Tanja Šeter: Imala sam viziju kako moj put treba da izgleda, trudila se da ne iznevjerim sebe i da gradim karijeru upravo ovako kako sam je gradila

Izvorna muzika nije komercijalna i samim tim nije lako obezbijediti sredstva da snimate i izdajete. Uglavnom se za sve moram sama brinuti i snalaziti i da nije pomoći nekih institucija, koja je obično samo simbolična i u skladu sa njihovim pravilnicima, pa nikad ne pokriva sve troškove, te pomoći kolega koji su entuzijasti kao i ja pa se uzajamno potpomažemo i odrađujemo snimanja i sviranja, ne znam da li bih ikada snimila ijednu pjesmu

Tanja Šeter je jedna od rijetkih i najpopularnijih interpretatorki crnogorskog narodnog melosa. Ima status umjetnika koji joj je priznala država Crna Gora. Njena uspješna karijera duga je više od tri decenije. Na pitanje kako se odlučila da pjeva ovu vrstu muzike kaže:

“Izvorna muzika je moja ljubav od trenutka kada sam prvi put čula zvuk izvorne pjesme, a to je bilo još u predškolskom uzrastu. U mom roditeljskom domu se najviše slušala crnogorska muzika, omiljeni pjevači moje majke su bili Nikola Karović i Ksenija Cicvarić, tata je, opet, kao tradicionalista, uz gusle, koje su takođe bile vrlo često slušane u našoj kući, što na radiju, što na pločama, crnogorsku izvornu pjesmu stavljao na posebno mjesto i bilo je logično da sam se sa tim zvukom srela jako rano i rano ga zavoljela. Čini mi se da sam se sa muzikom upoznavala postupno, prvo sa dječijom muzikom, koju sam jako lako učila i pjevala, pa poslije kroz školske aktivnosti i horove sa malo ozbiljnijim horskim repertoarom, a onda kroz folklorne  aktivnosti sa izvornim zvukom koji mi je već, iz kuće, bio poznat.

Kao solista sam se oprobala prvi put sa KUD “Stara Varoš”, u kojem sam aktivno igrala folklor više od deset godina, pjevajući repertoar sa ex YU prostora, pa nakon toga kao solista Vojnog orkestra iz Podgorice, pjevajući prvo pop, pa narodnu muziku. Istovremeno sam bila i član KUD-a “Sula Radov” iz Komana, mog rodnog sela, u kojem sam naučila mnogo starih izvornih pjesama i igara i u okviru kojeg su se njegovale isključivo tradicionalne vrijednosti, pjesme, igre, običaji. Sve to je bilo presudno za moje opredjeljenje i okrenutost ka izvornoj muzici, jer što sam više pjesama učila, više sam željela da znam, upoznala sam mnogo umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, od kojih sam slušala sjajne interpretacije i naučila puno pjesama. Tako da vjerujem da je ovaj moj izbor jednostavno logičan slijed događaja i zaista čista ljubav!

 Kako publika prihvata to što pjevate?

– Publika voli izvornu muziku. Možda ne možemo reći da je izvorna muzika najslušaniji ili najpopularniji muzički žanr, ali definitivno pojedine izvorne pjesme su pravi muzički hitovi. Nećete naći na YouTube mnogo pregleda za pjesmu “Gledala sam s Koma plava”, ili za “Svi pljevaljski tamburaši”, ali nema osobe koja živi na prostoru ex Yu da nije čula te pjesme. Pregledi su samo dobar marketing, a prava vrijednost je kada vi vidite da ljudi sa vama pjevaju vašu pjesmu. Uglavnom se publika prema vama ophodi onako kako se vi ophodite prema njoj, poštuje vas onoliko koliko vi nju poštujete i shodno tome prihvati ono što joj prezentujete. Moram se pohvaliti da sam ljubimica publike, da jako cijene sve što radim i jako lijepo reaguju na ono što dijelim sa njima, bilo da je riječ o izvornoj muzici ili o nekom drugačijem repertoaru koji posebno biram i koji prosto prilagodim prilici. Ono po čemu sam prepoznatljiva je izvorna muzika i ljudi znaju da to mogu da očekuju od mene, pa se oni koji ne prate moj rad oduvijek iznenade onim što im na nastupima prezentujem.

