Radoman Čečović: U prilog čitanju jedne nadrealističke intrige ili Odjek fantom-babine radnje u pjesmi Ponoć mene

Njegova metafora, često retorička, nije uspjela da dosegne prirodnost nepatvorene začudnosti. I kad je imala štim diktata sna, i kad se u njoj, uvijek deskriptivnoj, a gotovo nikada konstruktivnoj, događao dada-duh, Ratkovićeva metafora nije se mogla otrgnuti „papirnatosti pročitanog“. Takva metafora više je bila pipavi naslut nadrealizma nego istinski nadrealizam. A on, Sudbinski Pjesnik, taj intimist nedorečenosti i svedenosti na jezički grcaj, on je samo, i sam, i sam, i krotak, krotio neizrecivost – da u životu ne svisne od življenja

Tih dana sam sobom lutao kao prebijen pas. Kiše od kojih se stresalo bilje lile su potopski. Rijeke ponornice čiji sam pratilac bio prestajale su da mi kazuju svoju putanju. Sve je postajalo tajna. Sve se činilo nedokučivim. Tada je nastao ovaj tekst. Njegova ambicija nije u tome da bilo šta osvijetli ili objasni, već da se dogodi kao refleksna radnja. Kao čitanje onoga čega u pjesmi nema.

Prvi čin

Marionete u dućanima pišu pisma

(R. Ratković Mrtve rukavice)

To nije tek pjesnički tekst, to je srž literarne samodovoljnosti. Grad sa opkopom punim petroleuma i goruće jezičke materije. Utvrda. Svaki hermeneutički napor da se dopre do njegovog srca-smisla, usudom poezije, ostaje nemoguć. Sistem, naučno prihvatljiv, u Ratkovićevoj vrački, proždire sam sebe, da bi se, gle čuda, pretvorio u ćutanje nad nečim nadumno[1] lijepim. Nadrealisti, ti pregaoci u zagonetanju, bili su skovali plan da osvijetle san. Da ga podvrgnu uticaju Sunca, ili neke druge elektrike. Ratković-pjesnik nikada nije bio istinski nadrealista. Tu magmu, razmetljivo, raspirivali su drugi: Dedinac, Jovanović, Matić, Vučo, Davičo. On je bio prokletiji i daleko od njih i onda kada je ispisivao vrcave ideološke sentence nadrealizma.

Njegova metafora, često retorička, nije uspjela da dosegne prirodnost nepatvorene začudnosti. I kad je imala štim diktata sna, i kad se u njoj, uvijek deskriptivnoj, a gotovo nikada konstruktivnoj, događao dada-duh, Ratkovićeva metafora nije se mogla otrgnuti „papirnatosti pročitanog“. Takva metafora više je bila pipavi naslut nadrealizma nego istinski nadrealizam. A on, Sudbinski Pjesnik, taj intimist nedorečenosti i svedenosti na jezički grcaj, on je samo, i sam, i sam, i krotak, krotio neizrecivost – da u životu ne svisne od življenja.

Godina je hiljadu devetsto trideset i prva. Utihnjuju „eksperimentni bolovi avangarde“. Zanosi dvadesetih prave straregiju za mjesto u budućim dodacima istorija književnosti. Bog je mrtav, odavno. Pisaće se socijalno i lijevo, lijevo, lijevo. Oni koji Ratkovića traže u sumnjivim meandrima biografizma primjećuju, izgleda s razlogom, da ta godina predstavlja prekretnicu u pjesnikovom životu. Smrt žene koja se nije dala zaboraviti daće pjesmu koja se neće umjeti semantički razobličiti, nikad. Nad odrom njenim, i svojim, zametnulo se nekoliko porobljivačkih stihova i jedan naslov, odrođen, u odjeku tkanja fantom-babe[2]. Poslije toga samo se moglo u jezičko čaranje. U susret sebi. U samoću kao u željkovanu smrt. Narednih dvadesetak poluživih godina Ratkoviću će utočište pružati literatura, jedino.

Iz takvog, živog konteksta, te trideset prve, nastaće pjesma Ponoć mene[3]. Nije ona „cela lepa“, niti će ona to ikada biti. Taj tekst, nesvodiv na prebrojivost elemenata, još manje na majstorsku uzglobljenost, posvaja čitaoca kao sam san o pjesmi. Takvo htjenje da se bude ćutanje nikada se više nije srelo u poeziji pisanoj na ovim jezicima.

Njeno maglovito „jesam“ trepti iznad naslova, da bi, odmah, kao privid, nestalo u beskraju prva dva stiha – i jednom ili, između sna i smrti.

Zaspati ili umreti…

Ili se pretvoriti u suncokret…

Da li je ona ikada i bila…

Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam…

Baš tu, na samom početku – u prostoru koji dijeli govor i ćutanje – treba tražiti njene semantičke mogućnosti. Ovdje je dato sve, bitno za subjekat. Ostalo je samo razlaganje. Halucinantno osporavanje neba i zemlje. Zaspivanje nije odmor od života, kod Ratkovića to je generalna proba smrti. Simulirani samozaborav. Iluzija ovozemaljskog lijeka od očaja koji mu je priredilo življenje. Prološki stihovi su Uvod u vječnost sa trima tačkama u pozadini. Mjesta neodređenosti ne daju prostor razmišljanju jer čitajući ove redove odzvanja samodovoljno Svejedno je[4]! Tačka će doći poslije. Kao što dolazi kraj, očekivan i potpun. Intriga odjeka tkanja fantom-babe dostiže kulminaciju. Fortisimo ima intenzitet nervnog sloma. To nije muzika već pramajka najintrigantnijeg stiha južnoslovenske poezije: Mrtva si, a tebe nema. Ovakva konstrukcija nije slučajnost. Ona je morala da se dogodi, baš takva. Očiglednost je dovedena do pleonazma. Potvrđuje se dvostrano. Materijalizam i idealizam. Inteligibilno i osjetno. Fenomen i noumen. Ishodište drame je samo jedna riječ, a ona glasi konačnost. Ne znamo da su neki stihovi proklamovali ovakvu izvjesnost, ikad. Toliko su prisutni da predstavljaju istinu, svojevrsnu istinu antireligije. Svaki interpretativni smjelac narušio bi nešto od ravnoteže koja je uspostavljena u ovih pet riječi. Dakle, ne za smislom, ne za njim ići, već za zvukom koji naseljava sliku sna u kome je dato veliko finale čovjekove avanture.

Njegov divan obračun sa sobom i riječima.

Sve ostalo u ovoj pjesmi može se i prećutati, ponešto od toga da se i zaboraviti. Sitnice banalne svakodnevice koju je obilježilo siromaštvo i tuga. Proza usuda.

Na kraju: Krvav pozdrav velikom bolu!

I fantom-baba koja se cereka. I tka, tka, tka…

[1] Frojd, a ne zaumnost. Zaumnost eksponira fonemu. Mrvi je među prstima i kuša na jeziku. Zaumnost je opsjena jezika. Djetinje znanje o onome što se vidi. Zaumnost je prvotnost svijeta. Njegovo rastakanje u varijante igre. U njoj, toj igri, kazati i živjeti jesu jedno. Oboje van ustajale logike jezika, koja vonja na frazu i istoriju.

[2] Osvetnički beše raspoložena ta fantom-baba u svojim činima tajanstvenim. Prosula je najpre neku mađijsku vodu na sobni prag a zatim sela za razboj da tke noć. (Iz Predgovora za Mrtve rukavice).

[3] Poezija, ako je prava, a jedino prava može biti, inače je samo pisanje, svijetu sebe mora dati u vidu nasluta života, sugestije o njemu. Poezija se rađa u posteljici hermetizma. Do njenog srca-smisla dolazi se zagrizom očnjaka, uz traumu transformacije onoga koji čita. Jedino tako čitalac može osjetiti ljepotu i vječnost.

[4] Godinu dana ranije Majakovski će, valjda bez ičije pomoći, staviti tačku na svoje slijepo oko. Šest godina ranije Jesenjin će to uraditi uz ganutljivu teatralnost ispisanu krvlju.

 

O AUTORU

Radoman Čečović, profesor u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici, dobio je prvu nagradu časopisa „Ogledalo“ u Beogradu, na konkursu „Odraz profesora srednjih škola u ogledalu“, za esej „U prilog čitanju jedne nadrealistične intrige ili Odjek fantom babine radnje u pjesmi Ponoć mene“. Na konkursu su učestvovali profesori srednjih škola iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Čečović je rođen 1979. godine u Pavinom Polјu kod Bijelog Polja. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za srpski jezik i književnost). Objavio je dvije knjige: “Krivotporene pjesme” (2011), “Priče o malim i velikim čudima” (2013, sa Kemalom Musićem) i jedan je od autora Čitanke s elemntima teorije književnosti za prvi razred srednjih stručnih škola koja je od septembra ove godine u upotrebi.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH