Jedna od prednosti pisanja za novinsku organizaciju koja ima širinu i uticaj kao Al Jazeera je to da postoji šansa da važni ljudi na važnim pozicijama pročitaju vaš tekst.

Svako onaj ko je upoznat sa mojim radom zna da ja ne pišem ovu kolumnu kako bi ona pogodovala važnim ljudima na važnim pozicijama, kao što su predsjednici, premijeri, kraljevi ili kraljice.

Volim misliti da, sveukupno, pišem o ljudima na koje su drugi ljudi zaboravili. Pišem o ljudima koji imaju mirne, uglavnom anonimne živote. No, nekada im se desi nešto – a obično je to pogrešno ili loše – zbog čega im vi i ja trebamo posvetiti pažnju. Privilegija pisanja kolumne za Al Jazeeru je to da im pri tome mogu pomoći.

Ipak, postoje vremena i okolnosti koje zahtijevaju da kolumnu posvetim važnoj osobi koja vodi važan posao kako bi, iako postoje jako male šanse, taj predsjednik ili premijer – ili neko im blizak – pročitao i razmotrio ono što pišem.

Ovo je, pretpostavljam, jedna od tih prilika.

PITANJE POVEZANOSTI

Kao i svi vi, gledao sam, sa mješavinom nemoći i tuge, užase koje Ukrajinci doživljavaju i izdržavaju 55 (i više) dana – posljedice bolesnog, malog čovjeka sa velikim ambicijama.

Možda sam, kao i vi, bio impresioniran rječitošću i hrabrošću predsjednika Volodimira Zelenskog koji je okupio i osnažio pravedni otpor nacije kako bi zaustavio ovog bolesnog, malog čovjeka i njegove velike ambicije.

No, koliko god se divimo predsjedniku ili premijeru, neophodno je ne podleći lakoj, sentimentalnoj želji da se bilo koji lider, uključujući predsjednika Zelenskog, tretira kao svetac.

Uzevši u obzir njegov prethodni angažman kao satiričara koji uništava ega i komičara, vjerujem kako predsjednik Zelenski razumije ovaj imperativ bolje od mnogih i možda bi bio prvi na obeshrabrivanju svih nastojanja da se stavi oreol – simbolično, naravno – iznad njegove krune.

Pa, u tom duhu moram skrenuti pažnju na nedavne istupe predsjednika Zelenskog koje nam ne trebaju samo donijeti pauzu, već izazvati jedinstven i otvoren novi pristup.

Predsjednik Zelenski je 20. marta video-linkom iz Kijeva govorio na sjednici izraelskog Knesseta. Počeo je svoj govor izjavom kako su sudbine i istorije Ukrajine i Izraela „međusobno povezane“.

„Ne moram vas uvjeravati koliko su naše priče međusobno povezane. Priče Ukrajinaca i Jevreja. U prošlosti, kao i sada u ova užasna vremena. Mi smo u različitim državama i u potpuno različitim uvjetima. No, imamo istu prijetnju: i mi i vi – potpuno uništenje naroda, države, kulture. Pa čak i imena: Ukrajina i Izrael“, naveo je.

ISTORIJSKA LEKCIJA

Palestinski akademik i pisad Asad Ghanem je u tekstu za Middle East Eye direktno i nedvosmisleno dao odgovor na istorijske paralele predsjednika Zelenskog i nema potrebe da ja nešto dodajem.

„Vaš nedavni govor pred izraelskim Knessetom je sramotan kada je riječ o globalnim borbama za slobodu i oslobađanje, naročito palestinskog naroda. Zamijenili ste uloge okupatora i okupiranoga. Propustili ste još jednu priliku za demonstriranje pravde vaše borbe i šire borbe za slobodu“, napisao je profesor Ghanem.

Potom je dao oštru istorijsku lekciju predsjedniku Zelenskom koju treba poslušati.

„Takođe sam zabrinut vašim dvostrukim standardima kada je riječ o legitimnoj palestinskoj borbi protiv okupacije, opresije, ubijanja, rasne diskriminacije i raseljavanja – zločina koje Izrael vrši nad mojim narodom više od sedam decenija.“

Očiti „dvostruki standardi“ predsjednika Zelenskog kada je riječ o globalnim ljudskim patnjama vide se, kako ističe profesor Ghanem, u njegovim „javnim stavovima podrške izraelskoj okupaciji“.

Ukrajina je 2020. dobila vrtoglavo odobrenje izraelskog Ministarstva vanjskih poslova nakon što je napustila UN-ov Komitet za provođenje neotuđivih prava palestinskog naroda, malo tijelo koje, kako njegovo ime govori, pokušava zaštititi sve manja prava zatvorenih Palestinaca pod izraelskom okupacijom.

