Profesor fizičke kulture Stojan Njanjo Ivezić, sportska legenda Bijelog Polja, iznjedrio je brojne generacije fudbalera, a svoje učenike 41 godinu, koliko je radio u Srednjoj stručnoj školi (nekadašnji Školski centar), učio je da je fer plej osnova ne samo sporta, već i života.

Takav stav ga je šezdesetih godina prošlog vijeka, kao studenta DIF-a u Beogradu, povezao sa najvećim bokserom bivše Jugoslavije, Matem Parlovim. A bili su i ostali mnogo više od drugara – prijatelji koje rat nije mogao da razdvoji.

“U Beograd sam otišao 1967. da studiram DIF i bio smješten u domu u Košutnjaku, a cimer mi je bio čuveni Baćo Milović iz Berana, čovjek koji je život posvetio boksu i iznjedrio brojne boksere. U Košutnjak su, u to vrijeme, dolazili brojni sportisti – bokseri, rukometaši, vaterpolisti, košarkaši… Baćo je stalno pratio treninge boksera i zvao me da idem s njim. Tada je selektor bokserske reprezentacije bio Duško Bogdanović. Počeo sam da dolazim, a bokseri su, u uvodnom zagrijavanju, igrali fudbal i ja sam im se pridružio. Mate, tada već reprezentativac, me je nakon prve utakmice uzeo u svoj tim i rekao: ‘Njaka igra za mene, a vi izaberite timove’”, prisjeća se Ivezić u razgovoru za Portal Revije Fokus.

POČETAK DRUŽENJA

Tako je počelo njegovo druženje sa legendarnim bokserom, na čije će mečeve redovno ići i bodriti svog prijatelja.

“Mate je tada napredovao iz dana u dan, osvajao titule… Mimo fudbala, on, Zoran Ćirković, tada student iz Peći a kasnije dekan Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Beogradu, Miško Popović, takođe bokser i kasnije selektor reprezentacije Jugoslavije, Baćo Milović i ja počeli smo više da se družimo. U slobodno vrijeme išli smo u bioskop, rijetko na igranke. Nije htio da ide u kafane. Ponekad bi popili po sok i to je bio sav provod. Jedva je čekao da dođe kod nas u studenjak. A boks mu je bio prioritet”, priča Ivezić.

Mate je, kaže, brzo prešao u profesionalce, a drugari su ga stalno pratili na mečevima. Ako ne bi bili na meču, obavezno su se čuli telefonom.

SKOK “LASTA” U BEOGRADU

Ivezić ističe da je Mate bio izuzetno skroman i da nije volio publicitet. Kaže da se uvijek ponašao kao svaki obični čovjek i da ga titule nimalo nisu promijenile. Naprotiv, kaže, najsrećniji je bio kada dobro odradi trening.

“Srećniji je bio tada nego kada je u Beogradu osvojio titulu evropskog prvaka. Nikada nije bio euforičan nakon pobjede. Bio je nevjerovatan”.

BIJEG IZ BIOSKOPA

Mate je sa Ivezićem i drugovima najčešće izlazio u bioskop.

“Znao je da glasno komentariše film, da navija… Da ga ne bi poznali u sali, često smo odlazili uoči samog kraja. Zbog toga puno filmova nismo odgledali do kraja”, kaže kroz smijeh Ivezić.

Čuvenom meču u Milanu su, kaže Ivezić, prisustvovali i Mateva supruga, otac, brat, jugoslovenski konzul, a došao je i pun avion najvijača iz Beograda.

“U Milanu smo bili nedjelju dana i tu sam upoznao sportsku legendu Nina Benvenutija, profesionalnog prvaka svijeta u boksu, u srednjoj kategoriji”.

Ivezić se sjeća da je Parlov brojne mečeve dobijao brzo, ali je bilo i onih sa puno udaraca, poput borbe u Beogradu protiv Kontea.

“Takav je bio i meč u Pančevu protiv Brauskea, Njemca koji je ga je nokautirao, mada je Mate bio mnogo bolji. To je bio jedini nokaut u njegovoj karijeri. Mada mu je bio teško, u ring se vratio još jači i bolji. Iako svaki meč donosi neizvjesnost, tada sam bio baš potresen”.

Ivezić podsjeća i na meč na Kubi, kada je Mate boksovao pred Fidelom Kastrom protiv Karilja.

“Mate je padao dva puta, ali je uspio da nokautira Kubanca i osvoji zlato na svjetskom prvenstvu. Kada su boksovali pred Kastrom, Kubanci su išli su na sve ili ništa, a Kuba je bila rasadnik boksera. Samim tim je Matev uspjeh bio još veći”.

ZAJEDNO NA PROBE

Ivezić i Baćo Milović su tokom studija igrali u čuvenoj predstavi “Kad su cvetale tikve”, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Igrali su boksere, a Mate je išao sa njima na probe.