Jednom ste rekli da nedaće prate onoga ko želi ozbiljno da se bavi izvornom muzikom u Crnoj Gori. O čemu se radi?

– Mislim da u Crnoj Gori, kojom god vrstom muzike da se bavite, prate vas nedaće, prvo zato što smo jako malo tržište, a drugo što nijesmo dobro organizovani kao udruženje (što je u ovom vremenu korone posebno došlo do izražaja) i nemamo izdavačku kuću, producentske kuće, esnafska udruženja koja bi se bavila nama i našim pravima i obavezama, prestali su da postoje svi festivali, a oni su jako značajni kao podstrek za autore i za soliste. Prepušteni smo sami sebi. Izvorna muzika nije komercijalna i samim tim nije lako obezbijediti sredstva da snimate i izdajete. Uglavnom se za sve moram sama brinuti i snalaziti i da nije pomoći nekih institucija, koja je obično samo simbolična i u skladu sa njihovim pravilnicima, pa nikad ne pokriva sve troškove, te pomoći kolega koji su entuzijasti kao i ja pa se uzajamno potpomažemo i odrađujemo snimanja i sviranja, ne znam da li bih ikada snimila ijednu pjesmu. Upravo to je razlog što sam tek 2005. godine, a na sceni sam od 1987. godine, snimila prvu autorsku pjesmu, odnosno napravila prvi studijski snimak u karijeri. Imala sam viziju kako moj put treba da izgleda i stvarno sam se trudila da ne iznevjerim sebe i da polako, korak po korak, gradim karijeru upravo ovako kako sam je gradila. Nijesam željela nemoguće, skromna sam, svjesna situacije na muzičkom nebu Crne Gore i shodno tome sam se ponašala. Sreća da sam imala muzičku podršku dragog prijatelja i kolege, mog producenta Peđe Nedeljkovića. Jednostavno su nam se poklopili muzički ukusi i muzičke želje, ljubav prema muzici bez ikakvih interesa te smo napravili sjajne stvari zajedno, dva CD-a, “Da je meni vili gorskoj” – autorske pjesme i “Tanko poje za gorom đevojka” – dupli CD izvorne muzike, a u pripremi je i treći CD autorske muzike. Nadam se iskreno da je korona, osim posljedica koje ostavlja za sobom, ostavila i nauk za moju branšu, pa očekujem da ubuduće budemo pametniji i da ne dozvolimo da ovako, skoro godinu dana, budemo bez prihoda, nego da se organizujemo, pa da se zakonski definišu naša prava i obaveze.

Često Vas nazivaju nasljednicom Ksenije Cicvarić?

– Više puta sam rekla da je Ksenija Cicvarić sinonim za podgoričku pjesmu, jedna jedina i jedinstvena! Teško da se u dvadesetom vijeku rodila neka žena koja se može porediti sa njom… Možda u dvadeset prvom. Velika je čast za mene ako je neko prepoznao moj trud i uporedio me sa mojim idolom. Naravno, ono što je nama dvijema zajedničko jeste ljubav prema muzici, posebno prema podgoričkoj pjesmi, a ja imam tu sreću da imam njene tonske zapise koje mogu da slušam i da pokušavam da se što više približim toj savršenoj interpretaciji. Bilo bi nepravedno ne pomenuti još jednu ženu koja je kao i Ksenija mnogo uradila za crnogorsku muziku – Branku Šćepanović. Te dvije žene su najbolji ambasadori crnogorske tradicije i kulture – jedna izvorni predstavnik naše lijepe gorštačke tradicionalne pjesme, druga kitnjaste gradske sevdalinke, tako različite a tako divne, na zajedničkom putu…. I ako je neko pomislio da i ja pripadam uz njih dvije ili da ću jednog dana moći da se nadam da će me svrstati uz njih, onda sam neizmjerno srećna i moja misija je završena!

Da li se u Crnoj Gori dovoljno radi na promociji narodnog melosa?

– Narodna muzika generalno nema dobru poziciju. Izvorna muzika, kao dio narodne muzike, ima malo bolji tretman, ali to je minimum. Osim TV Crne Gore i TV7 , koji puštaju naše pjesme, malo koja medijska kuća je zainteresovana za naš rad. Sa druge strane, postoje radio stanice koje se isključivo posvećuju narodnoj muzici, ali na tim talasima se obično vrti moderniji folk i malo ili nimalo mjesta ima za izvornu muziku. Kod nas je sve crno ili bijelo. Recimo, par puta se desilo da sam imala gostovanje u nekim tv emisijama lokalnih televizija gdje sam promovisala svoj koncert, ali nijesu htjeli da puste pjesmu pod izgovorom da ne puštaju narodnu muziku. U Crnoj Gori su postojala dva festivala narodne muzike – Cetinje fest i Pljevaljski tamburaški festival i oba su ugašena. Takođe imamo i  pokušaj obnove jednog starog festivala, Zeta fest, ako se ne varam na temeljima čuvenog Glasa Zete je iznikao i naredne godine zamukao. Ako znamo da se na festivalima najbolje promoviše muzika, da su festivali svojevrsni poziv i za stvaraoce i za interpretatore, i izazov, podstrek da stvaraju, onda se kao zaključak nameće da se u Crnoj Gori sve radi da se ugasi narodna muzika. Znajući da je isto stanje i u pop muzici, onda možda bolje da kažem da se u Crnoj Gori sve radi da se ugasi muzika! Ali, ne mogu da se žalim, jer sam svojim predanim radom i dugogodišnjom posvećenošću postigla da se moj trud vrednuje. Ovaj osvrt na medijske prilike i neprilike je više išao u korist mlađih kolega koji se bave narodnom muzikom, a koji, nažalost, nemaju medijsku podršku. Kako stvari stoje teško je mogu očekivati dok se ne organizujemo i ne pokušamo da zaštitimo branšu i da se sami izborimo za svoju bolju poziciju.

Koje su Vam najomiljenije izvorne crnogorske pjesme?

– Mnogo je pjesama koje volim. Jedna od prvih koje sam naučila je “Tamburalo momče”, a omiljenima ću nazvati dvije pjesme – prva je “Dolinom se šetala đevojčica mala”, druga je “Polegli su dolegli su dva bijela goluba”. Inače, stvarno su mi sve pjesme neizmjerno drage, ove dvije vezujem za moju majku koja je obožavala Ksenijine pjesme i “natjerala” me je da istražim što je to što ona toliko voli kod Ksenije. “Oj livado”, “Kiša pada, trava raste”, “Je li kome kano srcu mome”, “Sedam dana i tri noći” – sve ove pjesme obožavam i nekad davno kad sam odlučila da će muzika, osim što je moja ljubav, biti i moja kora hljeba, zacrtala sam sebi kao cilj da ću jednom snimiti te pjesme. Ostvarila sam taj cilj.

Koje pjesme najviše volite da pjevate na koncertima?

– Moji solistički koncerti su osmišljeni tako da predstavim svoj rad publici koja dođe da me sluša, te obično pjevam svoje pjesme, autorske, kao i izvorne, mahom one koje sam snimila. Zaista se trudim da izaberem dobar repertoar i da publika izađe zadovoljna i nasmijanoga lica sa koncerta. Takođe moram reći da nijedan koncert koji sam održala, a bilo ih je desetak širom Crne Gore, nije bio stihijski ili “odrađen” da bi se odradio, nego je svaki brižljivo pripreman, sa pažljivo odabranim repertoarom za publiku u tom dijelu Crne Gore i goste koji su uvijek vrhunski profesionalci. Naravno, Peđa Nedeljković priprema i vodi orkestar i trudimo se da bude što brojniji, jer zvuk velikog orkestra je zbilja muzika za uši i što se mene tiče više od pola odrađenoga posla. Kad iza sebe imam takav orkestar, pjesma sama teče! Moram reći da su troškovi da se organizuje jedan takav koncert prilično veliki za naše uslove, tako da se prosto nameće da pomenem mog dragog prijatelja i poštovaoca mog rada i velikog mecenu umjetnosti uopšte, g-dina Hasana Ramovića, vlasnika kompanije Put Gross iz Bijelog Polja, bez čije pomoći i angažovanja ne bi bilo jednostavno organizovati fantastične koncerte u Bijelom Polju i Plavu. Njegova pomoć je bila značajna i oko CD-a “Tanko poje za gorom đevojka”. Baš zato što nema mnogo ljudi koji mogu i žele da pomognu kulturne manifestacije u svojim opštinama, koristim priliku da mu na ovaj način javno zahvalim. Takođe moram pomenuti seriju koncerata u organizaciji CEKUMA (Centar za kulturu manjina), gdje smo moje kolege i ja obišli skoro svaku crnogorsku opštinu, Bosnu, Hrvatsku, Albaniju, Njemačku.

Ima li među mladim crnogorskim pjevačima onih koji pjevaju izvorne pjesme?

– Ovih dana sam se kao gost pojavila na jednom divnom festivalu koji se već treći put održava u Podgorici – “Stare note, novi zvuci”, gdje upravo mlade snage narodne muzike pjevaju stare izvorne pjesme. Jako mi je drago što među njima ima nekoliko sjajnih vokala koji bi mogli pjevati izvornu muziku i ako sa svakog festivala po jedno mlado čeljade odluči da se posveti izvornoj muzici to bi bio uspjeh. Ne mogu kriviti te mlade ljude što u izvornoj muzici ne vide svoju perspektivu i što radije idu u neke modernije vode, to je valjda i svojstveno njihovim godinama i mladosti, ali dovoljno će biti da ne daju da se zaboravi izvorna pjesma. Vjerujem da će nekima od njih kako budu sazrijevali i pjevački i emotivno izvorna muzika biti bliža srcu i možda će joj se u potpunosti posvetiti. Bitno je da imamo potencijala i te kako.

Kakvo je Vaše mišljenje o turbo folk muzici?

– Nijesam ljubitelj, zaista. Međutim dogodi se da negdje čujem pjesmu iz tog žanra koja mi je prijatna za uho. Turbo folk je za današnje vrijeme i folkoteke isto što i ona nekadašnja kafanska muzika za ono prošlo, kafansko. Kao što se mijenjamo mi, kafane, mijenja se i muzika. Lično nemam ništa protiv, svaka muzika ima svoju publiku, i dok je ima ona i treba da postoji. Ja sam vjerna, ipak, onoj lijepoj narodnoj pjesmi, tako da me dirne i danas neka dobra narodna pjesma kao recimo “Miljacka” ili “Zrno bibera”, “Tamburaši” (Legende i Halid Bešlić).

Koju muziku najradije slušate?

– Imam neke svoje rituale kad je muzika u pitanju tako da kad putujem, na primjer, jako volim da slušam pop/rock, ili izvornu muziku… Uveče obožavam da pretražujem YouTube i nalazim dobre pjevače i njihove interpretacije, a posebna si mi poslastica live natupi, odnosno koncerti najvećih muzičkih zvijezda od osamdesetih do danas. Danas su uz internet mogućnosti nesagledive i samo se plašim da neću imati dovoljno vremena da pogledam sve ono što sam željela.

Koji su Vam najveći uspjesi u Vašoj bogatoj karijeri?

