Od postanka svijeta ljudi se sele. Hiljadama godina tovarili su svoju imovinu u konjske zaprege i putovali prema nekim boljim prostorima, gdje se srećnije živjelo. Prošlog i ovog vijeka, naše varoši bile su pune ptica koje su svakog dana napuštale svoja gnijezda u potrazi za boljim i spokojnijim životom, ili, što bi Paskal rekao, svako traga za srećom, čak i onaj ko namjerava da se objesi. Teško da ima sudbonosnije odluke od napuštanja svog kućnog praga, bez obzira na to da li čovjek odlazi što mora ili zato što želi. Vječno u potrazi za nečim novim, drukčijim, vrjednijim, u traženju reda, harmonije, novih i otvorenih mogućnosti, ljudi odlaze sa velikim nadama, a vraćaju se sa manjim iluzijama o sebi i svojim mogućnostima. Sa pogledom unazad, dok se odlazi, tragična je priča i nevesela sudbina. Malo se razmišlja o tome šta će se dobiti, a šta izgubiti. I kad ih goni strah i neizvjesnost i kad ih vodi nada, i kad obećavaju sebi i drugima da će se vratiti, onaj ko ode uvijek se na neki način vrati. Svako napuštanje rodnog ognjišta sa pogledom unazad dok se odlazi, tragična je priča i nevjesela sudbina, ali i stanje duha.

U novom i neostvarenom prostoru i vremenu, između strepnje i iskušenja, mogućnosti i nade, započeti život nije jednostavno ni lako. Svijet pun radoznalaca, vođen najrazličitijim potrebama, pa i naši ljudi bez jasnog cilja, slučajno ili tek u potrazi za izgubljenim životom, za novim identitetom, postaju migranti. U svom intimnom prtljagu i mirazu nose zavičajni bol i prazninu, tišinu, počesto besmisao. Poneko sa sobom odnese i ugarak, da negdje drugdje podloži ognjište nalik na ono koje ostavlja. Svaki gubitak rodnog mjesta doživljava se traumatično, jer se ono ne može zamijeniti novim: Ko se seli taj se ne veseli… Nije isto napustiti zavičaj u zrelom dobu i u djetinjstvu. Ako se to desi u zrelom dobu, čovjek živi neobičnim dvostrukim životom.

Bez zavičaja ne bi smo imali ono što imamo – ni sjećanja, ni pamćenja, ni snoviđenja; ne bi smo umjeli tačno kazati ni odakle smo, ni ko smo, ni gdje smo, ni kuda ćemo. On je naša brojanica, stvarnost, život; mjesto gdje je začeta ljubav; junak raznih priča, bajki, basni; paradoks različitih dimenzija; svjedok, sudionik svih dešavanja.. Ima svoj kod, naraciju, mitologiju. Briše granice vremena; održava i produžava život, jednako kao što ljudi na njegovim marginama ostavljaju svoje tragove. Narcizam, zavodljivost i samodovoljnost su mu nametnute bez želje da takav bude. Kad napuste rodno mjesto, ljudi ne napuštaju život, koji nikad nije daleko od zavičaja, iako je to odvajanje od načina života. Od prvog dana boravka u inostranstvu poredi se stara i nova sredina, sažimaju se životne linije, svode računi. Iako se u mnogo čemu pokušavaju naći sličnosti u emotivnom smislu to se nikada ne može izjednačiti. Nikome nije lako da se ulorijeni u novom svijetu i prostoru, ma šta radili, čime se bavili, svjesno, nesvjesno, mrsko ili drago. Oni že uvijek ostati u dilemi da li su pogrešili. Takvi koji su prekinuli ili zatamnili svoj prethodni život, ostaju dezorijentisani cijelog života. U novoj sredini brzo se zaboravi nemaština, svaka muka i oskudica koja je čovjeka otjerala u svijet. Jedna sredina napuštena, druga nije po volji – sve kao da liči na nasilje: kako zaboraviti kapidžik, majčine ruže i šurup, šeftelije, zambak, mutvak… U novom pribižištu ljudi postaju vlasnici tapije na dvije istorije, dvije geografije, dva jezika; sudbina između dva svijeta svedena na latentnu potragu za boljim životom.

Dok smo mladi mislimo da o svom rodnom mjestu znamo sve. U stvari, zavičaj o nama zna sve. Tek kada se udaljmo ili iselimo saznajemo koliko je duša zavičaja značajna i velika. Slikar Vojo Stanić, u jednoj ispovijesti ističe: „Za svakog čovjeka, za njegovo formiranje, najvažnije je tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaji su najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš“.

Čovjekovo uzdizanje iznad zavčaja nije samo prirodna činjenica već duhovna dimenzija. Kod naših ljudi postoji uvjerenje da rijetko ko na planeti više pati i tuguje za svojim rodnim mjestom od njih, iako je zavičajna nostalgija svjetski bol. Možda zbog toga što su tapiju u multietnčkoj Crnoj Gori imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promjenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Naravno, ljudskoj prirodi je svojstveno i normalno, pa i pristojno, da zavičaj, kao prostor uspomena i sjećanja na detalje iz djetinjstva idealizuje, da ga bolećivo retušira, uljepšava, a detinja slika rodnog mjesta uzdignura u domen arhetipskog simbola, najiskrenija je percepcija i obrazac za cio život. Tim prije i više ako je ono bilo neobično, romantično, sa primjesama mitologije i sujevjerja, jer je to lični doživljaj i emotivna percepcija koju niko nikome ne može sporiti ni poricati.

