Miša Janketić je 1981. godine našao očev grob: “Ja nestrpljiv, zagrebem onako golim rukama u onu rastresitu i suvu zemlju, ne sluteći koliko je raka plitka…”
Bili su smješteni u seoskoj školi. Moj otac, kako ću doznati mnogo godina kasnije, u jednom trenutku izađe iz škole sa nekim borcem iz bataljona. Taj novopridošli borac tu negdje u blizini čistio pušku. Puška opali i pogodi moga oca, a taj mladić istog trena nestane i nikad se nije doznalo ni ko je bio ni da li je puška zaista slučajno opalila ili je, kako su mi neki tvrdili, namjerno pucao da ubije moga oca
Nastavak feljtona “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)
Uz pomoć Markosovih partizana – kazuje dalje Mišo Janketić – moj otac je sa grupom zarobljenika 1944. godine uspio da pobjegne iz logora i potom su ga u selu Livade na Halkidiku, postavili za komandanta bataljona. Jedne noći došao dječak od sedamnaest godina i prijavio se u partizane. Bili su smješteni u seoskoj školi.
Moj otac, kako ću doznati mnogo godina kasnije, u jednom trenutku izađe iz škole sa nekim borcem iz bataljona. Taj novopridošli borac tu negdje u blizini čistio pušku. Puška opali i pogodi moga oca, a taj mladić istog trena nestane i nikad se nije doznalo ni ko je bio ni da li je puška zaista slučajno opalila ili je, kako su mi neki tvrdili, namjerno pucao da ubije moga oca.
Sahranjen je tu u tom selu i ja sam mu tek 1981. godine, zahvaljujući ponajviše njegovom sapatniku iz logora, Kolašincu Milivoju Grandiću i drugim članovima Udruženja bivših logoraša iz Soluna, našao grob.
Kad smo došli na to mjesto gdje su kazali da je sahranjen moj otac i našli taj potpuno zatravljeni grob pored jednog potočića, ja nestrpljiv, zagrebem onako golim rukama u onu rastresitu, suvu zemlju po sredini groba i ne sluteći koliko je raka bila plitka. Kad sam podigao taj busen, među prstima mi je ostalo nekoliko očevih rebara i korijen ciklame. Tu ciklamu sam odatle donio u Beograd i punih sedam godina mi je poslije cvjetala u stanu…
Uz pomoć tadašnjeg jugoslovenskog konzula u Solunu, Bogdanovića, i njegovog sekretara, Makedonca, koji je dobro govorio grčki, prenio sam očeve kosti i sahranio ga na srpskom ratnom groblju na Zejtinliku. Držao govor neki general, komandant te grčke sjeverne oblasti. Bilo prisutno i 66 Grka, boraca iz bataljona moga oca.
Jedan od saboraca moga oca i sapatnik iz logora, bio je profesor, počeo da čita i jednu pjesmu, ali se zagrcnuo, nije mogao i samo mi je tutnu u ruke. Sestra tu pored mene. Ja uzmem i krenem da čitam tu pjesmu, ali ne mogu… Zagrcnuo sam se i ja kad je došao stih: “Srećne ti rane, komandante moj, Radomire Janketiću…”
Ja u to vrijeme već imam sina Radomira, grč mi u grlu, potresao se, čini mi se pašću. Sestra me pridržava…
Grci su mu poslije postavili spomen ploču na toj školi u selu. Sreo sam tada i razgovarao i sa tim Grkom koji je bio pored njega kada je poginuo. Bio je, kaže, pogođen u preponu i nije mu bilo spasa, iskrvario je…
Vjerovatno zbog jednog pisma koje je 1942. godine uputio Rifatu Burdžoviću – Tršu, u suštini i vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu, i saopštio teške optužbe na račun ponašanja pojedinih, po imenu i prezimenu spomenutih partizanskih komandanata i rukovodilaca, moj otac je rehabilitovan tek 1948. godine i tek tada su i on i moja majka dobili “Spomenice 1941”. Potpisali ih lično Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković…
Nastavak u petak
UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA
Prethodni dio feljtona
Bjekstvo oca Miše Janketića iz njemačkog logora i priključivanje grčkim partizanima
Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)
Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.
Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?
To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.
Komentari