– Imam zaista puno nagrada sa mnogih festivala na kojima sam bila, nagradu Udruženja estradnih umjetnika Crne Gore, Montefon, kao najbolji izvođač izvorne muzike, ali moram reći da je moj prvi solistički koncert koji je bio veličanstven i po organizaciji i po svom kvalitetu kruna moga rada. A uslijedio je nakon nastanka duplog CD-a izvorne muzike, što je, takođe, projekat na koji sam ponosna, nastao u potpunosti snagama koje imamo u Crnoj Gori, snimljen je tu, odsviran je tu sa muzičarima koji žive i rade tu, jedan crnogorski proizvod sto odsto. Ono što mogu, takođe, ubrojati u svoj veliki uspjeh jeste što sam sa Brankom Šćepanović snimila duet. Pjesma i spot koji smo snimile se privodi kraju i nadam se da ćemo uskoro promovisati novu pjesmu. Ono što je u toj priči posebno jeste činjenica da sam davno Branku gledala kao svog idola, nekoga čiji mi se muzički put dopadao i koga sam željela da slijedim i sad odjednom stojim pored svog idola i pjevam zajedno sa njom i to pjesmu koju sam sama napisala i komponovala za nju i mene! Zadovoljna sam svim što sam uradila, možda malo sporije, ali sve redom i onako kako sam zamislila.

Ovih dana, u vrijeme pandemije koronavirusa, Vi svakog dana uživo otpjevate po jednu pjesmu na Facebooku. Kako ste došli na tu zanimljivu ideju? 

– Poremetila nas je korona sve, moju branšu je potpuno zaustavila, tako da mnoge moje kolege koje nemaju regulisan status već mjesecima nemaju prihoda. U tom samom početku, krajem marta, kada je Crna Gora proglasila potpuni karantin i zatvaranje, ja sam vidjela da mojim pratiocima na društvenim mrežama prija kad im se muzikom obratim i došla sam na ideju da svake večeri do kraja karantina pjevam po jednu izvornu pjesmu. Prijalo je i meni i mojim pratiocima, oni su, kažu, nalazili utjehu u tih par minuta mog pjevanja, a ja sam opet radila ono što najbolje znam – pjevala iz srca i za sebe i za njih. Takođe sam se angažovala i bila vrlo produktivna ovih mjeseci, napravila nekoliko pjesama za svoje kolege, praktično pripremila cijeli novi CD za sebe, snimila nekoliko pjesama u onom periodu kad mjere malo popuste i, eto, vrijeme prolazi bez druženja sa publikom, nažalost.

Muzičari kažu da pjesmom šire optimizam i da muzika nikad neće utihnuti…

– Jeste, to je smisao muzike – da unosi radost u srca da liječi tugu… Kad sam najtužnija uživam da slušam balade. Moje kolege su pokazale u ovoj teškoj situaciji koja se nekako najgore po nas odvijala, jer mi smo potpuno zabranjena djelatnost, da su solidarni i da, iako su na rubu egzistencije, poštuju preporuke i doprinose da se pandemija ne širi, ali zato šire radost i optimizam pjevajući sa svojih profila na društvenim mrežama i neće utihnuti jer “pjesma nas je održala…”

Kakvi su Vam dalji planovi?

– Rekoh već da sam sve što sam zacrtala uspjela da uradim, tako da sad zaista samo uživam u onome što dođe. Pravim pjesme, snimam, tražim nove ideje za zanimljive koncerte… Prvo što je u planu je da se završi novi CD. Korona je prekinula jednu sjajnu najavljenu seriju koncerata, pa ćemo da vidimo kako će se nakon korone odvijati stvari, da li će biti moguće nastaviti tamo gdje smo stali ili ćemo iz početka. Takođe radim na nekim interesantnim načinima predstavljanja izvorne muzike, u malo drugačijem ruhu. Sad samo želim da ova pošast od korone prođe i da se život vrati u normalu. Pozdrav za sve čitaoce.

Veseljko Koprivica

Foto: Privatna arhiva

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!