Iako za to nema dokaza, neka predanja i pretpostavke daju mogućnost da su i naši ljudi, naročito sa crnogorskog primorja, stizali do obala a možda i u unutrašnjost Zelenog kontinenta, ali to je samo u domenu pretpostavki – i prije naših iseljenika u drugoj polovini 19. vijeka.

Broj iseljenika sa prostora današnje Crne Gore u zemljama Južne Amerike vrlo je teško utvrditi u pojedinim periodima, od prvih doseljavanja do danas, kako u vrijeme  samostalne crnogorske knjaževine/kraljevine tako i u nekoliko jugoslovenskih državnih formi.

Istraživači kao glavne uzroke za to navode: 1) nije vođena statistika u zemlji iseljenja (Crna Gora i Austrougarska – u čijem se sastavu preko jednog stoljeća nalazila Boka Kotorska) i 2) neadekvatna i nepouzdana statistika u zemljama useljenja.

Iseljenici su, osim sa Crnogorskog primorja stizali u zemlje Južne Amerike iz skoro svih krajeva Crne Gore. Motivi za iseljavanje do Prvog svjetskog rata uglavnom su bili ekonomski. Iseljavanje su uslovljavale privredne, društvene i demografske prilike, a kasnije i političke.

Crnogorci u Južnoj Americi

Iseljavanje Crnogoraca, naročito iz Primorja, koje je bilo u sastavu mnogo uređenijih država, teklo je više spontano, više stihijski nego planski. Da se zaključiti da ni Crna Gora ni Austrougarska nijesu imale definisanu iseljeničku politiku niti odgovarajuće zakonodavstvo. Za istraživača je poseban hendikep što nije vođena statistika iseljavanja.

Pošto je Crna Gora sve do Berlinskog kongresa bila „vojnički logor“ i nikad se nije znalo do kada će trajati mir a kada će započeti novi rat, ni u „Glasu Crnogorca“ ni u javnosti uopšte nije se davao neki naročit publicitet iseljavanju niti su se iseljavanja popularisala. Gladne godine i težak život stanovništva Crne Gore, bez obzira na to što su iseljavanja drastično slabila vojnoodbrambenu moć Crne Gore, primorale su crnogorsku vlast da promijeni iseljeničku politiku, da dozvoli masovnija iseljavanja u Srbiju i druge krajeve svijeta da bi ugroženo stanovništvo našlo spas i opstalo.

U neposrednom susjedstvu, Boki Kotorskoj, austrijske novine su redovno objavljivale oglase firmi koje su se bile specijalizovale za prevoz iseljenika, što u Crnoj Gori nije moglo ostati nepoznato i bez odjeka.

Iako je iseljavanje bila velika nevolja za malu i malobrojnu crnogorsku državu, ona je bila primorana da pomogne i onima koji su se opredijelili za odlazak u prekomorske zemlje, čak i predratnoj atmosferi.

Put u daleki nepoznati svijet vodio je mlade Crnogorce iz rodnog kraja na Cetinje, iz Cetinja u Kotor, iz Kotora u Trst, iz Trsta u „obećanu zemlju“.

Iseljenici su se prevozili austrougarskim i drugim većim i manjim brodovima.

Pošto nije bilo opštevažećih propisa o prevozu, ti brodovi su znali biti i prebukirani, a uslovi za putovanje krajnje nepovoljni i teški. Prostorije u kojima su iseljenici boravili bile su neuslovne, a često i ispod osnovnih zdravstvenih i higijenskih uslova, što je za neke naše iseljenike bilo kobno. Umirali su na putu između rodnog praga i sanjanog cilja. Bivalo je da neki brodovi stradaju u olujama. Za neke iseljenike se nikada nije saznalo šta je u putu sa njima bilo.

Uvođenjem parnih brodova od sredine 19. vijeka udobnost na njima se znatno poboljšala, a vrijeme putovanja se smanjilo. Dok su jedrenjaci do Amerike ostavljali preko 40 dana, parobrodom se stizalo za samo 12 dana.

Istina, do Južne Amerike putovalo se nešto duže (1884. iz Đenove u Buenos Ajres se stizalo za 20 dana).

Crnogorski i bokeljski iseljenici su se, pored Kotora i dalmatinskih luka, u svijet uglavnom otiskivali iz Trsta. Taj put je najupečatljivije opisao Timotije Jokanović, ali i neki hrvatski iseljenici.

Na tim brodovima bivalo je užasno. Iseljenici su tretirani kao stoka, stalno na meti prevare surovih agenata i raznih prevaranata, na hrani od koji su se gadili i pobolijevali. Između zavičaja i „obećane zemlje“ našim, kao i ostalim iseljenicima svašta se događalo. Mladića, budućeg iseljenika, ispraćala je ne samo njegova porodica nego i cijelo selo – s blagoslovom i koležom, sa lijepim željama i suzama. Vrlo su dirljive priče kako su se naši iseljenici pozdravljali, praštali sa rodbinom i prijateljima i rastajali od rodnog kraja. Pored teškog drvenog kofera sa ličnim stvarima i hranom, zbunjeni mladić, pod neveselim žigom iseljenika od nevolje, nosio je pisma za one koji su već otišli, koje će vidjeti a i one koje nikada neće sresti, uz brojne pozdrave i blagoslove.

Pjevalo se i plakalo u isto vrijeme. Sirenu parobroda na izlasku iz luke prihvatala su samo brda i pejzaži koji su zauvijek ostajali u očima i sjećanju crnogorskih mladića.

Nije bilo lako u ondašnjoj nemaštini obezbijediti novac za put do Južne Amerike. Recimo, put od Splita do Buenos Ajresa iznosio je 180 kruna, do Punta Arenasa 335 kruna i do Antofagaste 510 kruna. Za ondašnje prilike cijelo bogatstvo. Koliko je to u današnjim vrijednostima teško je reći.

Brodska karta nije bila i jedini trošak na tom dugom i teškom putovanju. A trebalo je sa ušteđevinom, ukoliko je prevaranti ne izmame, boraviti u mjestu zaposlenja i izdržati do prve zarade, koja nije bila izdašna.

Crnogorski mladi iseljenici su često zapadali u dugove, koji su bili kao neki danak ne samo potrebi i nevolji nego i neiskustvu, nepoznavanju jezika i surovog kapitalističkog svijeta u kome se trebalo snaći i opstati. Neki su zaista propali, dok se većina snalazila u nemilosrdnoj borbi za opstanak, nimalo sličnoj onoj u zavičajnim brdima, koja ih je i zajmila u daleki svijet. Sa te distance rodni kraj im je ličio na pastoralu, na „izgubljeni raj“, na svijet ljubavi, ljepote i sreće u koji će se opet vratiti kao neko, kad dovoljno zaimaju ili se, ako ih sreća sretne, obogate. Jedan dio njih se vratio, dok je pretežan ostao. Oni su tada činili, kao što i njihovo potomstvo danas čini, crnogorsku dijasporu u Južnoj Americi.

Glavna fotografija: Crnogorci u Južnoj Americi