U tuđini zavičajnost dobija svoju sudbinsku stvarnost, neslućenu ljepotu, trag zanosa kao kao najlepši i najburniji dert. U tom zavičajnom dertu, kao duboko rafiniranoj i spontanoj euforiji, otkriva se duševno stanje našeg čovjeka ka trajnoj žudnji za rodnim krajem, koja nerijetko prelazi u bol, graniči se sa mazohizmom u kojem nadilazi mnoštvo intenzivnih slika iz djetinjstva i mladosti, kada čovek postaje potpuno svjestan samog sebe, svojih mogućnosti i ograničenja. Odvojeni od sebe kao stranci u sopstvenim životima, uronjeni u svoju samoću i vlastitu prazninu, ljudi žive život koji je pogubljen bez smisla važnosti vremena i svog trajanja, skrivajući od sebe i drugih sve ono što je rođenjem u njima. Mučeni romantičarskom i uznesenom nostalgijom, naši ljudi zalaze u mrak i magle svoje duše, zazirući od sumnjivih dubina svoje sudbine. Čežnja, patnja, tuga, najčešće su riječi koje objašnjavaju njihove emocije. Nit’ mogu u njemu, nit’ mogu bez njega. Napunjeni mukom oni malo osjećaju stvarnost i sadašnjost, uglavnom žive svoju prošlost, sluteći povratak i ostanak. Gdje se denuti, kuda se pomjeriti, kako spojiti tijelo i dušu kad je sve usko, sputano, suženo, ograničeno? Dobrovoljno izgnanstvo. Gdje nema života po volji, ostaje da se izmišlja. I što duže borave u takvim uslovima, to je rodni kraj privlačniji, slađi, uzbudljiviji. U stalnom procjepu, raskoraku, ljudi kao da paralelno žive dva života – iza i ispred sebe, između kojih vrata nisu zatvorena.

Nostalgija može biti zatamnjena, ali nikad ugašena. Neki godinama sanjaju iste snove koji su isključivo vezani za ambijent rodnog kraja. Ako ga i zaborave, on im se nepozvan vraća u san. Rodni kraj je zakleta riječ i istina prema kojoj oni imaju najveću i jedinu obavezu. Na svaki pomen rodnog kraja srce otkucava kao sonar u nekim okeanskim dubinama. Zavičaj je uvijek između jave i sna, to je zamka koja mami; blizak i dalek kao ljudsko sjećanje on se nosi u damaru, duši.

Zavičajnost egzistira u bojama svjetlosti nebeskog i zemaljskog porijekla, ili kao magija toplote i života, gdje se svjetlost rađa, sanja i preliva iz duše u svakodnevnu misao. Duh zavičaja razgaljuje, očarava, usrećuje. Takve nostalgične slike uvijek tople, pojedine štite, druge proganjaju. Kad bi se patnja mogla prodavati, gdje bi mnogima bio kraj. Zavičajnost kod naših ljudi rasutih po cijelom svijetu impresionira time što ima filozofsku poruku, što priziva dobru sreću i zaštitu od svega što ih može ugroziti i uz sve to ima ljudski temeljan odnos u svojoj suštini i dubini. Što bi rekao pjesnik, „Zavičaj je mjera za sve u životu: za ljubav i ljepotu, prijateljstvo, nježnost, za dobrotu i uspjeh“.

Naši ljudi su u inostranstvu kod malih tema na velikim iskušenjima, osuđeni da svoju prošlost dva puta ovjeravaju i afirmišu. Između tamo i ovdje, gdje u sebi tuguju a izvan se raduju, između svakodnevnih pitanja i dilema, odvojenosti i izgubljenosti, samoće i napuštenosti, sa puno cinizma, ironije i predrasuda svih vrsta, žive na odstojanju od sopstvenih emocija i sudbine dva svijeta; dekonstrukcija životne aure, hod po mukama. Tuđina je nasilje nad čovjekom i njegovim najintimnijim emocijama; ona ugrožava i sam smisao njegovog postojanja i njegovog identiteta… Iznuđena otadžbina nije brižna majka niti su pridošlice anđeli. I dok pojedini u takvim uslovima budni sanjaju zavičaj, drugi se po buđenju pitaju: Da li sam spavao u svom ili tuđem krevetu? I kad steknu ono što su željeli, njih žulja definitivni povratak u rodni kraj: što smo duže u tuđini, zavičaj nam je sve bliži. Uostalom, pokazalo se da naši ljudi ne mogu pobjeći od sebe samih i da svoju prirodu nose sa sobom gdje god se nalazili.

Ramiz Hadžibegović („Komun@“)

Foto: “Komun@”