“Njegovo prisustvo nam je davalo ogroman ugled, išli bi u bife JDP-a, došli bi glumci… Miša Janketić je igrao Ljubu Vrapčeta, a družili smo se, pored njega, i sa Lanetom Gutovićem, Svetlanom Bojković, Ivanom Bekjarevim… Po tekstu predstave, Miša nokautira Baća u četvrtfinalu, a sa mnom je boksovao u finalu. Vježbali smo puno i zaista je izgledalo uvjerljivo kada, nakon nekoliko minuta, padam. Puno smo se družili sa Lanetom Gutovićem koji je imao ‘fiću’ i vodio nas poslije predstave i proba u restorane pored Dunava, gdje su svirali tamburaši. I stalno mi je govorio: ‘Molim te, molim te sastavi ga (Mišu)’. Nisam mogao da mu ispunim želju”, smijući se priča Ivezić.

SVADBA U OPATIJI

U vrijeme najintenzivnijeg druženja Mate se oženio, a svadba je bila u Opatiji. Naravno, Njanjo, Baćo, Miško, Zoran i automobilista sa Cetinja Mićo Kapisoda, Matev drug iz vojske, bili su uz prijatelja i kada je izgovorio “da” svojoj izabranici.

Ivezić je više puta išao kod Mata u Pulu i Fažanu, gdje je živio, a i Mate je nekoliko puta bio u Bijelom Polju i tadašnjem Ivangradu.

“Dolazio je po nekoliko dana kod mene i Baća. Šetali bi korzoom, išli u hotel, Bjelopoljci su se slikali sa njim… Dolazio je sa suprugom, a jednom i sa majkom. I ja sam bio u Puli, kasnije u Fažani kod njega. Takođe sam išao sa porodicom”.

“NAJBOLJI FUDBALER JE IVEZIĆ IZ JEDINSTVA”

Mate je jednom prilikom bio gost na Radio Beogradu. Pitali su ga, između ostalog koji mu je omiljeni košarkaš, a on odgovorio: “Plećaš” (Cibona). Pitali su ga kojeg rukometaša najviše voli i rekao im je: “Lazarevića” (Crvena zvezda”). Rekao im je i da mu je omiljeni vaterpolista Belamarić iz Partizana, a na pitanje koji mu je omiljeni fudbaler rekao je: “Ivezić”. Pitali su ga: “Je li iz Vojvodine”, a on im je odgovorio: “Ne, iz Jedinstva”.

Ivezić ističe da je Mate, po njegovom mišljenju, bio najveći sportista sa prostora bivše Jugoslavije.

“Sve je ostvario ogromnim radom. U to doba, kada je boks bio izuzetno popularan, u Jugosaviji je bilo mnogo talentovanih boksera, ali niko nije imao takav odnos prema boksu kao on. Jednom riječju, bio je kompletan sportista. Upoznao sam ga kao skromnog, komunikativnog, nikada nije glumio veličinu, bio je prirodan… I kada je postao najveći ostao je takav. Dosta Bjelopoljaca je u to vrijeme išlo u Pulu, neki služili vojsku, i dolazili bi u njegov kafić, pa bi mu rekli da su mi prijatelji. Uvijek bi ih dočekao i čašćavao”.

RAT I RAZDVOJENOST

Međutim, ratna dešavanja devedesetih razdvojila su, kao i mnoge, i Ivezića i Mata. Posljednji put su se vidjeli i bratski zagrili prije nego što su odjeknuli prvi pucnji i najavili bratoubilački rat. Nekoliko godina se nisu čuli, jer nije bilo mogućnosti, a onda su “proradile” telefonske veze. I drugari su opet, makar i na taj način bili zajedno, iako su ih razdvajale stotine kilometara.

“Dolazio je nakon rata u Beograd, bio sa Zoranom Ćirkovićem, ali nisam mogao da odem. Svi su ga poštovali i voljeli i uvijek je svuda dočekivan sa najvećim počastima. Mnogo je volio ljude. Jedno prilikom je moj prijatelj Zoran Poleksić, novinar, prisustvovao bokserskom meču i sjedio sa Matem i zvali su me telefonom… Otišao je prerano, prebrzo. Takva je bila sudbina… Izuzetno mi je bilo teško kad je umro. Otišao mi je veliki prijatelj. Nisam mogao da odem na sahranu, poslao sam telegram saučešća… Zoran Ćirković je bio… Žao mi je zbog toga, jer će Mate u mom srcu uvijek biti jedan veliki čovjek, iskren prijatelj, pravi sportista. Nikada nije bio nacionalista, pa i se i danas citira njegova izjava: ‘Ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak’”!

Svetlana Peruničić

USPJEH ZA USPJEHOM

Ivezić je trenirao bjelopoljski FK Jedinstvo kada je klub bio u visokom rangu, u Fudbalskom savezu Crne Gore je bio selektor amaterske reprezentacije, pomoćnik Kadetske reprezentacije, selektor omladinske reprezentacije, selektor mlade reprezentacije Crne Gore, predsjednik Sjeverne fudbalske regije… Jedna generacija pionira koje je vodio osvojila je Kup Jugoslavije (koju su činili Srbija i Crna Gora). Takođe, njegovi kadeti osvojili su Kup Jugoslavije.

“Veliki je uspjeh bio da ekipa iz Bijelog Polja pobijedi Crvenu zvezdu i Partizan”, kaže skromno Ivezić.

Danas gleda utakmice Jedinstva i prati na TV-u rukomet, odbojku, skijanje, a najviše fudbal. U šali kaže da se rekreira u bašti i da mu jako prija.

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS