Dijaspora u prošlosti i sadašnjosti (XLI): Iseljavanje iz Kolašina

Muslimanski stanovnici Kolašina bili su, kako to naglašava epska poezija, “ljuti osmanski Krajišnici” koji su bili u čestim sukobima sa Crnogorcima. Često su isticali kako njihova “Tara ne zna za gospodara”. Shodno odlukama Berlinskog kongresa vojni komandant kolašinskog garnizona, Nuri-beg, je 4. oktobra 1878. godine, predao ključeve grada knjazu Nikoli Petroviću Njegošu. Osmanska vojska koja je napustila grad uputila se ka Akovu (Bijelom Polju). U Ugovoru o predaji Kolašina, koji je potpisan nekoliko dana kasnije (9. oktobra) između zapovjednika grada Kolašina Nuri-bega, kajmekama i vojvode Maša Vrbice, šefa Glavnog Vojničkog štaba Njegove Svetlosti knjaza Nikole, u tački 1, stajalo je da „Nuri-beg, saglasno traktatu Berlinskog ugovora, a po naredbi svoje visoke Otomanske vlade, predaje grad Kolašin sa svojim selima i zemljištem do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom“

AUTOR: MR. SC. SAIT ŠABOTIĆ

Selo Kolašin se prvi put pominje u sultanovom beratu iz 1565. godine, kojim je na mjesto preminulog kneza Miloša, sina Radine, postavljen njegov sin Todor. Na prostoru pomenutog sela razvilo se naselje gradskog tipa sredinom XVII vijeka. Naselje je bilo podignuto sa ciljem da čuva i kontroliše carski drum između Akova (Bijelog Polja) i Podgorice, čiju su bezbjednost ugrožavali Vasojevići, Moračani, Rovčani i povremeno Uskoci.

Izgradnja Kolašina započela je 1647. a dovršena je 1651. godine.

Muslimanski stanovnici Kolašina bili su, kako to naglašava epska poezija, “ljuti osmanski Krajišnici” koji su bili u čestim sukobima sa Crnogorcima. Često su isticali kako njihova “Tara ne zna za gospodara”. Shodno odlukama Berlinskog kongresa vojni komandant kolašinskog garnizona, Nuri-beg, je 4. oktobra 1878. godine, predao ključeve grada knjazu Nikoli Petroviću Njegošu.

Knjaz Nikola Petrović Njegoš

Osmanska vojska koja je napustila grad uputila se ka Akovu (Bijelom Polju). U Ugovoru o predaji Kolašina, koji je potpisan nekoliko dana kasnije (9. oktobra) između zapovjednika grada Kolašina Nuri-bega, kajmekama i vojvode Maša Vrbice, šefa Glavnog Vojničkog štaba Njegove Svetlosti knjaza Nikole, u tački 1, stajalo je da „Nuri-beg, saglasno traktatu Berlinskog ugovora, a po naredbi svoje visoke Otomanske vlade, predaje grad Kolašin sa svojim selima i zemljištem do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom“.

O predaji svih sela do Mojkovca, lokalno muslimansko stanovništvo nije bilo obaviješteno. Svakako, i prije ovog, tako reći, završnog čina, proces iseljavanja muslimanskog stanovništva već je bio u toku, što se može pratititi od sredine XIX vijeka kada su na ovom području započeli da se razrješavaju nagomilani socijalni, društveni i nacionalni problemi prisutni između muslimanskog i hrišćanskog stanovništva.

Iseljavanje je naročito pospješio napad na Kolašin izveden 28. jula 1858. godine kojom prilikom je ubijeno i u kućama popaljeno više stotina lica islamske religije. Nakon ovog napada Kolašin je bio izložen neprekidnim nasrtajima od Crnogoraca sa tri strane. Da bi se situacija što prije stabilizovala, u jesen 1859. godine izvršeno je administrativno razgraničenje između osmanske teritorije i Crne Gore.

