Preživjeli se uključuju u borbu protiv negiranja genocida u Srebrenici

Pristup informacijama o genocidu koji je počinjen u Srebrenici imaju djeca u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, dok djeca u RS-u na časovima istorije nemaju priliku slušati o genocidu počinjenom u njihovoj zemlji. Ali, mirovni aktivisti i istoričari oralne istorije vjeruju kako novi digitalni formati i društvene mreže mogu pomoći da činjenice o genocidu u Srebrenici dođu i do ljudi koji su planski, sistemski, s revizionističkim motivima izolirani od tema poput genocida u Srebrenici. Zločin genocida u Srebrenici smatra se najvećim ratnim zločinom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata

Ideja da se svjedočenja preživjelih žrtava iz genocida počinjenog u Srebrenici u budućnosti prikažu pred što više ljudi ima dva cilja: suprotstaviti se onima koji osporavaju zločine te kroz prisjećanja žrtve o njihovim životima prije i poslije tragedije pokazati da više od 8.000 ubijenih u genocidu u Srebrenici nisu samo statistika, već da su ubijeni članovi nečije porodice, ili cijele porodice, koje su bile dio naroda koji ima svoj identitet.

Korišćenje oralne istorije kao odgovor na negiranje zločina u Srebrenici podstakli su Memorijalni centar Srebrenica i Balkanska istraživačka mreža (BIRN), čiji su novinari Specijalizovani za praćenje suđenja osumnjičenim za ratne zločine tokom rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Projekt je prvi put prezentovan na međunarodnom panelu u Memorijalnom centru u Potočarima uoči 26. godišnjice od počinjenja genocida.

NE SMIJEMO ZANEMARITI SVJEDOČENJA SREBRENIČANA

Denis Džidić, izvršni direktor BIRN-a, kaže da je proteklih mjeseci snimljeno stotinu svjedočenja osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici. Ta svjedočenja će biti dostupna javnosti.

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić vjeruje da je vrijeme da se Srebrenica kao tema, 26 godina poslije zločina, počne izmiještati iz sudnica.

“Sudske presude su nam jako bitne, ali mi ne smijemo zanemariti svjedočenja ljudi iz Srebrenice koja nisu prikazana pred sudovima“, rekao je Suljagić.

To što hiljade iskustava preživjelih žrtava nemaju krivično procesnu relevanciju i nisu korišćene kao dokazi tužilaštva pred sudovima te nisu poslali nikoga u zatvor za Suljagića ne znači da ih treba odbaciti. Naprotiv.

“Šeći Mašiću su ubili ženu i dijete kada su išli po hranu u vlastitu kuću, u svoje selo, ali nije postojao način da kaznimo nekoga zbog toga […] Mnogo je takvih slučajeva u Srebrenici“, kaže Suljagić.

KAKO SU ZA NEKE RATNU ZLOČINCI POSTALI HEROJI

Melisa Forić, profesorica sa Univerziteta u Sarajevu, kaže da se oralna istorija u svijetu koristi još od kraja Drugog svjetskog rata. Stručnjaci podstiču žive svjedoke da govore o događajima iz savremene istorije. Forić kaže da je važno da se ta praksa sada počne primjenjivati i u slučaju genocida počinjenog u Srebrenici.

U Srebrenici, na istoku Bosne i Hercegovine, u julu 1995. godine ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za zločine genocida u Srebrenici osudio je kompletno vojno i političko rukovodstvo bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, uključujući zapovjednika Vojske RS-a, generala Ratka Mladića, i prvog predsjednika RS-a Radovana Karadžića.

Mladića (78) je 8. juna drugostepenom presudom na doživotni zatvor osudio Međunarodni mehanizam za krivičene sudove, nasljednik ICTY-a. Isti mehanizam je pravosnažno na doživotni zatvor osudio i Karadžića (74) u martu prošle godine.

Uprkos presudama, vlasti RS-a i 26 godina poslije odbijaju priznati da je u Srebrenici počinjen genocid, dok osuđene ratne zločince Mladića, Karadžića i druge smatraju nacionalnim herojima. U čast Mladiću nacrtan je gigantski mural u gradu Foča, oko 200 kilometara od Srebrenice, kojeg lokalne vlasti odbijaju ukloniti.

“Ravizionizam je superioran, prisutan u odnosu na istinu, pravdu, istoriju, nauku…”, rekao je Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.

MLADI LJUDI TREBAJU BITI VELIKI ANTIRATNI AKTIVISTI

Kaže da domaći političari i međunarodna zajednica od rata koji je u Bosni i Hercegovini zaustavljen 1995. godine do danas nisu koristili prave mehanizme kakvi se koriste u postkonfliktnim društvima širom svijeta, kako bi pomirenje i u Bosni i Hercegovini bilo brže i efikasnije. Suočavanjem s prošlošću u Bosni i Hercegovini uglavnom se bave nevladine organizacije, čiji rezultati ne mogu biti dobri kao kada se protiv revizonizma bore institucije države.

I Todorović vjeruje da usmena istorija može učiniti mnogo na pomirenju u postratnoj Bosni i Hercegovini.

“Sa grupom mladih ljudi smo otišli u mjesto Zecovi kod Prijedora. Razgovarali smo sa čovjekom koji je 1992. godine imao deset godina. Rekao nam je da se u njegovu kuću sklonila grupa od oko 40 Bošnjaka, pred naletom srpske paravojne vojske. Ali, tu grupu vojska je ubrzo pronašla i izveli su ih u dvorište. Taj desetogodišnji dječak je zaboravio papuče, pa se vratio u kuću da ih potraži, ali kada je ponovo izašao u dvorište, čuo je pucnje i vidio je krvave fleke na majicama njegove braće i sestra“, ispričao je Todorović.

Kaže kako će mladi ljudi s kojima je bio u posjeti mjestu Zecovi biti veliki antiratni aktivisti, s kojima nikada niko neće moći manipulisati. Zbog toga Torodović ponovnim zločinom naziva svako sprečavanje žrtve da pripovijeda pred mladim ljudima.

ISTORIJA SE NE MOŽE PISATI BEZ GLASOVA ŽRTAVA

Pristup informacijama o genocidu koji je počinjen u Srebrenici imaju djeca u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, dok djeca u RS-u na časovima istorije nemaju priliku slušati o genocidu počinjenom u njihovoj zemlji. Ali, mirovni aktivisti i istoričari oralne istorije vjeruju kako novi digitalni formati i društvene mreže mogu pomoći da činjenice o genocidu u Srebrenici dođu i do ljudi koji su planski, sistemski, s revizionističkim motivima izolirani od tema poput genocida u Srebrenici. Zločin genocida u Srebrenici smatra se najvećim ratnim zločinom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Selma Laydesdorff, profesorica oralne istorije sa Univerziteta u Amsterdamu, kaže kako se istorija ne može pisati bez glasova žrtava, jer žrtve imaju prvo da se njihov glas čuje.

Alma Mustafić, takođe profesorica i istraživačica na Univerzitetu u Ultrechtu, prisjeća se kako je jedan pozorišni komad o Srebrenici pomogao da mnogi ljudi u Nizozemskoj danas razumiju kontekst zločina koji su počinjeni u Srebrenici 1995. godine.

Armin Aljović (Al Jazeera)

Foto: Printscreen/dron.ba

 

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!