigledno je da je prozno pero prenijela u poeziju i gotovo uvijek ispriča jednu priču.

„Potrebno mi je da me nešto emotivno povuče da bih pisala. Stvaralaštvo je za mene kao vazduh, ne mogu da zamislim život bez kreativnosti. Biti pisac znači biti slobodan. Pisana riječ je moja iracionalna sreća, strast i adrenalin“, kaže Ćorović.

Autorka je romana „Okvir za sreću“ koji je objavila izdavačka kuća OKF sa Cetinja, a podržalo Ministarstvo kulture Crne Gore.

Iz opusa  POETESA  

spontana poput dječije igre

i opijena životom

ushićenjem putnice

koja nestašnim zelenim očima

kroz zamagljeno napuklo staklo

lovi idealan pogled na daleke planine

u oblaku davne prašine

u kupeu umornog voza

sjećajući se neke davne

njoj i danas bitne razglednice

dok joj dušu natapa

paleta morskih tonova

ona nasumice umače prste u te boje

bez unaprijed osmišljene skice

tim prstima i nemirnim stihovima

ona spontano oslikava vlastitu prirodu

ona mi nervozno u ruke gura

par zgužvanih papira

prekrivenih nervoznim slovima

pitke i naoko mirne poezije

dok u njoj tinja potajna želja

da me fascinira

nesvjesna da već jeste

kažu da rukopis odaje karaker pisca

a iz njenih slova suptilno doznajem

da ispod te zgužvane lanene bijele košulje

i svjetluckavog pogleda pulsira vulkan

emocija koje steže i guši i vraća u dubine

negdje daleko ispod bijelog lana

i dok me omamljuje tvoja poetika

konstantujem da si draga moja

u odnosu na moje melanholično biće

ti ipak jedna nagla i iskrena

zaigrana i nasmijana djevojčica

sa neke meni bitne razglednice

ili nekog davnog

omota čokolade

Iz opusa MELANHOLIČNO URONJEN U MIRISE MOJE KOŽE

našla sam umotuljak
tvog duvana
u desnom džepu
strukiranog kaputa
našla ga
dok sam bila sklupčana
na klupi
s ljutnjom utonulom
u dubini nježno ogrebanog okovratnika
nemarno povučenog
sa stolice šanka
dok u Minhauzenskom stilu
oko mene kruže tvoje
repetirane riječi
noć je krhka mjesečina
zacjeljujem njene pokidane niti
puna sam inata
kroz zgusnut oblak dima
sijevaju ti prkosne oči
(volim plamen pobune u njima)
dodir poezije
izliva osjećajnost
u pohabanu stvarnost
utapa se u njima tvoja nutrina
samouvjereno se unosiš
u suštinu mog bića
konstatujući da sam
nestvarno lijepa

senzualna žena
sve mi miriše
na pjesmu Bukovskog "Hej, Doli"
o traganju Nje u drugima
i izlazak iz zgrade prekoputa
s nekim plavokosim tipom
dok je imala naočare za sunce
i samo se osmjehnula
i sve mi liči na takav završetak
što će da nas sačeka
zato ne ljubi me rekoh
– u pravu si kažeš
melanholično uronjen u mirise moje kože