U nastojanju da zaštite svoje lične interese, u prvom redu zbog imanja koja su ostala na crnogorskoj teritoriji, ovom razgraničenju se suprotstavilo mjesno muslimansko stanovništvo. Napad udruženih Drobnjaka, Šaranaca i Pivljana na Stričinu Mušovića u Poljima Kolašinskim 22. maja 1860. godine, dodatno je zakomplikovao cjelokupnu situaciju.

Tokom tog organizovanog i unaprijed osmišljenog napada, Crnogorci su imali 57 mrtvih i ranjenih, a 10 ih se utopilo u Tari.

Do kakvog-takvog stanja pacifikacije došlo se tek 1864. godine kada su se muslimanski stanovnici, koji su preživjeli teški udar na Kolašin, povratili u grad.

Napadi na Kolašin preduzimani su i tokom Istočne krize. Izloženo čestim crnogorskim napadima, muslimansko stanovništvo je bilo prisiljeno da masovno napusti kolašinski kraj. Nakon neposredne predaje grada crnogorskim snagama, ugovor o predaji “grada Kolašina sa svijema selima i zemljištem do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom” potpisan je na Cetinju 8/20. oktobra 1878. godine. Dobijanjem Kolašina i Polja, Crnogorci su stekli prostor od oko 400 km2 sa 25 sela koji je uglavnom predstavljao  plodne površine pogodne za zemljoradnju i stočarstvo.

Brojne porodice Martinovića, Bašanovića, Mekića, Kolića, Šabanagića, Smailagića, Kajovića, Oručevića, Mušovića, Pepića, Zuličića, Pijuka, Kofrca, Husovića, Redžovića, Hota, Đurđevića, Lalevića, Hasića, Lukača, Balijagića, Hadžibulića i Anuševića, krenule su u neizvjesnost, u potragu za sigurnijim utočištem.

Mnogi su se naselili u bjelopoljskom i brodarevskom kraju, dok je jedan broj za svoje stanište izabrao Lipljan na Kosovu. U kasnijem iseljeničkom valu, naročito onom nakon 1912. godine, potomci iseljenih Kolašinaca su se iseljavali prema Izmiru, Alačeti i drugim mjestima u njihovoj blizini.

Nakon odlaska većine u Kolašinu je ostao jedan manji broj pripadnika islamske  religije. Prema navodima istoričara Ejupa Mušovića, godine 1879. u kolašinskom srezu živjelo je 7.732 muslimana i 4.642 hrišćanina.

U nastojanju da muslimane zadrži na prađedovskim imanjima, knjaz Nikola je za kapetana u Kolašinu postavio Isa Pepića, a u Poljima Zejnilagu (Zeko) Lalevića, što ipak, nije moglo bitnije uticati na zaustavljanje masovnog iseljavanja.

Napuštena imanja muslimanskih stanovnika na području Kolašina prvi put su dijeljena 1879. godine pripadnicima Gornjomoračkog, Donjomoračkog i Rovačkog bataljona, kao i lokalnom pravoslavnom stanovništvu. Ne mogavši da prevaziđu nostalgiju za starim zavičajem, nekoliko porodica raseljenih Kolašinaca, koje su privremeno boravile u Beranama, zatražilo je 1881. godine da se vrate na svoje posjede u kolašinskom kraju.

Bijelo Polje

Uočavajući da se osmanska vlada ozbiljno suočava i sa problemima u centralnim djelovima države, te da perifernim oblastima ne može posvetiti dužnu pažnju, crnogorske snage su na prostor Kajovića Polja izvršile odsudni napad krajem marta 1886. godine.

Tada su Morački i Rovački bataljoni, navodno bez saglasnosti crnogorskog knjaza, upali u Kajevića Polja, a mještani muslimani nijesu uspjeli da pruže jak otpor, zbog čega su se povukli na drugu obalu Tare.

Jedan od gradova u koji se tada slio veliki broj muhadžira bio je i Bijelo Polje sa okolnim naseljima. Ostalo je zabilježeno da je dolazak velikog broja muhadžira tada “naprosto zagušio“ cijelu varoš sa okolinom.

Glavna fotografija: Stari Kolašin

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH