Izgubio je oca i brata blizanca. Sahranjeni su u Memorijalnom centru u Potočarama gdje Hasan radi već 11 godina. Prije obilježavanja 25. godišnjice zločina u Srebrenici, obavio je dvije seanse sa psihoterapeutom. Prvu, kao vođa projekta dokumentovanja sjećanja, a drugu – kao preživjeli

Foto: BBC na srpskom

Hasan Hasanović se sprema da počne prvu psihoterapiju u životu.

Terapija je, piše BBC na sprskom, dio posla – zaposlen je u Memorijalnom centru u Potočarima nadomak Srebrenice i radi na projektu dokumentovanja iskustava djece tokom rata i genocida u Srebrenici.

Hasan intervjuiše sto ljudi koji su za vrijeme rata na prostoru Bosne i Hercegovine, od 1992. do 1995. godine, bili djeca.

I sam se, kaže, osjećao kao dijete kada je vojska Republike Srpske u julu 1995. godine, ušla u Srebrenicu.

U narednim danima, ubijeno je osam hiljada muškaraca, a oko 25 hiljada djece, žena i starih deportovano je iz grada.

Hasan Hasanović – „Kako sam mogao da se osjećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma?”

Hasan je imao 19 godina.

„Ipak, osjećao sam se kao dijete. Kako sam mogao da se osjećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma? Četiri godine smo gladovali”, sjeća se.

Izgubio je oca i brata blizanca. Sahranjeni su u Memorijalnom centru u Potočarama gdje Hasan radi već 11 godina.

Prije obilježavanja 25. godišnjice zločina u Srebrenici, obavio je dvije seanse sa psihoterapeutom.

Prvu, kao vođa projekta dokumentovanja sjećanja, a drugu – kao preživjeli.

„To je bila prva terapija posle toliko godina. Nakon razgovora sa terapeutom, o svemu sam mogao da pričam kao da… Pa, kao da govorim o leptirima”, kaže.

Naučio je, kaže, da je razgovor lijek.

„Posle terapije, u stomaku nisam osjećao nikakvu napetost koju sam godinama osjećao. Nikakav problem. Iako godinama pričam o svemu, sada vidim da je razgovor lijek”, kaže.

Na psihoterapiju je morao i svako od Hasanovih sagovornika.

Od sto ljudi koji su se prisetili ratnog djetinjstva, Hasan je uspeo da prikupi 70 sati video materijala.

„Njihovo odrastanje je obilježeno gubicima. Osim video materijala, prikupili smo i lične stvari koje su im ostale iz rata. Jako ih malo, nažalost”, kaže.

Ovo su priče nekih od njih.

Kompletan tekst pročitaje OVDJE.