Navodno je predsjednik Zelenski „odobrio“ iznenadno napuštanje Ukrajine iz ovog komiteta.

NEVJEROVATNA NAIVNOST

Potom je, u nevjerovatnom kontrastu sa njegovim humanističkim renomeom, predsjednik Zelenski stao na stranu napadača, a ne napadnutog, kada je Izrael poveo smrtonosnu invaziju i ratove – kopnom, morem i vazduhom – protiv opkoljenih i malo naoružanih Palestina opet i iznova.

Uprkos tome, predsjednik Zelenski se žali kako Izrael nije na isti način odgovorio i dao mu oružje ili nametnuo sankcije Rusiji.

Njegove žalbe su otkrile nevjerovatnu naivnost.

Predsjednik Zelenski je otkrio, sa zakašnjenjem, da njegov prikaz demokratije, pristojnosti i međunarodnog reda zasnovanog na pravilima ovih dana voli biti tiho ušuškan sa namjerom genocidnog nasilnika koji želi pokoriti njegovu domovinu i milione Ukrajinaca sa psihopatskim veseljem jer je to u geopolitičkom interesu Izraela.

Ovo nije veseli „narativ“ koji uvijek ppromovišu Izrael i njegovi saveznici, među kojima je i predsjednik Zelenski, o bliskoistočnoj blistavoj oazi prosvjetljenja, po uzoru Alexa de Tocquevillea, zapaljive regije koja je inače naseljena necivilizovanim arapskim nasilnicima.

Predsjednik Zelenski je, do sada, naučio kako su mnogo slavljene generacijske veze, koje navodno povezuju Ukrajinu i Izrael, jako slabe kao i njegov istorijski revizionizam.

A što se tiče odbijanja Izraela da nametne sankcije Rusiji, čini se da je predsjednik Zelenski zaboravio kako su Izrael i njegovi saveznici iz Londona, Washingtona, Pariza i Otave potrošili jako puno vremena, energije i novca u raskivanju svakoga i svake grupe koja, bilo kada, pokušava biti protiv države aparthejda tako što je bojkotira, odvaja se od nje i izriče joj sankcije.

Sigurno je predsjednik Zelenski upoznat sa ugodnom pantomimom koja ovako izgleda: Izrael je presrećan kada korisni licemjeri, poput Joea Bidena, Borisa Johnsona, Emmanuela Macrona i Justina Trudeaua, maksimalno sankcionišu Moskvu, ali sve one koji su protiv BDS-a brendiraju „antisemitima“.

ORUŽJE U KINU, PRODAVNICI…

Izrael neće izreći sankcije, predsjedniče Zelenski, pošto bi to značilo da Izrael priznaje – implicitno ili eksplicitno – ne samo da sankcije djeluju, već ih mora izreći „međunarodna zajednica“ kada država A okupira državu B s ciljem uništenja države B bez obzira koliko ljudi i mjesta je uništeno kako bi se zadovoljili neljudski kolonijalni planovi države A.

U ovom ružnom prizoru, možda predsjedniku Zelenskom možda treba podsjećanje da grupe iz Izraela i izvan njega koje se bore za ljudska prava jasno – detaljno i jako pažljivo – prikazuju kada, gdje, zašto i kako režim, koji zapadnjački političari i šampioni komentara nazivaju „primjerom“, postaje država aparthejda odgovorna, prema međunarodnom zakonu, za zločine protiv čovječnosti i ljudskosti za koje tvrdi da poštuje.

Tvrdoglavo se držeći smiješnih priča o tome šta je Izrael i njegovoj fantomskoj pomoći Kijevu, predsjednik Zelenski je novinarima počekom aprila rekao kako će postratna Ukrajina ličiti na „veliki Izrael“.

„Mi ćemo postati ‘veliki Izrael’ sa vlastitim likom. Nećemo biti iznenađeni ako budemo imali predstavnike oružanih snaga ili nacionalne garde u kinima ili supermarketima, kao i ljude sa oružjem. Uvjeren sam da će pitanje sigurnosti biti pitanje broj 1 u narednih 10 godina. Siguran sam u to“, kazao je.

Ne znam šta Evropska unija smatra, ali prilike o postojanju još jedne države sa nasilničkim osiguranjem, napravljene po uzoru Izraela na istoku Evrope, nisu, pretpostavljam, dobrodošla vijest za bezbrojne Evropljane koji su dosad slavili Zelenskog, a kritikovali izraelska kršenja ljudskih prava i njegov užasni progon Palestinaca pod zaštitom države.

Predsjedniče Zelenski, jedan Izrael je dovoljan.

Andrew Mitrovica (Al Jazeera)

Foto: YouTube/Printscreen

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere